Istina koja nije postala pomirenje

Istina koja nije postala pomirenje

remarker-logoIvana Žanić i Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo

Poslednjih godina je primetna praksa da se smanjuje broj postupaka za ratne zločine pred sudovima u Srbiji. I danas, kao i pre 16 godina, kada se počelo sa procesuiranjem ovih zločina u Srbiji je situacija nepromenjena – nema optužnica protiv visokorangiranih pripadnika vojske i policije. Ukoliko analiziramo poslednje podignute optužnice, čini se da će se ta praksa nastaviti i u budućnosti.

Poslednji od dosad objavljenih 12 dosijea Fonda za humanitarno pravo rezultat je istraživanja o prisilnoj mobilizaciji izbeglica u Srbiji, ljudi koji su se u SR Jugoslaviju sklonili od ratnih dejstava u susedstvu, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. O rezultatima istraživanja Fonda o njihovoj sudbini, kao i o dosadašnjim dosijeima i cilju istraživanja, da se podstakne pomirenje u regionu, koji su, izvesno je već sada, drugačiji, dokumentovani prikaz rata i svega što je pratilo ratna dejstva, za Remarker govore izvršna direktorka Fonda Ivana Žanić i autorka dosijea Jovana Kolarić. Objavljeni nalazi rezultat su temeljnog istraživanja, razgovora sa učesnicima i svedocima, te selekcije dokumenata Haškog tribunala koji rasvetljavaju brojne aspekte problema kojima se dosijei bave.

U ovom intervjuu od sagovornica Remarkera najpre smo čuli detalje sadržine poslednjeg dosijea, zapravo odgovor na pitanje da li prisilna mobilizacija u izvesnoj meri otkriva velikosrpske planove i ambicije.

“Prisilna mobilizacija otkriva, pre svega, jednu besramnu prirodu režima Slobodana Miloševića. Iz prisilne mobilizacije postaje jasno da ljudi uopšte nisu bili od značaja vlastima Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine bez obzira na njihovu etničku pripadnost koja je u godinama rata korišćena kao osnovna pokretačka snaga. Ako posmatramo prisilnu mobilizaciju izbeglica u periodu od juna do kraja septembra (i kasnije) 1995. godine, čini se da je tada malo ostalo od bilo kakvih ambicija i mogućnosti za ostvarivanje političkih planova. U avgustu 1995. godine je jasno da Srpska vojska Krajine više ne postoji, da je reč o porazu te vojske i da je odvođenje izbeglica na područje istočne Slavonije i Baranje u kampove Srpske dobrovoljačke garde (SDG) ili Jedinice za antiteroristička dejstva, kao u ostalom i u Bosnu i Hercegovinu, samo neka vrsta brutalnosti, fingiranje vojne moći i osvete za neostvarene planove i ambicije. To vidimo iz obraćanja prisilno mobilisanim izbeglicama koje su nazivane izdajicama i smatrane odgovornima za pad Republike Srpske Krajine”, naglašavaju naše sagovornice.

Da li je cilj bio jedna vojska svih Srba preko Drine?

O saradnji VRS, SVK i VJ možemo dosta da saznamo iz velikog broja dokumenata dostupnih u bazi Haškog tribunala (MKSJ). Ti dokumenti govore o zajedničkim sastancima, redovnom međusobnim izveštavanju glavnih štabova, o koordinaciji između ove tri vojske koja je faktički započela odmah po formiranju VRS i SVK. Prisilna mobilizacija je bila samo jedna od zajedničkih tema kojom su se glavni štabovi bavili i s tim u vezi koordinisali akcije.
Pre prinudne mobilizacije javila se potreba za formalnim rešavanjem statusa oficira Vojske Jugoslavije (VJ) koji su bili upućeni na službu u VRS i SVK, zbog čega su formirani 30. i 40. kadrovski centar VJ u novembru 1993. godine, što nam, zapravo, govori o tome da je VJ ove dve vojske doživljavala kao neku vrstu ogranka na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Prisilna mobilizacija je dokaz više da su sve te jedinice kojima su izbeglice predate bile deo koordinisanih akcija SVK, RSK i VJ.

Dokazi do kojih je u ranijim dosijeima došao Fond ukazuju i na to da su u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima učestvovali i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Osim toga, u prisilnom iseljavanju vojvođanskih Hrvata značajnu ulogu je imao i Resor Državne bezbednosti (RDB) MUP-a Republike Srbije. Kakva je mogućnost da neko odgovara?

Jovana Kolarić

JOVANA KOLARIĆ

Skupština AP Vojvodine je 2004. godine usvojila Deklaraciju o pozivanju na povratak svih građana koji su bili primorani da napuste Vojvodinu u periodu od 1990. do 2000. godine, čime je iseljavanje pod pritiskom priznato od strane pokrajinskih organa, međutim ova deklaracija nije otvorila pitanje o odgovornosti za učinjeno. Nažalost, do razgovora o odgovornosti nije došlo ni nakon presude Vojislavu Šešelju. Iz dokumenata RDB MUP-a Republike Srbije koji su nam dostupni zahvaljujući bazi MKSJ jasno je da je Služba državne bezbednosti Srbije imala saznanja o iseljavanju pod pritiscima, prisilnom odvođenju i etnički motivisanim ubistvima vojvođanskih Hrvata. FHP je Tužilaštvu za ratne zločine podneo dve krivične prijave zbog ubistva, odnosno nestanka vojvođanskih Hrvata. Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ) odbacilo je obe krivične prijave, jer je stava da se zločin protiv čovečnosti ne može procesuirati pred sudom u Srbiji. Imajući sve navedeno na umu, ne bi se moglo očekivati da će se taj stav promeniti i da će se otvoriti mogućnost za procesuiranjem odgovornih.

Kakvi su izgledi da se dođe do istinitog tumačenja uloge JNA koja se, po slovu Dosijea Fonda, pripremala za rat, učestvovala u naoružavanju po etničkom principu, te u borbenim dejstvima na strani Srba? Da to bude “zvanična” istina?

Trenutno u Srbiji, van civilnog sektora, ima veoma malo razgovora o ulozi JNA i uopšte ulozi Srbije u ratovima. U javnosti je već duže vreme prisutan narativ o odbrambenim ratovima, bez ikakvog kritičkog osvrta na ono što se dogodilo. Pored toga, kroz institucije se etablira i jedna priča o herojima i podvizima koja nije utemeljena na činjenicama, a koja se prikazuje kao dugo skrivana istina koja konačno izlazi na videlo. Činjenica da se objavljuju dnevnici Nebojše Pavkovića kao ultimativna istina o sukobu na Kosovu, dok se on nalazi na izdržavanju kazne za zločine počinjene na Kosovu, svakako ne ukazuje na to da će sudski utvrđene činjenice u skorije vreme biti prihvaćene od strane države kao istinite. Kada je reč o JNA, donedavno je ta tema je bila rezervisana za akademsku i stručnu javnost, institucije se nisu time bavile, to razdoblje se nekako „podrazumevalo“ , nije se o tome ništa govorilo. Međutim, postavljanje spomen-ploče Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa, upućuje na to da možemo i tu da očekujemo veće intervencije praćene negiranjem zločina i svakako negiranjem uloge JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Da li je neko odgovarao za deportaciju izbeglica iz Srebrenice, nakon pada zaštićene zone UN, za postupke kojima su bile izložene kada su prelazile preko Drine u Srbiju?

Niko nije odgovarao za deportaciju izbeglica koji su nakon pada Srebrenice pokušali spas da nađu u Srbiji. FHP je odmah nakon predstavljanja Dosijea u kojem je obrađena ta tema, Tužilaštvu za ratne zločine podneo i krivičnu prijavu za taj zločin. Tu krivičnu prijavu je TRZ odbacilo jer, po njihovom shvatanju, oni ne mogu da procesuiraju zločin protiv čovečnosti.

Kakve su posledice filma General Diković i 37. brigada na Kosovu? Kako utvrditi krivce za angažovanje Vojske Jugoslavije u masakrima albanskih civila (sela Meja, Velika i Mala Kruša i mnogim drugim mestima)?

Film koji se temelji na dokumentima koji su prikazani u dva Dosijea – Ljubiša Diković i Rudnica – FHP je javnosti predstavio još početkom 2017. Od tada je film pogledalo više hiljada ljudi. Međutim, cilj koji smo tim filmom želeli da ostvarimo – da TRZ istraži navode o dokazima o umešanosti 37. brigade VJ u zločine na Kosovu – nije ostvaren i mi u tome nismo uspeli. Da postoji volja, TRZ može da analizira veliki broj dokumenata VJ I MUP koji su kao dokaz izvedeni pred Haškim tribunalom, da razgovara sa svedocima počinjenih zločina i na taj način istraži i procesuira odgovorne. Međutim, takve volje u TRZ nema. Podsetimo se i toga da je poslednju optužnicu za zločin počinjen na Kosovu TRZ podiglo 2013. godine. Dakle, pre punih šest godina.

Dokle seže mogućnost NVO kakva je Fond u izvođenju krivaca pred sud? Recimo u postupcima kakvi su obrađeni u dosijeu Operacija Skrivanje tela?

Ono što FHP godinama radi jeste da pretražuje javno dostupnu bazu Haškog tribunala, razgovara sa svedocima, analizira medijske priloge i izveštaje međunarodnih i domaćih organizacija za zaštitu ljudskih prava i na taj način javnosti kroz svoje dosijee predstavlja dokaze o počinjenim zločinima. Dosijei predstavljaju poziv institucijama Srbije – pre svega TRZ- u, da istraži navode, prikupi dodatne dokaze i da procesuira odgovorne. To se odnosi i na dokaze koje smo predstavili u Dosijeu “Skrivanje tela”. Nemamo informaciju da je TRZ ikada pokrenuo istragu za skrivanje tela kosovskih Albanaca u masovne grobnice na teritoriji Srbije.

Kako danas ocenjujete potragu, hapšenje, postupanje sa osumnjičenima za ratne zločine?

Poslednjih godina je primetna praksa da se smanjuje proj postupaka za ratne zločine pred sudovima u Srbiji. I danas, kao i pre 16 godina, kada se počelo sa procesuiranjem ovih zločina u Srbiji je situacija nepromenjena – nema optužnica protiv visokorangiranih pripadnika vojske i policije. Ukoliko analiziramo poslednje podignute optužnice, čini se da će se ta praksa nastaviti i u budućnosti.

Kakva je procesna situacija u procesu Srebrenica (ubistvo 1.313 civila i zarobljenika)?

U predmetu za streljanje 1.313 Bošnjaka u hangaru u Kravici je bilo dosta procesnih problema od početka tog suđenja – od nepostojanja tužioca za ratne zločine, do problema sa zaštićenim svedocima. Postupak je u fazi glavnog pretresa – i dalje se ispituju svedoci koje je predložilo TRZ. Ovaj postupak će trajati dugo, jer su i TRZ ali i advokati odbrane predložili da se sasluša veliki broj svedoka.

Šta očekujete od Tužilaštva za ratne zločine Srbije?

Ivana Kolarić

IVANA ŽANIĆ

Tužilaštvo za ratne zločine treba ozbiljnije da shvati svoju nadležnost i da aktivnije pristupi istraživanju počinjenih zločina. Tačno je da ratni zločini ne zastarevaju, ali se ne sme zaboraviti činjenica da je ljudski život vremenski ograničen. S obzirom na to da je od kraja sukoba prošlo više od 20 godina, veliki broj počinilaca, ali i žrtava i svedoka je preminuo. Narednih pet godina ključno je u procesuiranju ratnih zločina u Srbiji i iz tog razloga se od TRZ očekuje mnogo aktivnija uloga.

Koji su procesi hitni?

Neophodno je procesuirati visokorangirane pripadnike vojke i policije, uspostaviti praksu procesuiranja zločina protiv čovečnosti, istraživati zločine sa velikim brojem žrtava.

U kojoj meri Fond može da pomogne Tužilaštvu?

FHP objavljuje dosijee i podnosi krivične prijave TRZ koji predstavljaju odličnu polaznu osnovu za njihovu dalju istragu. Takođe, u ranijem periodu, FHP je obezbeđivao prisustvo pojedinih svedoka, u tom smislu i u budućnosti možemo da podržimo rad TRZ. Međutim, problem je u tome što je veliki broj svedoka obeshrabren i nemotivisan da dođe da svedoči i da prati suđenje, jer znaju da postupci u Srbiji veoma dugo traju, da se presude u većini slučajeva ukidaju i vraćaju na ponovno suđenje, da se glavni pretresi često odlažu. Sve to utiče na odluku svedoka da li će doći da svedoči i da li će i nakon svedočenja nastaviti da prati suđenje.

Kako ocenjujete učinak Fonda izradom dosijea – neke sveske ove publikacije po prvi put približavaju istinu građanima Srbije?

Cilj je da se javnosti predstave dokazi i podaci o ratnim zločinima i počiniocima ratnih zločina, ali pre svega dosijei su usmereni ka institucijama i predstavljaju zahteve da Tužilaštvo procesuira osobe odgovorne za zločine. Fond je objavio dva dosijea koja se tiču uloge Ljubiše Dikovića i 37. brigade VJ kao i film baziran na ova dva dosijea. Došli smo do zaista velikog broja ljudi, uprkos činjenici da je više televizija, uključujući i dva javna servisa, odbilo da prikaže ovaj film. Javnost se svakako sa određenim događajima upoznala kroz dosijee Fonda
za humanitarno pravo i to je dobra stvar, međutim, ono što izostaje jeste institucionalno priznanje i reakcija nadlaženih institucija.

Šta bi bilo neophodno za širenje istine do koje dolazite vašim istraživanjima?

Neophodna je politička i društvena volja da se saznaju činjenice o ratovima na prostoruju bivše Jugoslavije. Bez iskrene volje neće doći ni do
pomaka u procesu pomirenja u regionu. Proteklih godina jeste bilo određenih inicijativa, ali su one bile samo deklarativnog karaktera, nisu ih pratili konkretni koraci i iskrene namere.

Poslednjih dana najviše se govori o slučaju Novaka Đukića. Da li će biti izveden pred sud, odnosno da li će izdržavati kaznu?

Od 2016. godine pred sudom u Srbiji se vodi postupak da se prizna presuda suda BiH kojom je Novak Đukić osuđen na kaznu zatvora zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji. Međutin, nakon odlaganja rasprava u ovom postupku zbog lošeg zdravstvenog stanja Novaka Đukića 2018. godine je utvrđeno da je on procesno nesposoban. Simptomatično je kako nije u stanju da dođe u sud i prati tok rasprave, ali je zato vrlo spreman da daje intervjue za medije i da prisustvuje promociji knjiga. To je direktan udarac žrtvama kojima poručuje – “nikada neću odslužiti kaznu zatvora, ja sam u Srbiji heroj, događaj za koji sam osuđen je zapravo patriotski čin”.

Preuzeto sa portala Remarker

Share