Da li će bivši borci Armije BiH bez straha ići u Srbiju?

Da li će bivši borci Armije BiH bez straha ići u Srbiju?

Slobodna EvropaTema Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bile su tajne optužnice za ratne zločine na osnovu kojih Srbija hapsi bivše borce Armije Bosne i Hercegovine kada uđu u Srbiju. Sagovornici su bili su Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine.

Bilo je reči o tome po kom zakonu Srbija hapsi te ljude, da li pravosuđe Srbije nema poverenje u pravosuđe Bosne i Hercegovine, kako su optuženi za ratne zločine, koje goni Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, našli utočiste u Srbiji i kako bivši general Vojske Republike Srpske Novak Đukić, koji je u Bosni i Hercegovini pravosnažno osuđen na 20 godina zbog ratnog zločina, izbegava odlazak u zatvor.

Razgovaralo se i o tome kako optuženi za ratne zločine odugovlače procese uz pomoć potvrda da nisu sposobni da prisustvuju suđenju koje im izdaje Vojnomedicinska akademija u Beogradu, kako je Tužilaštvo Srbije na inicijativu predsednika Vučića odlučilo da slučaj poslednjeg uhapšenog, Edina Vranja, prepusti pravosuđu Bosne i Hercegovini i da li to znači da ubuduće više neće biti hapšenja na osnovu tajnih optužnica.

Žanić i Džidić o tajnim optužnicama za ratne zločine

Most, radio Slobodna Evropa

Omer Karabeg: U poslednje tri godine uhapšena su tri bivša borca Armije Bosne i Hercegovine kada su ušli u Srbiju. Sva trojica su optužena za ratne zločine nad Srbima. Poslednji slučaj bio je prošlog meseca kada je uhapšen Edin Vranj, bivši visoki funkcioner Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, koji je optužen da je tokom rata kao islednik zlostavljao zarobljene pripadnike Vojske Republike Srpske.

To je izazvalo je krizu u odnosima između Sarajeva i Beograda, a Bosna i Hercegovina je zbog tog hapšenja povukla svog ambasadora iz Beograda. Ima li Srbija pravo da to čini?

Ivana Žanić: U Srbiji postoji zakon na osnovu koga Tužilaštvo za ratne zločine ima nadležnost da goni sve osobe za koje postoji sumnja da su počinili ratne zločine bez obzira na njihovo državljanstvo i bez obzira na državljanstvo žrtve. Tužilaštvo se faktički ponaša kao mini Haški tribunal što nikako nije u duhu regionalne saradnje.

Normalno bi bilo da Tužilaštvo, ukoliko sumnja da je neko iz Bosne i Hercegovine počinio ratni zločin nad Srbima, sve informacije i dokaze dostavi Tužilaštvu Bosne i Hercegovine koje dalje treba da sprovodi istragu. U slučaju Edina Vranja, Huseina Mujanovića i Osmana Osmanovića to nije urađeno već su oni uhapšeni na graničnim prelazima između Bosne i Hercegovine i Srbije kako bi bili procesuirani pred sudom u Srbiji.

Denis Džidić: Problem je u tome što Tužilaštvo Srbije za ratne zločine ne poštuje protokol o saradnji sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine. Taj protokol, koji su dva tužilaštva potpisala 2013. godine, nalaže da se ne vode paralelne istrage, da se razmjenjuju dokazi i da se počinioci procesuiraju u zemljama u kojima žive, a ne da se hapse kad pređu granicu.

Indikativno je da srpsko tužilaštvo ima vrlo selektivan pristup. Ono ne postupa po potjernicama koje je raspisalo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i ne hapsi optužene i osumnjičene koji su pobjegli u Srbiju, a hapsi one koji uđu u Srbiju mada prije toga nije razmijenilo informacije i dokaze sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine.

Beg u Srbiju

Omer Karabeg. Znači li to da Srbija nema poverenje u pravosuđe Bosne i Hercegovine?

Ivana Žanić: Ljude koje je pravosuđe Bosne i Hercegovine optužilo ili osudilo za ratne zločine, koji se nalaze na teritoriji Republike Srbije i koji imaju srpsko državljanstvo, Srbija neće isporučiti Bosni i Hercegovini jer ne ekstradira vlastite državljane pa ni onda kada su počinili ratne zločine, genocid i zločine protiv čovečnosti.

Čest je slučaj da oni koji su optuženi ili osuđeni pred sudom BiH pobegnu u Srbiju, dobiju srpsko državljanstvo i tako izbegavaju krivičnu odgovornost jer ih pravosuđe u Srbiji ne goni. Državni organi Srbije ih praktično štite. To u praksi znači da srpsko tužilaštvo za ratne zločine nema poverenje u pravosuđe Bosne i Hercegovine. Ono izbegava saradnju na koju ga obavezuje pomenuti protokol.

IZ ARHIVE RSE

Polemika: Zašto Srbija raspisuje poternice za državljanima BiH

Denis Džidić: Nije riječ samo o nepovjerenju u pravosuđe Bosne i Hercegovine već i o politizaciji. Suđenja ratnim zločinima političari koriste za oživljavanje narativa vezanih za rat, za mobilizaciju i homogenizaciju nacije kako bi se skrenula pažnja sa korupcionaških i drugih afera sa kojima se suočava vlast u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Ivana Žanić: Potpuno je jasno da ni pravosuđe Srbije, ni pravosuđe Bosne i Hercegovine ne mogu da samostalno rade na predmetima ratnih zločina. Sukob je bio regionalnog karaktera, optuženi su u jednoj državi, žrtve u drugoj, svedoci u trećoj, dakle, mora da se postoji regionalna saradnja. Moraju da se razmenjuju dokazi, moraju da se razmenjuju predmeti.

Slažem da su suđenja ratnim zločinima pogodno tle za manipulaciju. U Srbiji ih političari koriste za jačanje nacionalističke retorike, minimalizaciju žrtava druge strane, naglašavanje sopstvenih žrtava i predstavljanje ratnih zločinaca kao heroja.

Omer Karabeg: Rekli ste da je čest slučaj da osumnjičeni za ratne zločine u Bosni i Hercegovini beže u Srbiju da bi izbegli suđenje. Kako oni saznaju da su pod istragom? Da li im neko dojavi?

Denis Džidić: Obično pobjegnu tokom vođenja postupka ili pred izricanje presude kada im bude jasno da će biti osuđeni. Većina nije u pritvoru već na slobodi uz određene mjere zabrane. Moraju da se sedmično javljaju u policijsku stanicu, oduzme im se pasoš i slično. Međutim, granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije možete preći sa lično kartom, a i ilegalno što je vrlo jednostavno s obzirom da je slabo čuvana.

Nedavno smo imali aferu sa Milomirom Savčićem, bivšim visokim oficirom Vojske Republike Srpske, optuženim za genocid u Srebrenici, koji je pobjegao uoči hapšenja. Istraživački portal Istraga tvrdi da je bio upozoren iz Tužilaštva Bosne i HercegovineNeki protiv kojih je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnice za ratne zločine, kao što je Tomislav Kovač koji je u ratu bio komandant policijskih snaga Republike Srpske, od završetka rata žive u Srbiji i nikada nisu dolazili u Bosnu i Hercegovinu.

Lažne lekarske potvrde

Omer Karabeg: Najeklatantniji primer je slučaj Novaka Đukića, bivšeg generala vojske Republike Srpske. Njega je sud u Bosni i Hercegovini pravosnažno osudio na 20 godina zbog granatiranja Tuzle kada je ubijen 71 civil. On je pobegao u Srbiju, pa je pravosuđe Bosne i Hercegovine, s obzirom da nema izručenja, tražilo da Đukić služi kaznu u Srbiji. A to ne samo da nije prihvaćeno nego se u Srbiji pravi rekonstrukcija tog događaja da bi se dokazalo da je Đukić nevin, a Ministarstvo odbrane Srbije promoviše knjigu u kojoj se to isto tvrdi. ​

Ivana Žanić: Taj slučaj je najbolji primer koliko pravosuđe Srbije ne želi da prihvati bilo kakvu odluku pravosuđa Bosne i Hercegovine. Novak Đukić je u Srbiji od 2014. godine, a od 2016. godine se pred sudom u Beogradu vodi postupak za priznanje pravosnažne sudske presude iz Bosne i Hercegovine. Priznavanje strane presuda je, inače, rutinski postupak koji se po pravilu završava na jednom ročištu gde se samo konstatuje i prizna presuda stranog suda. Odmah nakon toga osuđena osoba treba da ide na izdržavanje kazne.

Sa Novakom Đukićem nije bilo tako. On se u početku pojavljivao pred sudom i bio je vrlo zdrav i vitalan. Mi kao nezavisni posmatrači suđenja nismo primetili da on ima bilo kakve zdravstvene smetnje i da ne može da prati tok postupka. Ubrzo je njegova odbrana krenula sa podrivanjem presude suda BiH tvrdeći da Đukić nije imao pravično suđenje. Tražili su da se ponovi postupak nudeći neke nove dokaze.

Odbrana je, naime, angažovala takozvane nezavisne eksperte koji su izveli rekonstrukciju granatiranja na vojnom poligonu u Nikincima nedaleko od Beograda. Na osnovu te rekonstrukcije tvrdili su da veštačenje pred sudom BiH nije bilo valjano, pa su tražili novo suđenje u Srbiji. Pošto im to nije pošlo za rukom, pribegli su drugoj taktici.

Svaki put kada bi bilo zakazano ročište, odbrana je donosila lekarske potvrde da on nije sposoban da prati postupak. Jedanput mu je navodno pozlilo, drugi put je imao probleme sa visokim krvnim pritiskom, treći put ga je boleo stomak – da bi na kraju odbrana saopštila da je nakon psihijatrijskog veštačenja utvrđeno da Đukić više nije sposoban da prati dalji tok postupka. Potvrde je uvek izdavala Vojnomedicinska akademija u Beogradu. Od tada je prošlo dve godine. On i dalje normalno živi u Beogradu i nema nikakvo ograničenje kretanja.

Omer Karabeg: Znači da su i lekari Vojnomedicinske akademije učestvovali u tome?

Ivana Žanić: Tako je. Slučaj Novaka Đukića nije jedini gde je Vojnomedicinska akademija u Beogradu izdavala – mogu slobodno da kažem – lažna opravdanja optuženima za ratne zločine. To se desilo u predmetu protiv pripadnika Vojske Jugoslavije Pavla Gavrilovića i Rajka Kozline. Kad se Rajko Kozlina nije pojavio na glavnom pretresu, njegov advokat je tvrdio da je on hospitalizovan na Vojnomedicinskoj akademiji zbog problema sa srcem i visokim krvnim pritiskom.

Ja sam tada pozvala Vojnomedicinsku akademiju i pitala da li kod njih leži Rajko Kozlina. Odgovor je bio da osoba sa tim imenom i prezimenom kod njih nije bila hospitalizovana ni tog, ni prethodnih dana. Ja sam onda rekla – znate, protiv Kozline se vodi krivični postupak, a njegov advokat tvrdi da on nije mogao da prisustvuje suđenju zato što je kod vas hospitalizovan. Doneo je lekarsko opravdanje sa Vojnomedicinske akademije. Na to mi je osoba s druge strane žice rekla: “Ma oni to lažu”.

Dakle, Novak Đukić nije jedini koji je dobijao opravdanja sa Vojnomedicinske akademije. Dobijali su i drugi optuženici i to po pravilu oni koji su bili u vezi sa Vojskom Republike Srpske i Vojskom Jugoslavije. Oni su zapravo štićenici vojnomedicinskih ustanova u Srbiji.

Regionalni policajac?

Omer Karabeg: Da li Srbija na neki način želi da igra ulogu regionalnog policajca i sudije kad je reč o suđenju ratnim zločinima?

Denis Džidić: Nisam siguran. Hapšenja državljana Bosne i Hercegovine, koji uđu u Srbiju, nisu baš česta, a i ne radi se o ljudima koji su tokom rata bili na istaknutim pozicijama. Ima dosta osoba koje su imale značajne pozicije u Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane i koji periodično idu u Srbiju, a nisu hapšeni. Osim toga, ako bi željeli da izigravaju regionalnog policajca, onda bi objavljivali potjernice, a to do sada nismo vidjeli.

PROČITAJTE VIŠE

Vlada Srbije usvojila Strategiju za procesuiranje ratnih zločina

Proveravamo: Šta je Srbija ispunila iz Strategije o ratnim zločinima?

Ivana Žanić: Da bi se neko nametnuo kao regionalni policajac, morao bi da više radi na podizanju optužnica, a ne da čeka da neko pređe na njegovu teritoriju da bi ga uhapsio. To je čista demonstracija sile.

Omer Karabeg: Da li Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiže optužnice protiv Srba koji su počinili ratne zločine? ​

Ivana Žanić: Vrlo retko. Prošle godine 12 tužilaca za ratne zločine je podiglo ukupno dve sopstvene optužnice. Za 18 godina koliko postoji Tužilaštvo za ratne zločine procesuirano je svega osamdesetak predmeta ratnih zločina. Dakle, ne radi se o stotinama, pa da bi Tužilaštvo moglo kaže – mi procesuiramo ratne zločine, a u Bosni i Hercegovini malo na tome rade.

Oni procesuiraju nekog koga sasvim slučajno uhapse na granici, a u sopstvenoj arhivi imaju preko 2.600 predmeta za ratne zločine u predistražnoj fazi. Pa da je u svakom predmetu osumnjičena samo jedna osoba – to je 2.600 ljudi koje oni mogu da gone. O čemu onda pričamo? Tu nema nikakve želje ni za regionalnom saradnjom, ni za procesuiranjem ratnih zločina.

Omer Karabeg: Da li Srbija hapsi i izvodi pred sud građane Bosne i Hercegovine pod optužbom za zločine nad Srbima da bi na neki način postigla balans. Jer u Srbiji se stalno govori da je Haški tribunal sudio samo Srbima, a ne i Bošnjacima. ​

Denis Džidić: Ne bih rekao da se radi o želji da se nešto ujednačava. Rekao bih da je prije je riječ o političkim igrama jer takva hapšenja izazivaju ogromno interesovanje javnosti, pa se onda to koristi u političke svrhe.

Ivana Žanić: Ni ja ne bih rekla da Tužilaštvo za ratne zločine Srbije želi da napravi neki balans. Da je tako, onda bi sadašnja tužiteljka Snežana Stanojković sprovela u praksi ono što je predložila u svom programu rada, a to je da će Tužilaštvo istraživati i podizati optužnice za zločine nad Srbima. Za ove četiri godine, koliko je tužiteljka, ona to nije učinila. Da je postojala želja da se procesuiraju zločini nad Srbima, bilo bi više predmeta. Znali bismo koliko su zahteva uputili Tužilaštvu BiH za ispitivanje osumnjičenih, svedoka, žrtava. Te podatke nemamo.

Omer Karabeg: Zašto su onda hapsili bivše borce Armije Bosne i Hercegovine kad dođu u Srbiju, pa je nakon hapšenja Edina Vranja Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine preporučilo tim ljudima da nipošto ne putuju u Srbiju jer mogu biti uhapšeni? ​

Ivana Žanić: Nešto ipak moraju da rade, pa da kad nekog uhapse izađu u javnost i kažu – uhapsili smo pripadnika Armije BiH koji je nad Srbima, zatočenim u logoru, izvršio krvave zločine ubijajući ih i mučeći. I onda se u javnosti stvara utisak kako Tužilaštvo za ratne zločine radi, kako štiti Srbe i kako su oni dugo čekali da taj “veliki zločinac” dođe na teritoriju Srbije da bi ga uhapsili.

Vučićevo obećanje

Omer Karabeg: Tračak nade da bi se taj problem mogao rešiti bilo je saopštenje sa nedavnog sastanka Aleksandra Vučića sa Seržom Bramercom, glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove koji je zamenio Haški tribunal. U saopštenju je rečeno da bi razmena svih optužnica i informacija o istragama za ratne zločine između Srbije i Bosne i Hercegovine bio korak ka unapređenju saradnje između dva tužilaštva.

Ovih dana je Tužilaštvo Srbije nakon sastanka u Vučićevom kabinetu poručilo da će slučaj Edina Vranja ustupiti Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Da li je to početak nove prakse? ​

Ivana Žanić: Želela bi da verujem da jeste i da će to biti korak ka jačanju regionalne saradnje u procesuiranju ratnih zločina. Ukoliko se taj predmet zaista ustupi pravosuđu Bosne i Hercegovine – to bi bio prvi takav slučaj.

Denis Džidić: To je za mene veliko iznenađenje. Ostaje da se vidi na koji način će taj predmet biti ustupljen i da li je to okretanje novog lista u odnosima pravosuđa Srbije i pravosuđa Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je rekao da će ubuduće svi ljudi iz Bosne i Hercegovine moći da ulaze na teritoriju Srbije bez brige da će biti zadržani. Verujete li da srpska policija više neće hapsiti bivše borce Armije Bosne i Hercegovine kad uđu u Srbiju? ​

Ivana Žanić: Ne mogu da znam kakva će biti praksa u budućnosti, ali, ako je predsednik Srbije Vučić to rekao, moguće je da će se to zaista i desiti. Jer u Srbiji se nešto može rešiti jedino ako Vučić donese odluku čak i ako odlučivanje o tome nije u njegovoj nadležnosti.

Denis Džidić: Bojim se politizacije ratnih zločina. Čak i ako u narednom periodu bude ustupanja optužnica i ne bude hapšenja na granici, sa ovim našim političkim elitama nikad niste načisto. U slučaju da im zatreba zatezanje odnosa, bojim se da bismo ponovo mogli vidjeti hapšenja na granici.

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa

Share