Nećemo živeti u društvu u kojem se zločinci slave kao heroji

Nećemo živeti u društvu u kojem se zločinci slave kao heroji

Razgovor sa Ivanom Žanić, koordinatorkom Pravnog tima Fonda za humanitarno pravo, počinjemo reakcijom Fonda na dodelu najvišeg srpskog odlikovanja generalu Ljubiši Dikoviću prilikom penzionisanja.

“Ljubiša Diković  bio je 1995. godine komandant 16. Graničnog bataljona Vojske Jugoslavije; kada je krajem jula pala enklava Žepa, oko 800 Bošnjaka iz te enklave prešlo je preko Drine, bežeći od Vojske Republike Srpske. Uspeli su se uz planinu Zvijezda, nadajući se da će spas pronaći na teritoriji Srbije. Prvi kontakt imali su sa graničarima 16. bataljona kojim je komandovao Diković. Oni su ih mučili, zlostavljali, tukli, neki su podlegli povredama koje su bile posledica prebijanja. Mladić Mujo Hodžić je u strahu od naoružanih ljudi, graničara, počeo da beži i ubijen je, a posmrtni ostaci su pronađeni godinama kasnije.

Bošnjak Edhem Torlak umro je od gušenja, jer su pripadnici Vojske, za transport do logora, u kamione smeštalii i po 60 ljudi, nakon čega su spuštali ciradu. Nisu im davali ni vodu, ni hranu. Bošnjaci su prebačeni u logore Šljivovica i Mitrovo polje (opština Čajetina), za koje su bili zaduženi pripadnici MUP Srbije. Obaveza pripadnika VJ bila je da te ljude prihvate i da sa njima postupaju čovečno. Međutim, te  Bošnjake su pripadnici VJ i, docnije, policajci u logorima premlaćivli, izgladnjivali, držali u nehigijenskim uslovima. Nije im bilo dozvoljeno da koriste svoja bošnjačka imena, već su dobijali srpska i na njih su morali da se odazivaju.

Bilo je i seksualnog zlostavljanja logoraša, različitih monstruoznosti. Sakrivani su od međunarodnih delegacija koje su dolazile u logore. Svi su oboleli od posttraumatskog stresnog poremećaja”, kaže naša sagovornica.Neke žrtve zlostavljanja Fond je zastupao u parničnim postupcima protiv Republike Srbije, Nije doneta nijedna presuda u njihovu korist, jer su sudovi tretirali logore kao “prihvatne centre”. Zato su se oštećeni Bošnjaci obraćali Sudu u Strazburu i očekuju se rešenja po njihovima žalbama.

Fond, dakle, pripisuje Dikoviću, komandnu odgovornost, budući da je za ove slučajeve morao da zna?

Da, jer je nemoguće da nije znao da je 800 ljudi prešlo na teritoriju Srbije, iz enklave koja je upravo pala.

Fond je u više navrata ukazivao na opstrukciju sudskih postupaka za ratne zločine, pogotovu optuženima za ubistvo 1313 civila u hangaru Kravice?

Nadali smo se da se, početkom 2016. u Srbiji nešto pokrenulo, iako optužnica nije pokrenuta za genocid, nego za ratni zločin.

Obično se u Srbiji optužnice završavaju na neposrednim izvršiocima?

Takav je slučaj i ovde, optužena su  osmorica osumnjičenih iz streljačkog voda, kao direktni počinioci.Reč je o pripadnicima Specijalne brigade MUP Srbije, da su nedaleko od Zemljoradničke zadruge u selu Kravice 14. jula 1995. ubili 1313 Bošnjaka.

Od samog početka sudski postupak praćen je opstrukcijom. Bila su 24 zakazana dana suđenja. Prvog dana glavni pretres je otkazan, od preostala 23 dana 16 nije održano. Za dve i po godine saslušana su samo dva svedoka, i to obojica u julu ove godine. Optuženi se brane ćutanjem, tako da nisu iznosili svoju odbranu, ili tvrdnjama da su bili prisutni, ali da nisu učestvovali u zločinu.

Svedoci koji su govorili su zaštićeni i sadržina njihovog svedočenja ne može se iznositi u javnost.

Koji su najčešći razlozi odlaganja suđenja?

Prvi glavni pretres nije održan zato što Sud nije otkrio odbrani identitet zaštićenih svedoka. Tri puta je glavni pretres odlagan zbog odsustva nekog od branilaca. Dva pretresa su odložena zbog toga što nije imenovan glavni tužilac za ratne zločine. Takođe je dva puta pretres odlagan zbog toga što Viši sud nije imao spise na osnovu kojih bi sudio (bili su Apelacionom sudu), a najsimptomatičnije je to što se osam glavnih pretresa nije održalo jer se nije pojavio neko od optuženih.

Kada je reč o tako velikim predmetima, sa osam optuženih, uvek postoji mogućnost pravne malverzacije, da se ne pojavi neko od njih, neko od branilaca, da neko bude hospitalizovan, ili nepredvidljivih okolnosti. Tako je nedavno jedan branilac obavestio Sud da je njegov branilac pokušao da iseče vene.

To su sve indikatori da nikom nije u interesu da se taj postupak okonča, iako smo na tu optužnicu čekali više od 20 godina.

Sud, stiče se utisak, olako prihvata opravdanja; nedavno je odsustvo optuženog Stanivukovića opravdano na osnovu toga što je njegova sestra rekla da mu je zlo? Zahteva li Sud od optuženih dijagnozu, protokol o lečenju?

Oni su dužni da dostave opravdanje, da su se tog dana javili lekaru i da je utvrđena njihova nesposobnost za praćenje procesa, dijagnoza. Ukoliko se to ponavlja duže vreme, Sud može naložiti da se veštači njihovo zdravstveno stanje. Postoji i procesna mogućnost razdvajanja postupka, ne znamo zašto je Sud dosad nije koristio.

Za kraj meseca zakazan je nastavak suđenja, videćemo da li će Sud ili Tužilaštvo nešto preduzeti.

Najviše opravdanja zbog bolesti dolazi sa Vojnomedicinske akademije u Beogradu ?

To jeste simptomatično i, najblaže rečeno, vrlo čudno. Jer, kada se kao optuženi pojavljuju pripadnici Vojske, kao u slučaju Trnje Rajko Kozlina, te u slučaju Novaka Đukića (priznanje presude Suda BiH za ubistvo na tuzlanskoj Kapiji, prim, aut.), medicinska dokumentacija je sa VMA. I takođe je simptomatično da im se zdravstveno stanje pogoršava dan ili dva pre glavnog pretresa, a da se naglo poboljšava odmah po okončanju pretresa ili dan kasnije.

Novak Đukić je nedavno gostovao na TV Pink, nije delovao bolesno, naprotiv?

Njegov branilac tvrdi da Đukić ima psihičke probleme, a pominje i neke kardiološke.

Gde je tu pravda za žrtve?

Ubijeno je sedamdesetoro mladih ljudi, Đukić je osuđen na 20 godina, Srbija od 2016. ne može da prizna stranu sudsku presudu, zato što se Đukić žali na svoje zdravstveno stanje.

Srbija samo treba da se izjasni, potvrđuje li presudu Suda BiH ili ne, ne može da ulazi u dokazni postupak.

To je, zapravo, neka vrsta šalterskog postupka?

Tako je. Sve može da se reši na jednom ročištu. Međutim, ovde imamo i neku vrstu pritiska na Sud, jer Đukićev tim advokata vrši pritisak na pravosuđe Srbije, pokušavajući da ospori činjenice utvrđene u presudi. Vršili su opite u centru VS u Nikincima 2014, koristili resurse Vojske, na taj način pokušavaju, uz “eksperte”, da dokažu kako granata koja je ubila 71 mladu osobu u centru Tuzle nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske.

Verujem da i tim Novaka Đukića zna da u postupku za priznanje strane sudske odluke nije moguće ulaziti u dokaze, ta da su opiti samo vrsta pritiska da se postupak što više odugovlači.Koristili su poligon Vojske Srbije, nije to iznajmljivanje sale za venčanje u Domu Vojske?

Da, opiti su trajali tri meseca, trebalo je napraviti makete zgrada, ulica, automobila… Platiti ljude koji će u tome da učestvuju. I pitanje je da li je to platio Novak Đukić ili ova država.

Konačno, kako se na stanje u društvu odražavaju sva ova suđenja ?

Prestaje narativ da Srbija nije učestvovala u ratu, izvesno je to da je, u najmanju ruku, podržavala zločine i znala je za njih. Podsetiću samo na to kako su Bošnjaci iz Srebrenice bezočno vraćeni u BiH i predate na milost i nemilost VRS.

Ipak, i dalje se deca u školama uče da Srbija nije imala veze sa ratovima u Hrvatskoj i Bosni, da je intervencija NATO posledica toga što je Vojska branila Srbe, a ne činjenice da je Srbija vršila etničko čišćenje, promenu etničkog sastava Kosova, kako je Haški tribunal okarakterisao cilj udruženog zločinačkog poduhvata.

Nekažnjeno negiranje događaja, zločina počinjenih u bliskoj prošlosti je očigledno?Mislim da je to posledica ideje da se sve može zaboraviti i da što se više negira, to će se pre zaboraviti. To u narednim godinama neće biti moguće; dolaze mlade generacije koje će tražiti odgovore na pitanja, a moći će da ih nađu samo u onome što je utvrđeno kao činjenica.

Proces ide sporo, ali verujem da ćemo u bliskoj budućnosti moći otvoreno da razgovaramo o broju žrtava, uništenih domova, o odgovornosti. Ne želim da verujem da ćemo živeti u društvu u kojem se zločinci slave kao heroji.

Kad pogledamo medije, propagandu, nakazne školske programe i generacije nastavnika koji su takođe žrtve propagande – ima li mesta optimizmu?  

Malo je prostora za optimizam, malo je ljudi zainteresovanih za to. Pomirenje, ja verujem, mora ostati na agendi, moraće društva da se suoče sa nasleđem ratova. Tako je bilo u Nemačkoj, verujem, biće tako i na Balkanu.

Razgovarao: Bojan Tončić

Preuzeto sa portala XXZ Magazin

Share