Priznanje Krstića može utjecati na zaustavljanje negiranja genocida u Srebrenici

Gotovo 30 godina od genocida u Srebrenici, jedan od visokorangiranih pripadnika Vojske Republike Srpske i presuđeni ratni zločinac, napokon je priznao da je do najvećeg zločina na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata došlo, te je iskazao kajanje zbog tog zlodjela, što je vijest koja je dobro prihvaćena među porodicama žrtava.

U julu 1995. je na području Srebrenice ubijeno više od 8.000 ljudi. Bivši komandant Drinskog korpusa vojske RS-a Radislav Krstić je prva osoba koja je u Hagu osuđena za genocid, odnosno za pomaganje u genocidu, prije dvije decenije, a osuđen je zbog ratnog zločina genocida i zbog zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja.

Osuđen je na 35 godina zatvora zbog pomaganja genocida u Srebrenici, a zatražio je od Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) prijevremeno puštanje na slobodu. On je tim povodom u junu 2024. godine, nakon što je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena Rezolucija o danu sjećanja na genocid u Srebrenici, Mehanizmu poslao pismo u kojem ja iskazao podršku za Rezoluciju UN-a te je preuzeo odgovornost za svoju ulogu u izvršenju genocida u Srebrenici i priznao genocid. U pismu za koje je zatražio da bude objavljeno javno je i iskazao kajanje zbog genocid i svoje uloge u njemu.

S obzirom da u Bosni i Hercegovini, prije svega među političarima u bh. entitetu Republici Srpskoj, kao i u susjednoj Srbiji, postoji veliki broj onih koji genocid u Srebrenici negiraju, a neke zemlje su odbile da podrže Rezoluciju UN-a o Srebrenici, Krstićevo priznanje i podrška rezoluciji je snažan argument.

Želja za promjenom

No, pitanje je da li ima istinske političke želje za takvim koracima, kako među bh. političarima iz entiteta Federacija BiH, odnosno da li ovo priznanje može donijeti pravu promjenu.

Srebreničanin Ahmed Hrustanović, jedan od sve manjeg broja stanovnika tog grada na istoku BiH koji je odlučio da se vrati, živi i radi na mjestu zločina, govori da je Krstić direktno odgovoran za smrt njegovog oca, s obzirom da je on naređivao ubistva u Srebrenici. Da li je kajanje iskreno, Hrustanović ne zna, ali smatra da je to u konačnici nebitno, jer je samo javno priznanje zločina i podrška Rezoluciji UN-a bitno.

“Ovo je prvi put da je neko od visokih zvaničnika RS-a, direktnih učesnika zločina, od običnog vojnika do vrha, priznao da je počinjen genocid u Srebrenici i da se pucalo na nevine ljude, svezane ljude, zarobljene ljude….”

Prema njegovim riječima, ovo može biti poziv i drugim učesnicima genocida u Srebrenici da priznaju sve ono što cijeli svijet zna da su uradili, “pobili zarobljene i vezane ljude, zakopali ih u masovne grobnice. Osuđeni ste i na kraju priznajte”.

I iz Memorijalnog centra Potočari su pozdravili Krstićevo priznanje krivice, ali su i istakli da je i ranije bilo slučajeva oportunog priznavanja krivice za potrebe prijevremenog puštanja na slobodu drugih ratnih zločinaca, koji bi svoj stav promijenili nakon izlaska iz zatvora.

Sada oni pozivaju pozivaju Tužilaštvo BiH da obavi razgovor sa Krstićem, kako bi s njima podijelio svoja saznanja o ratnim zločinima.

Poziv iz Kanade

Sličan stav je došao i iz Kanade.

Institut za istraživanje genocida Kanada (IGK) pozdravio je Krstićevo priznanje krivice.

“Istovremeno konstatujemo da pokajanje 30 godina poslije izvršenog genocida u Srebrenici, najvećeg zločina poslije holokausta u Evropi za žrtve, međunarodnu pravdu međunarodnu kulturu sjećanja ne znači mnogo. IGK očekuje od Radislava Krstića da Tužilaštvu Bosne i Hercegovine kaže sve što zna o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Posebno očekujemo da otkrije gdje su preostale masovne grobnice”, navodi se u saopćenju.

IGK je ponovio svoj davno iskazani stav da onaj ko je pravosnažno presuđen za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja mora do kraja odslužiti kaznu kao opomenu svim budućim izvršiocima genocida.

Međutim, Srerbeničanin Ahmed Hrustanović velikih očekivanja od ovog priznanja nema. Krstićevo pismo, priznanje i kajanje su samo jedan u nizu dokaza i alata koji bi se mogli iskoristiti za promjenu stava kako u RS-u, tako i u Srbiji.

“Ovo neće napraviti neku razliku, jer odavno sve ide u pogrešnom smjeru”. Prema njegovim riječima, kompletan politički vrh RS-a treba da se pokaje i preuzme odgovornost, ali navodi da oni to neće uraditi jer kako vrijeme prolazi, “sve više negiraju genocid u Srebrenici i povlače svoje tvrdnje, između ostalog i onaj o broju žrtava.”

Nakon pisma koje je osuđeni ratni zločinac javno poslao, u Srbiji nije bilo reakcija.

‘Politički mrak’

Aktivistica za ljudska prava i osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić navodi da je priznanje osuđenog generala Krstića prilika da se Srbija okrene ka budućnosti, ka vladavini prava u kojoj se priznaju sudske presude, u kojoj se ulaže u dobrosusjedske odnose.

Kako kaže, očekivala je da će se u toj zemlji nešto pomjeriti, da će vlast biti uznemirena, a da će provladini mediji krenuti sa kritikama i napadima, da će Krstića nazivati izdajnikom srpskog naroda i “srpske borbe za borbu”, da će doći do jakih reakcija u medijima generalno, ali do toga nije došlo. Isto tako je očekivala da će doći do reakcija javnosti i intelektualne elite, ali reakcija je ponovno izostala.

“Toliko je šansi propušteno. Jer ako komandant počinilac priznaje zločin, bez ulaženja u razloge, očekivala sam da će se nešto u društvu i državi promeniti. Ovo je naišlo na jedan prezir i šutnju i ono što je posebno razočaravajuće, čini se da je opozicija saglasna da ovo treba prešuteti.”

Ni budućnost nije svjetlija, smatra ona. Da bi se nešto u Srbiji promijenilo u vezi odnosa prema genocida u Srebrenici treba na vlast doći neki jak, posvećen, spreman na promjene, ali Kandić navodi da ne vidi takvu osobu, odnosno takvu stranku.

“Ostajemo u političkom mraku koji je zatvorio svaki prozor društvenih promjena. Ostajemo u mračnom stanju u kojem se niko ne usuđuje da išta kaže. Da ništa ne pomeri. Kao da smo postali društvo potpuno nemislećih osoba.”

U Srbiji se uveliko negira genocid u Srebrenici, a jedan od najboljih primjera odnosa zvaničnog Beograda prema tom zločinu jeste i potez predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je u oktobru prošle godine na marginama Generalne skupštine UN-a upriličio nekoliko svečanih dodjela ordenja predstavnicima raznih zemalja i to zemalja koje nisu glasale za Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici.

Ono što ne treba zaboraviti jeste da je Skupština Srbije 2010. godine usvojila deklaraciju kojom praktički priznaje genocid u Srebrenici. Ta deklaracija se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde, kojom je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. izvršen genocid, i u tekstu se osuđuje zločin na način utvrđen tom presudom.

Konkretni potezi

Hrustanović očekuje da će srebrenička udruženja i aktivisti vršiti pritisak nakon ovog priznanja, te slati pismo zvaničnicima zemalja koje nisu podržale Rezoluciju UN-a, kako bi ih na neki način “natjerali” da promijene stav, ali od političara u Federaciji BiH nema apsolutno nikakvih očekivanja.

“Neće uraditi ništa, osim onog što im se nametne da kažu i urade”.

Kao i mnogi Srebreničani, Hrustanović je razočaran retorikom kako u RS-u tako i u Srbiji povodom dešavanja iz jula 1995, a stavove koje vladaju tamo neće promijeniti Krstićevo priznanje.

“Ali, ipak, drago mi je da se ovo desilo, i nadam se da će razumni umovi prihvatiti da je počinjen genocid nad zarobljenim ljudima.”

Ono čemu se ipak nada jeste da će vlasti u FBiH više raditi na procesu edukacije u vezi genocida u Srebrenici, kako bi historija tog zločina bila na adekvatan način prikazana u historijskim udžbenicima, a djeca dolazila još više u taj kraj, kako bi bolje razumjela šta se dogodilo na ljeto 1995.

Prema službenom dokumentu MMKS-a, Radomir Krstić je zatražio javnu objavu pisma u kojem je još jednom preuzeo odgovornost za svoju ulogu u izvršenju genocida u Srebrenici, priznao genocid i izjavio da bi glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Priznanje genocida

“Za ovu rezoluciju glasala je većina zemalja na svijetu, za ovu rezoluciju glasam i ja iako nemam pravo glasa. Nemam pravo glasa jer se u ovoj rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio nezamislivo i neoprostivo krivično djelo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje jer znam da ga ne mogu i ne trebam dobiti”, piše Krstić.

Iako je naglasio da njegovo pismo neće vratiti mrtve, te da njegovo priznanje ne znači gotovo ništa porodicama onih koji su najmiliji ubijeni u genocidu, Krstićevo pismo ipak ima ogroman značaj za budućnost u regiji.

Iako postoji niz presuda za genocid u Srebrenici, brojne istaknute ličnosti u RS-u negiraju da je do tog zločina.

Stoga je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko nametnuo 2021. dopune Krivičnog zakona, kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Prvu optužnicu za negiranje genocida u Srebrenici je pokrenulo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine krajem aprila 2024. godine.

Prilika za promjene

Hoće li u konačnici priznanje Krstića dovesti do promjene, teško je znati, ali postoji prilika za napore da do toga dođe.

Radomir Krstić je u hijerarhiji Vojske RS-a bio odmah ispod ratnog zločinca Ratka Mladića, a  predvodio je Drinski korpus koji je učestvovao u zločinima, među kojima i genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.

Kako je direktno priznao da je učestvovao u genocidu, time je pobio sistematsku politiku negiranja genocida koju provode kako zvaničnici, tako i pojedinci u RS-u i u Srbiji.

Za Hrustanovića i druge žrtve srebreničkog genocida ovo pismo predstavlja priliku da se javnost i politički zvaničnici u RS-u i Srbiji suoče s onim što se desilo u julu 1995. s obzirom da priznanje dolazi od direktno učesnika zločina i to onog odgovornog za njega.

Time bi se, potencijalno, moglo zaustaviti ne samo negiranje genocida već i ismijavanje žrtava, ali prekinuti praksa vlasti u Srbiji, koji i dalje ne žele izručiti brojne ratne zločince koji su u tu zemlju pobjegli iz BiH.

Ujedno, ovo priznanje bi, kako kaže Hrustanović, moglo potaći i druge učesnike da naprave isti korak, ali i da priznaju gdje su masovne grobnice u kojim su ukopana tijela žrtava.

“Gotovo je 30 godina od genocida. Trebat će još vremena da prođe da i drugi priznaju, ali je ovo početak.”

“Jer niko ne može da živi neograničeno s krivicom.”

Također, dodaje, uz adekvatnu želju bh. političara, može se izvršiti i diplomatski pritisak na one koji nisu podržali Rezoluciju UN-a, kako bi, bez obzira na rezultate glasanje, ipak počeli obilježavati 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Izvor: aljazeera.net