Ljubiša Diković protiv Nataše Kandić

Tri meseca uoči suđenja za klevetu privatni tužilac ima spisak svedoka, aktivnih i penzionisanih vojnih lica, koje je pozvala odbrana da potvrde detalje učešća načelnika Generalštaba Vojske Srbije u ratnim zločinima na Kosovu

Pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu u toku je postupak po privatnoj tužbi za klevetu načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića protiv izvršne direktorke Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, čiji je zastupnik Sead Spahović dostavio Sudu spisak svedoka odbrane i dokumente koji će biti korišćeni u dokaznom postupku. Među njima su “pregled činjeničnih i pravnih zaključaka Haškog tribunala na kojima se zasniva prvostepena presuda u predmetu br. IT-05-87-PT (tužilac protiv Milutinovića, Šainovića, Ojdanića i dr.)”, te dokumenti o komunikaciji Dikovića, komandanta 37 Motorizovane brigade Vojske Jugoslavije, sa komandom Prištinskog korpusa i Druge armije.

Iz dokumenata se, kako konstatuje advokat Spahović, vidi da su vojnici pod Dikovićevom komandom “bili na koti 692, na kojoj je ubijeno 18 albanskih seljaka, kao i da je u zoni odgovornosti i delovanja 37 MTBR ubijeno oko 130 Albanaca izvedenih iz džamije u selu Ćirez”.

Odbrana je predložila i četrnaest svedoka, uglavnom penzionisanih i aktivnih vojnih lica, svedoka događaja na Kosovu i Dikovićevih odluka.

Nataša Kandić je, podsetimo, objavljivanjem Dosijea Diković u januaru ove godine, kritikovala izbor Ljubiše Dikovića za načelnika GŠ zato što je umešan u ratne zločine. Načelnik GŠ je demantovao sve optužbe, ubistva civila, paljenje sela, pljačka stoke i vozila, a u njegovu odbranu stali su Tužilaštvo za ratne zločine Srbije i tadašnji ministar odbrane Dragan Šutanovac. Tužilaštvo je, po rečima portparola i zamenika glavnog tužioca Bruna Vekarića, pretražilo dokumentaciju (“dva klika”) i nije pronašlo veze Dikovića sa ratnim zločinima. Obećalo je, međutim, detaljnu istragu, “stvarnu” proveru, o čijim rezultatima do danas nije obavestilo javnost.

“Sud mi je dao rok od sedam dana koji jako kratak. Suđenje je kroz tri meseca, privatni tužilac ima tri meseca vremena da sva vojna lica, vojne penzionere i vojne službenika, “stavi pod svoje”. Bilo bi logično da je Sud dozvolio da dokazujem slobodno, da dovedem svedoka i da odmah svedoči. Trebalo je da nam dozvoli “privilegiju” da ne govorimo mnogo unapred koje svedoke imamo. Jer, oni će biti podvrgnuti pritisku. Vojno lice treba da tereti načelnika Generalštaba, da kaže nešto protiv njega ?! To je osetljiv svedok par exellance. Sud je napravio propust, jer je isuviše rutinski postupao, ravnopravnost stranaka podrazumeva uviđanje specifičnosti slučaja. Ovde na jednoj strani imamo direktorku nevladine organizacije, a na drugoj načelnika Generalštaba, najveću vlast u državi”, kaže za e – Novine Sead Spahović.

On podseća da su u Dosijeu Fonda za humanitarno pravo navedeni ilustrativni primeri o tome šta je rađeno na Kosovu u zoni odgovornosti jedinica kojima je komandovao general Diković.

“Diković je tužio za klevetu, tvrdeći da to nije tačno i da nema nikakve veze sa tim slučajevima. A bilo je slučajeva da su od ljudi otimani stoka, vozila, traktori i to je upućivano u Rašku, kao nekakav plen. Privatni tužilac svodi stvar na to da li je tačno da je on lično nešto od toga uradio. To je nerazumevanje suštine. Cilj nije da dokazujem da je Diković ukrao traktor, nego da je imao značajnu ulogu na delu teritorije Kosova gde je bilo ratnih zločina i da zbog toga ne treba da bude načelnik Generalštaba. S druge strane, javna ličnost, čovek koji je na tako visokoj funkciji, mora da ima malo tolerancije za kritiku, nije on običan građanin iz komšiluka. A on je odmah posegao za tužbom. Izneti vrednosni sudovi Nataše Kandić deo su njenog posla, ona se bavi istraživanjem ratnih zločina i kritikuje manir da se ljudi koji su umešani u zločine na Kosovu, ili događaje na Kosovu iz kojih su proizašli zločini, postavljaju na visoke funkcije i Vojsci”, naglašava Sead Spahović.

Nakon objavljivanja detalja iz dela vojničke karijere Ljubiše Dikovića, čiju je 37. Motorizovanu brigadu Slobodan Milošević odlikovao Ordenom narodnog heroja, mediji i vlast obrušili su se, tokom januara ove godine, na Fond za humanitarno pravo, dovodeći u pitanje zločine na Kosovu, posebno one opisane u Dosijeu Diković. Fond je u februaru objavio još jedan dokument u kojem se naglašava da je komandant jedinice morao da zna za zločine počinjene u njenoj zoni odgovornosti.

“Komandant 37. mtbr je znao (morao je znati) da se ‘razbijanje ŠTS’ (“šiptarskih terorističkih snaga”, termin VJ, prim. aut.) odvija granatiranjem sela, proterivanjem stanovništva, pljačkama, silovanjem i nezakonitim ubistvima albanskih civila. Zločini su se ponavljali, od jedne do druge akcije za ‘razbijanje i uništenje ŠTS’. O njima i odnosu sa Zajedničkom komandom za KiM, Ljubiša Diković je trebalo da progovori posle smene Slobodana Miloševića. On to nije učinio, nego je kao svedok odbrane generala Lazarevića, u predmetu Tužilac protiv M. Milutinovića i drugih, branio optužene generale i poricao da je znao za zločine i masovne grobnice u njegovoj zoni odgovornosti“, zaključuje Fond.

U medijskoj halabuci i atmosferi linča Nataše Kandić, srbijanski su mediji ignorisali priznanje Ljubiše Dikovića koje je izneo u svojstvu svedoka pred Haškim tribunalom: “Diković je prihvatio da su, uprkos svim njegovim preduzetim merama, neki njegovi vojnici ipak počinili zločine u prvoj polovini aprila. Evidencija Prištinskog korpusa pokazuje da je od 10. do 15. aprila više lica iz Dikovićeve jedinice učestvovalo u ubijanju muškaraca kosovskih Albanaca na području Gornje Kline, nakon čega su se rešavali leševa bacajući ih u bunare. Evidencija takođe pokazuje da je jedan drugi čovek, dobrovoljac iz Dikovićeve jedinice, u selu Krasimirovac/Krasimirofc i njegovoj okolini, nedaleko od Ćireza, ubio više muškaraca kosovskih Albanaca i odvodio žene iz izbegličkih kolona” (Paragraf 644, slučaj Tužilac protiv Milutinovića i ostalih, Haški tribunal).

Share