Stav Fonda za humanitarno pravo o primeni Konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture u SRJ

Podnet na razmatranje Komitetu Ujedinjenih nacija protiv torture na 27. sednici od 12. do 23. novembra 2001. godine

Fond za humanitarno pravo (FHP) svestan je svih mera koje su od promene vlasti u oktobru 2000. godine, preduzeli državni organi Savezne Republike Jugoslavije da bi ispunili svoje međunarodno obaveze o zabrani, prevenciji i suzbijanju torture. FHP smatra da dosadašnje aktivnosti ne zadovoljavaju kriterijume za efikasno sprovođenje Konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka, naročito u pogledu primene članova 2, 4, 12, 13 i 14 Konvencije.


FHP veruje da 27. sednica Komiteta UN protiv torture pruža mogućnosti da se identifikuju najvažniji problemi u sprovođenju Konvencije u SRJ.

Član 2. Konvencije UN protiv torture

Savezna Republika Jugoslavija do danas nije ispunila svoju obavezu da “preduzme zakonske, administrativne, sudske ili druge efikasne mere kako bi sprečila izvršenje akata torture na teritoriji pod svojom jurisdikcijom”. Vlada Republike Srbije nije sprovela reformu policije i snaga bezbednosti niti sprovela neophodne personalne izmene u policiji, kojima bi se osigurao efikasan i potpun prekid sa praksom prethodne vlasti i policiji vratio ugled i poštovanje. U policiji Srbije su još uvek u aktivnoj službi brojni policajci i oficiri koji su bili angažovani u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije. U Crnoj Gori policija je pod kontrolom političke partije predsednika Republike, a ne skupštine Crne Gore. Ni u jednoj od Republika ne postoje javni instrumenti za kontrolu rada policije. Republika Srbija ni godinu dana nakon promene režima nije donela novi zakon o radu policije. Javnost je krajem oktobra obaveštena da će se savezno i republička ministarstva unutrašnjih poslova reformisati u skladu sa preporukama stručnjaka za reformu policije Misije OEBS-a u SRJ, ali se još uvek ne zna kojom brzinom će reforme biti sprovodene i kada će biti donet novi zakon o policiji.

U proteklih godinu dana, nakon promene vlasti nisu uočeni masovni slučajevi kršenja prava na slobodu od mučenja, kao što je to bilo prethodnih godina na Kosovu, u Sandžaku ili tokom masovne policijske kampanje protiv aktivista Otpora i političkih neistomišljenika 2000. godine. Policija, međutim, nastavlja da zabrinjavajuće često zloupotrebljava ovlašćenja na upotrebu fizičke sile. Umesto da stvore delotvorne mehanizme za sprečavanje torture i krivično i disciplinski kažnjavaju počinioce, vlasti uglavnom samo nastoje da poboljšaju sliku o policiji u javnosti. Funkcioneri MUP-a se znatno češće nego pre promene vlasti javno oglašavaju i dopisuju sa organizacijama za zaštitu ljudskih prava, pokušavajući da demantuju konkretne slučajeve torture. Ukoliko je to nemoguće, jer su dokazi o policijskom nasilju očigledni i jasni (lekarska dokumentacija, fotografije, svedoci) onda ubeđujući javnost da će slučaj biti istražen, a počinioci kažnjeni.

U Studiji Misije OEBS-a o radu policije u SRJ od oktobra 2001. godine, konstatuje se da ni nakon promene vlasti, policija u SRJ nije počela da uživa poverenje javnosti: “Tokom izrade ove studije pripadnici OEBS-a prisustvovali su brutalnom napadu, kada su dvojica policajaca tukli ženu palicama. Biće potrebna temeljna obuka policije da bi se sprečilo ponavljanje ovakvih dela. Treba insistirati na promenama koje će naučiti policajce da uvažavaju ljudska prava uz istovremeno očuvanje njihove profesionalne efikasnosti.

Nasleđeno stanje obavezuje državu da hitno sprovede temeljne reforme u policiji, vojsci, organima državne uprave, pravosuđu i svim drugim organima vlasti i javnim službama, kako bi se sprečila i kaznila tortura i drugi vidovi nasilja.

Član 4.

SRJ još uvek nije izmenila svoje krivično zakonodavstvo u skladu sa zaključcima i preporukama Komiteta protiv torture od 11. i 16. novembra 1998. godine. U krivičnom zakonodavstvu još uvek ne postoji odredba kojom se mučenje definiše kao posebno krivično delo. Izmenama Krivičnog zakona Republike Srbije poboljšane su u izvesnoj meri odredbe koje zabranjuju posebne akte mučenja, ali ni u predlogu novog zakona tortura nije definisana kao posebno krivično delo.

Član 11

“Država članica vrši sistematski nadzor nad pravilima, uputstvima, metodama i praksom saslušanja i nad odredbama u vezi sa čuvanjem i postupanjem na bilo koji način sa uhapšenim, pritvorenim ili zatvorenim licem na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom, a radi sprečavanja svakog slučaja torture.” FHP je u proteklih godinu dana dokumentovao brojne slučajeve torture i zlostavljanja neposredno nakon lišenja slobode i to zloupotrebom privođenja, zadržavanja i informativnog razgovora. Policija u SRJ izrazito je opterećena rasnim predrasudama, posebno u odnosu na pripadnike albanske i romske etničke zajednice. FHP je u Beogradu registrovao slučaj torture dvanaestogodišnjeg romskog dečaka, a u Podgorici i Kragujevcu slučajeve torture invalida.

Cetvorica policajaca u civilu pretukli su 5.marta 2001. godine u Beogradu Roma Miroslava Milića, s namerom da mu iznude priznanje da je ukrao stvari iz stana bivše devojke. U policijskoj stanici na Zvezdari trojica policajaca su tukli Milića dvadesetak minuta dugom drvenom motkom po butinama. Potom su ga oborili na pod da bi nastavili naizmenično da ga batinaju i šutiraju po glavi i celom telu, sve vreme ga vređajući i psujući mu cigansku majku. Kada se Milić pridigao sa zemlje, u prostoriju je ušao četvrti policajac i udario ga pištoljem po glavi. Policajci su pustili Milića iz stanice nakon pet sati mučenja. Narednog dana Milić je zbog vrtoglavice, mučnine i bolova po celom telu zatražio lekarsku pomoć. FHP je 9. marta podneo krivičnu prijavu protiv četvorice N.N. policajaca iz OUP-a Zvezdara koji su pretukli Miroslava Milića zbog iznuđivanja iskaza. Do kraja oktobra 2001. godine javni tužilac se nije oglasio povodom ove krivične prijave.

Stevana Braničića i Sašu Gojkova, Rome iz Ravnog Sela u Vojvodini, 7. maja 2001. godine pretukli su policajci OUP-a u Bačkoj Topoli, s namerom da im iznude priznanje da su krali. Policajci su Stevana Braničića tukli pola metra dugom palicom, obmotanom kožom ili gumom. Udarali su ga po dlanovima uz pretnje da će ga batinati po glavi ukoliko pomeri ruke. Naredili su mu da se nasloni rukama na zid, a potom su ga besomučno udarali po celom telu: u predelu bubrega, po ramenima, butinama, zadnjici. Kada je Braničić od bola pao na kolena, policajac je nastavio da ga tuče, šutirajući ga u stomak. Saši Gojkovu policajci su udarili desetak šamara. FHP je podneo krivičnu prijavu protiv inspektora i dvojice policajaca OUP-a Bačka Topola. Do kraja oktobra 2001. godine javno tužilaštvo nije ništa preduzelo po ovoj krivičnoj prijavi.

Nenada Filipovića iz Kragujevca pretukli su nepoznati policajci, prvo u prisustvu maloletne dece na ulici, a zatim u policijskoj stanici OUP-a Kragujevac 26. maja 2001. godine. Filipović, hronični astmatičar, proveo je više sati vezan za gelender. Policajci mu nisu dozvolili da koristi pumpicu, iako je u pritvoru dobio jak napad astme.

Dvanaestogodišnji romski dečak F. pretučen je u policijskoj stanici Gradskog SUP-a u Beogradu 21. juna 2001. godine. Policijski inspektor nije uspeo da od dečaka sazna detalje o navodnoj krađi koju je izvršio njegov brat te je počeo je da ga šamara, udara pendrekom po dlanovima i leđima i otvorenom šakom po glavi. Nakon dva sata torture, dete je oslobođeno na insistiranje njegove majke koja je sve vreme bila u stanici. Zbog straha od osvete, porodica dečaka F. nije želelela da podnese krivičnu prijavu protiv policajca koji je pretukao njihovo dete. FHP je o ovom slučaju obavestio javnost saopštenjem. Nakon nekoliko dana stiglo je pismo iz kabineta ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije u kome se tvrdi da je “događaj opisan u saopštenju nepoznat i da dete koje je pomenuto u saopštenju nije privođeno u Odeljenje za suzbijanje maloletničke delinkvencije, koje je nadležno za rad sa decom”. FHP je optužen da iznosi “neistinite i neproverene podatke”.

Invalida sa dijabetesom, dramaturga iz Podgorice Ljubomira Đurkovića policija je surovo pretukla 2. oktobra 2001. godine. Đurković je noć proveo u policijskoj stanici, a kada je zamolio za čašu vode jer mu se usled dijabetesa suše usta, jedan policajac ga je tako šutnuo da je odleteo na drugi kraj prostorije. Isti policajac ga je upozorio da o ovom događaju mora da ćuti, jer “on je slamka, a oni borovi”.

Član 12

Nakon promene vlasti javna tužilaštva u Srbiji i Crnoj Gori u najvećem broju istraženih slučajeva nastavili su da se ponašaju pasivno. Tužioci ne preduzimaju krivično gonjenje počinilaca torture na sopstvenu inicijativu (ex officio) niti se izjašnjavaju o krivičnim prijavama oštećenih (žrtava). Ni nakon promene vlasti, Javni tužioci nisu pokrenuli postupak ni u jednom od drastičnih i brojnih slučajeva torture, nekih i sa smrtnim posledicama, koji su se desili tokom 1998. i 1999. godine, a čije su žrtve kosovski Albanci. Neaktivnost javnog tužioca parališe svaku mogućnost pokretanja krivičnog postupka protiv počinilaca.U retkim slučajevima kada tužoci odluče da razmotre neku od krivičnih prijava protiv policajaca, najčešće odlučuju da prijavu odbace samo na osnovu izjašnjenja pripadnika policije koji negiraju krivično delo. Registrovano je nekoliko slučajeva u kojima je policija, umesto da pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti svojih pripadnika koji su prekoračili ovlašćenja, podnosila krivičnu prijavu protiv žrtava koje su, navodno, napale policajce i na taj način izvršile krivično delo “ometanje službenog lica u obavljanju službene dužnosti”. Prema podacima FHP-a, posle promene vlasti, u tri prvostepena krivična postupka u kojima su policajci osuđeni zbog prekomerne upotrebe sile, kazne su manje od šest meseci. FHP navedene kazne ocenjuje ekstremno nesrazmernim u odnosu na težinu dela. Prema radnom zakonodavstvu Srbije, osuda na kaznu zatvora do šest meseci, svakom osuđenom omogućava da zadrži prethodno radno mesto.

Trojica policajaca koji su u Vladičinom Hanu, 8. septembra 2000. godine najsurovije mučili sedmoricu aktivista Otpora tako što su im vezivali noge da bi ih batinali po tabanima, udarali po genitalijama, davili rukama i kanapom, tukli ih pendrecima po šakama i telu, lupali im glave o zid, vukli za minđuše, terali ih da zauzmu polučučeći stav sa ispruženim rukama. osuđeni su u prvostepenom postupku pred Opštinskim sudom u Vladičinom Hanu u avgustu 2001. godine na dva, četiri odnosno pet meseci zatvora.

Opštinski sud u Šapcu, 6. novembra 2000. godine, osudio je policajca Marka Blagojevića na 45 dana zatvora zbog krivičnog dela nanošenja opasne laketelesne povrede i zlostave u službi, 18 meseci od podnošenja krivične prijave. Blagojević je 29. aprila 1999. godine pretukao Milana Lazića, kamenoresca iz Šapca, isped bifea “Zlatnik” u Šapcu.

Opštinski sud u Kragujevcu osudio je 16. marta 2001. godine policajca Radomira Veličkovića na tri meseca uslovno na godinu dana, jer je 25. oktobra 1998. godine bez ikakvog razloga pretukao Roma Branka Kostića.

Romsko naselje Antena na Novom Beogradu srušile su opštinske vlasti 8. juna 2000. godine, kao “bespravno” i nehigijensko, uz najgrublju aistenciju policije. Prilikom rušenja kuća buldožerima, dve policijske ekipe su pretukle brojne žitelje naselja, uključujući žene i decu. Devetogodišnjeg I.S. policajac je pretukao dok se saginjao da podigne ispuštenu igračku. FHP je 12. avgusta 2000. godine podneo Četvrtom opštinskom javnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv više NN pripadnika MUP-a Srbije zbog nanošenja lakih telesnih povreda i zlostave u službi. Uz krivičnu prijavu, FHP je podneo tužilaštvu lekarsku dokumentaciju žrtava i imena svedoka događaja. U maju 2001. godine javni tužilac je odbacio krivičnu prijavu FHP-a sa obrazloženjem da su “policajci samo pružali pomoć radnicima koji su po nalogu Opštine rušili naselje”. Tužilaštvo nije preduzelo nijednu radnju u cilju utvrđivanja identiteta počinilaca krivičnog dela, već je samo na osnovu izveštaja OUP-a Novi Beograd o ovom događaju zaključilo da policajci nisu prekoračili službena ovlašćenja.

Dvojica policajaca SUP-a u Novom Sadu provalili su 12. juna 2001. godine u 5 časova ujutro u stan romske porodice raseljene sa Kosova. U stanu se tog trenutka nalazila B.R. sa četvoro dece, uzrasta devet, šest, pet i četiri godine i njena sestra A.S. Iako B.R. i A.S. slabo govore srpski jezik, policajci su veoma grubo odbili njihovu molbu da pozovu nekog od suseda koji bi im prevodio. Jedan od policajaca je odmah zapušio usta B.R. Zatim je počeo da je vuče za kosu i šamara, pitajući je gde joj je muž. Isti policajac je A.S. prvo udarao pesnicama po glavi i licu, od čega joj je pošla krv na nos, zatim ju je tako vukao za odeću da joj je pocepao grudnjak, a potom ju je šutirao. Sve vreme isti policajac je ženama psovao šiptarsku majku. Kada su se deca probudila od buke i počela da plaču, policajac ih je odvukao u drugu sobu i zaključao vrata. Najstariju, devetogodišnju devojčicu H. koja se otimala želeći da zaštiti majku, policajac je za kosu odvukao u ugao sobe. Policajci su polugole žene i decu zatvorili u policijsko vozilo i tek na molbu okupljenih suseda dozvolili im da se vrate u kuću. Pretučene žene su istog dana otišle u pratnji suseda u policijsku stanicu da bi dale izjavu o pretrpljenom zlostavljanju. U stanici su prepoznale policajca koji ih je mučio. Bio je u civilnom odelu. Komandir stanice ih je saslušao i obećao da će policajca kazniti. Pretučene žene, zbog straha od eventualne odmazde, nisu želele da podnesu krivičnu prijavu niti da pokrenu postupak za naknadu štete. FHP nema saznanja da je protiv policajaca koji su mučili žene i decu u Novom Sadu pokrenut bilo kakav postupak.

Igora Boričića iz Podgorice (21) pretukli su 11. avgusta 2001. godine oko ponoći u kafeu “Hazard” u Podgorici lokalni policajci, jer je Boričić navodno ometao javni red i mir glasnim razgovorom. Policajci su Boričića tukli prilikom privođenja i kasnije, u policijskoj stanici. Tukili su ga palicama, batinali otvorenim šakama i šutirali po celom telu. Boričić je pretrpeo ozbiljnu povredu glave. Advokat FHP-a je 27.avgusta 2001. godine podneo krivičnu prijavu nadležnom javnom tužiocu protiv policajaca koji su pretukli Boričića. Umesto sprovođenja istrage i kažnjavanja počinilaca, policija je protiv Boričića podnela krivičnu prijavu zbog “napada na službeno lice u vršenju poslova bezbednosti”.

Fahrudin Huremović (23) i Rade Paunović (29), trgovci stokom iz Berana surovo su pretučeni na stočnoj pijaci u Koniku kod Podgorice 28. avgusta 2001. godine. Policija je Huremoviću oduzela 10.100 DEM i 17 konja. Prema iskazima žrtava, pet do šest policajaca su im prišli, uperili u njih pištolje i naredili im da legnu licem prema zemlji. Huremovića su odmah počeli da šutiraju i batinaju palicama po celom telu. Kasnije su mu naredili da ustane, stavili mu lisice na ruke i nastavili da ga tuku otvorenim šakama po glavi, licu i iza ušiju. Batinali su ga oko pola sata, unoseći mu se u lice, prebacujući ga jedan drugome i tako u krug. Radeta Paunovića policajci su takođe šutirali i batinali palicama. FHP je početkom septembra uputio pismo ministru unutrašnjih poslova Republike Crne Gore Andriji Jovićeviću, sa zahtevom da se sprovede istraga i pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti pripadnika policije. FHP nema saznanja da je do danas pokrenut bilo kakav postupak protiv policajaca.

Policijska patrola pretukla je 22. septembra 2001. godine grupu romske dece koja su posle ponoći u centru Novog Sada skupljala stari papir. Devojčicu koja ima samo dvanaest godina, tukli su motorolom po glavi i psovali joj “šiptarsku majku”. Najteže je pretučen dečak E.M. Policajci su četrnaestogodišnjeg dečaka šutirali po celom telu. E.M. je pokrio rukama glavu da bi je zaštitio. U jednom trenutku policajci su ga tako šutnuli da su mu polomili ruku. Policajci su prestali da batinaju E.M. tek kad je počeo da plače. FHP je o celom događaju obavestio javnost, istovremeno podnoseći nadležnom opštinskom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv NN policajaca. U izjavi za Radio B92 21. oktobra, komandir SUP-a Novi Sad, major Saša Adamović obavestio je javnost da “u istrazi nije dokazana umešanost pripadnika MUP-a u prebijanje maloletnog E.M”.

Član 13

Prateći primenu Konvencije protiv torture u SRJ, FHP nije uočio postojanje bilo kakvog delotvornog metoda “obezbeđenja zaštite žalioca i svedoka od bilo kakvog lošeg postupanja ili zastrašivanja zbog podnesene žalbe ili izjave”. U praksi FHP-a dokumentovan je najmanje jedan slučaj ponovljene torture, kao osvete policajaca zbog podnete krivične prijave.

Akademski slikar iz Novog Sada Dragan Šijački podneo je 24. jula 2000. godine krivičnu prijavu protiv trojice policajaca koji su ga 14.jula brutalno pretukli blizu likovne kolonije u selu Nadalj. Policajci su Šijačkom polomili vilicu na dva mesta. Protiv trojice policajaca 12. septembra 2000. godine pokrenut je krivični postupak zbog nanošenja teških telesnih povreda i zlostave u službi. Šijački je istovremeno pokrenuo i parnicu, tužeći Državu Srbiju za naknadu štete. Od trenutka podnošenja krivične prijave, porodica Dragana Šijačkog primala je anonimne telefonske pozive sa pretnjama i upozorenjima da odustane od “isterivanja pravde”. Godinu dana posle prvog incidenta, 16. juna 2001. godine, Dragana Šijačkog je pretukla policijska patrola u kafeu “Fliper” u selu Nadalj. Policajci su počeli da tuku Šijačkog čim ga je vlasnik kafane identifikovao kao “našeg profesora likovnog”. Trojica lokalnih policajaca su Šijačkog izvukli iz kafane i naočigled gostiju tukli nekoliko minuta pesnicama dok nije pao, a potom ga šutirali po celom telu.

Član 14

U SRJ ne postoji delotvoran sistem zakonodavnih i praktičnih mera koje bi omogućile da žrtve torture blagovremeno dobiju odgovarajuće obeštećenje, kompenzaciju i rehabilitaciju. Parnični postupci u kojima žrtve ostvaruju pravo na materijalnu odštetu i moralnu rehabilitaciju traju godinama. Tako se žrtva, u neravnopravnoj borbi za svoje pravo u parnici protiv države, ponovo viktimizuje, a pravo na naknadu i moralnu rehabilitaciju obesmišljava. U parnicama za naknadu štete zbog pretrpljene torture sudovi veoma često zloupotrebljavaju odredbu o prekidu postupka na neodređeno vreme, dok sud u krivičnom postupku ne donese pravnosnažnu odluku o krivici počinioca. Pravo na prekid parnice do donošenja odluke suda u krivičnom postupku o istoj stvari, Zakon o parničnom postupku ostavlja kao mogućnost, a ne kao obavezu parničnog suda. U jedinom do sada okončanom postupku za naknadu štete žrtvi torture, 22. avgusta 2001. godine Opštinski sud u Vršcu je devetnaestogodišnjem Georgu Taniju dosudio naknadu nematerijalne štete od države Srbije u iznosu od 15.000 dinara. Tanija su 2000. godine besomučno pretukli policajci u stanici u Plandištu, pokušavajući da mu iznude priznanje da je krao.

U parnici pred Opštinskim sudom u Srbobranu, po tužbi za naknadu štete Dragana Šijačkog protiv države Srbije, sud je na pripremnom ročištu prekinuo parnični postupak do pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka protiv policajaca

U parnici za naknadu štete sedmorici pripadnika Otpora koje su mučili policajci u Vladičinom Hanu, parnični sud je takođe zastao sa postupkom 11.decembra 2000. godine do pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka protiv počinilaca torture. U ovom postupku, prvostepene krivične presude donesene su tek u avgustu 2001. godine, te je trenutno u toku postupak po žalbama. Potpuno je neizvesno kada će žalbeni postupak biti okončan, odnosno, kada će parnični postupak biti nastavljen.

Slučaj Ristić

Komitet protiv torture usvojio je 11. maja 2001. godine predstavku FHP-a podnetu 22. jula 1998. godine u slučaju Milana Ristića. U predstavci, FHP je tvrdio da su odsustvom adekvatne i zakonite istrage povodom smrti devetnaestogodišnjeg Milana Ristića, policijski i pravosudni organi SRJ izvršili povredu prava ustanovljenih članovima 12. i 13. Konvencije protiv torture. Odlukom CAT/C/26/D/113/1998 od 11. maja 2001.godine Komitet protv torture je u potpunosti prihvatio osnovanost svih navoda iz predstavke i uvtrdio da je država članica prekršila svoje obaveze iz Konvencije, te je naložio državi da brzo i temeljno istraži tvrdnje o postojanju torture i policijske brutalnosti. Vlastima u SR Jugoslaviji naloženo je da u roku od 90 dana izveste Komitet o preduzetim koracima u cilju sprovođenja istrage.

FHP se do sada dva puta obraćao Saveznom ministarstvu pravde, Ministarstvu pravde Republike Srbije i republičkom javnom tužiocu Srbije, podsećajući ih da bi nepostupanje državnih organa prema odluci Komiteta nesumnjivo predstavljalo tešku povredu prava oštečenog i drastično kršenje međunarodnih obaveza naše države. Do danas nadležni organi se nisu oglasili niti obavestili FHP o tome da li su preduzeli bilo kakve mere u skladu sa odlukom Komiteta.

Zaključak

FHP smatra da se slučajevi kršenja prava na slobodu od mučenja u SR Jugoslaviji i nakon promene vlasti zabrinjavajuće često dešavaju u obe republike. Policajci su još uvek najčešći izvršioci torture, a njihove najčešće žrtve su nezaštićeni i ugroženi pripadnici manjinskih grupa – Romi, pripadnici drugih nacionalnih manjina, deca, žene, invalidi. Akti nasilja se ne vrše samo u policijskim stanicama, već i na ulici i u kućama žrtava. FHP smatra da je neophodno hitno iz temelja reformisati policiju i pravosuđe u Srbiji i Crnoj Gori, izgraditi efikasne mehanizme za unutrašnju i spoljnu kontrolu, uključujući i civilnu, nad radom policije. Potrebno je, takođe, usmeriti i obučiti javnost da vrši ulogu moćnog neformalnog kontrolora delovanja državnih institucija.

Share