Generalima ordenje, žrtvama ni priznanje

Generalima ordenje, žrtvama ni priznanje

pescanik_ffProšlo je 23 godine od operacije Oluja, ali o tome šta se tada desilo, šta je bio cilj te operacije i kakve su njene posledice – između Hrvatske i Srbije nema ni minimuma konsenzusa. Za jedne je Oluja samo oslobodilačka, za druge samo zločinačka operacija. Nekada zaraćene strane danas su, makar u vezi sa tim šta se u ratu dešavalo, i dalje posvađane. Za to vreme, srpske žrtve Oluje osuđene su na čekanje. Čekaju sudsku pravdu, čekaju ostvarenje svojih prava (naknadu štete od Hrvatske, priznanje statusa civilnih žrtava rata od Srbije), čekaju otkrivanje sudbine nestalih, čekaju na procese koji su mogli biti okončani nakon tri a ne 23 godine.

U Srbiji se, od godišnjice do godišnjice, Oluja predstavlja maltene kao početak rata u Hrvatskoj, sugeriše se da je ta operacija došla niotkuda sa jednim i jedinim ciljem da se proteraju Srbi. Nema nikoga u Srbiji, u aktuelnoj i svim prethodnim vlastima od kraja rata do danas, ko bi rekao kakve su oluje lomile Hrvatsku pre Oluje, kakvo se etničko čišćenje teritorije pod srpskom kontrolom na teritoriji Hrvatske i uz odlučujuće učešće države Srbije odigralo od 1991. do 1995. Deo Hrvatske koji je za vreme i nakon Oluje etnički očišćen od Srba prethodno je bio jednako temeljno očišćen od Hrvata i, zamislite, broj ubijenih civila tokom rata u Hrvatskoj veći je, možda i duplo veći na „njihovoj“ strani.

To je nešto na šta bi političari iz Srbije, ako žele da se zovu velikim državnicima, morali da podsećaju. Predsednik Srbije bi zato, kada kaže da nećemo dopustiti da se srpskom narodu dese nove oluje, morao da obeća da ćemo se truditi da više nikada ne uradimo ono što smo radili pre Oluje, da nećemo sprovoditi politiku čiji je jedan od eksponenata i sam bio. I morao bi da prihvati da je vojni aspekt operacije Oluja bio legitiman, pa da tek onda govori i o drugom cilju operacije – da se osim vojske, proteraju i srpski civili.

S druge (hrvatske) strane, Oluja je oslobodilačka pa oslobodilačka, veličanstvena pa veličanstvena. Iz te veličanstvenosti, eto, stigla su ove godine (a što se toliko čekalo?) i odlikovanja za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača koji su predvodili operaciju Oluja. Odlikovala ih je hrvatska predsednica ordenom kitnjastog imena (Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom), trećeg po važnosti (samo bronca za generale?!) u sistemu odlikovanja Republike Hrvatske.

Zašto je ta odluka loša? Zbog toga što vređa žrtve Oluje – sve one koji su proterani, čiji su bliski rođaci, najčešće onemoćali starci, ubijeni za vreme i nakon operacije, sve one čija je imovina uništena i koji su bili sprečeni da se mesecima i godinama nakon odlaska vrate svojim kućama. Dokazi jasno ukazuju na to da su vojnici i policijski specijalci predvođeni Gotovinom i Markačem počinili veliki broj zločina. Ako zanemarimo granatiranje, budući da je u žalbenoj presudi kojom su generali u Hagu oslobođeni nalaz o neselektivnosti tog dela napada poništen, i dalje stoje činjenični nalazi prvostepene presude da su srpski civili za vreme i nakon operacije ubijani i da su nad njima i njihovom imovinom počinjeni brojni drugi zločini.

To nije zaključak nekog priučenog posmatrača sudskih zbivanja u Hagu, kakav autor ovog teksta možda jeste, već tako stoji u presudi (lakše je snaći se u sažetku) koju je po međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid izrekao Međunarodni sud pravde: „Sud zaključuje da, iako je Žalbeno veće MKSJ oborilo presudu Pretresnog veća, to ne znači da su poništeni činjenični nalazi u vezi sa ubistvima i nehumanim tretmanom Srba od strane hrvatske vojske i policije“.

Prema tome, hrvatska vojska i policija jesu počinile zločine za vreme i nakon operacije Oluja. Hrvatsku vojsku predvodio je Ante Gotovina, hrvatsku policiju Mladen Markač. Hrvatska predsednica odlikovala je Gotovinu i Markača.

Predsednica Hrvatske kaže da je Oluja bila „etički čista“, što je izraz koji bi morala da izbegava, budući da je za samo jedno slovo udaljen od istine od koje beži. Kaže, takođe, da je to bila operacija „bez mrlje“, što je u neskladu sa činjenicama, jer danas znamo da je stotine civila ubijeno od strane vojske i specijalne policije koje su „oslobađale“ teritoriju, jer znamo da je između 17.000 (podatak UN) i 22.000 (podatak Hrvatskog helsinškog odbora) srpskih kuća uništeno, jer znamo da je 200.000 ljudi napustilo svoje domove i povratak im je bio zabranjen. Zapravo, operacija koja u svom vojnom aspektu jeste bila legitimna, na previše mesta je uprljana da bi se njenim predvodnicima uručivalo ordenje.

Za to vreme, o žrtvama i njihovim porodicama niko istinski ne vodi računa. Sudske satisfakcije skoro da nema – Haški tribunal je generale oslobodio, takođe je amnestirao državu Hrvatsku (mada treba napomenuti da je u pomenutoj presudi Međunarodnog suda pravde navedeno da odlazak srpskih civila za hrvatsko rukovodstvo „nije bio samo očekivana već i poželjna posledica“), domaći sudovi nisu uradili ništa. U Hrvatskoj do danas imamo jednu jedinu osuđujuću pravosnažnu presudu za ratne zločine počinjene u Oluji. Budući da je za naknadu štete koju žrtve od Hrvatske potražuju potrebna pravosnažna presuda, to pravo do danas nije ostvario skoro niko.

S druge strane, Srbija se prema izbeglicama iz Oluje od početka odnosila kao prema stranom telu. Ne treba podsećati da im je po dolasku iz Krajine ograničavana sloboda kretanja, da su ih država Srbija i njeni mediji ignorisali, da su vojno sposobni muškarci kao divlje zveri hvatani po ulicama, proglašavani izdajnicima i isporučivani u ruke Arkanu i drugima koji su ih slali na najgore delove fronta u BiH. A danas? Danas im ne priznajemo pravo da se uopšte nazovu civilnim žrtvama rata. Zakon, naime, kaže da svako ko je stradao van teritorije Srbije nema pravo na takav status. Još uvek važi Miloševićev zakon iz 1996, anahron, skrojen protiv žrtava a ne u njihovu korist, koji Republika Srbija nije izmenila pune 22 godine.

Istina, političari na vlasti u Srbiji sete se žrtava Oluje. Na svaku godišnjicu, ni manje ni više od toga. Onih 364 dana u međuvremenu, izbegli, stradali i rođaci ubijenih snalaze se sami kako znaju i umeju; za njih nema ni Hrvatske ni Srbije, ni Vučića ni Kolinde – žive tu i sa nama dele dobro i zlo. Tako će biti i sledeće godine i one tamo, sve dok više ne bude onih koji traže neka prava, koji traže svoje nestale rođake ili onih koji bi mogli svedočiti. Za to vreme, države će dodatno armirati narative u kojima su žrtve „naše“ a zločinci „njihovi“, u kojima smo mi oslobađali a oni osvajali, mi branili oni ubijali. Armiran ali truo temelj za budućnost i saradnju o kojima predstavnici država često govore.

Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

Preuzeto sa portala Peščanik

Share