Državni zločin i državno ćutanje

Državni zločin i državno ćutanje

pescanik_ffPunih 25 godina država Srbija se pretvara da nema nikakve veze sa otmicom u Štrpcima, pravi se da nije znala da će se zločin desiti, glumi da je učinila sve da se činjenice rasvetle, ali kao nije uspela. Prva obećanja da će zločin biti rasvetljen vlast je dala odmah nakon otmice. Od tada do danas vlasti su se menjale, a jedina konstanta u vezi sa zločinom započetim u Štrpcima upravo su obećanja. Ove godine čak ni to.

Kada je 27. januara 1993. godine u 15 časova i 48 minuta 20 putnika (18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedan tamnoputi putnik nepoznatog identiteta) izvedeno iz voza na stanici u mestu Štrpci, jedinoj na liniji Beograd-Bar koja zadire u teritoriju Bosne i Hercegovine, porodice su dobile obećanje da će sudbina njihovih rođaka biti u najkraćem roku rasvetljena. „Prevrnućemo nebo i zemlju da nađemo otete putnike“, obećao je tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević.

Miloševića odavno nema na mestu predsednika, niti među živima, a prevrtanje neba i zemlje nastavile su sve vlasti koje su nakon njegove vodile Srbiju. Jednakim intenzitetom, sa jednakom posvećenošću i sa jednakim nikakvim rezultatima. Niti je do danas iko u Srbiji osuđen za otmicu u Štrpcima i zločin koji je usledio, niti je rasvetljena uloga države u zločinu, niti su porodice doživele satisfakciju kakvu im je Srbija, bilo da jeste ili nije učestvovala u ubistvu njihovih rođaka, morala dati.

Na dan obeležavanja otmice u Štrpcima, predsednik Srbije je u Berlinu sa Angelom Merkel, premijerka je u Beogradu pretrpana poslom, ministar odbrane i načelnik Generalštaba VS delilisu stanove svojim disciplinovanim oficirima (dan ranije imali su druženje u Nišu sa ratnim zločincem), ministar policije je u saradnji sa lokalnim odborima Srpske napredne stranke čistiosneg, kampanja za beogradske izbore traje, svak’ se svojim poslom zabavio. Otmica u Štrpcima? Koga briga. Vlast se time više toliko ne bavi da čak nema ni kurtoaznih iskazivanja počasti žrtvama, niti novih obećanja da će zločin biti rasvetljen, ništa.

Suđenje za otmicu u Štrpcima traje, ali ne u Srbiji nego u BiH. Tamo je u toku proces grupi optuženih na čelu sa bivšim komandantom Višegradske brigade VRS Lukom Dragićevićem. Ranije, u toj državi je krivicu priznao Mićo Jovičić koji je osuđen na pet godina zatvora. Pre njega, u Crnoj Gori je na 20 godina osuđen Nebojša Ranisavljević (kaznu odavno odslužio i danas je slobodan čovek).

U Srbiji do danas niko nije osuđen za otmicu u Štrpcima i ubistvo otetih. Postoji optužnica iz 2015. godine koja je i dalje nepotvrđena: njom se godinama unazad preko stola za proceduralni ping pong dobacuju tužilaštvo i sud.

Do danas su pronađena samo 4 od 20 tela ubijenih. Nema naznaka da Komisija za nestala lica vlade Srbije i istražni organi bilo šta čine po tom pitanju. Pored toga, zakon porodicama ubijenih ne priznaje status civilnih žrtava rata – prvo, zato što su njihovi rođaci oteti i ubijeni van teritorije Srbije, drugo, jer nisu stradali od neprijateljske vojske (VRS se takvom ni slučajno ne smatra) i treće (važi za većinu porodica), zato što svoje nestale rođake nisu proglasili umrlima – zakon, naime, kategoriju nestalih ne poznaje. Tako im je uskraćena ne samo simbolična novčana pomoć koja je predviđena za porodice stradalih u ratovima, nego i priznanje njihove patnje.

Zašto je ovaj posao za Srbiju tako težak, iako su imena otmičara, ubica i njihovih pomagača odavno poznata? Zašto već 25 godina nema suđenja? Zašto su vremenom i obećanja utihnula? Zašto nema potrage za telima i zašto se porodicama ne priznaje status civilnih žrtava rata? Zato što bi pošten pristup svakoj od tih stavki neminovno otvorio pitanje uloge države Srbije u otmici u Štrpcima. A to je – tajna.

Na suđenju u Crnoj Gori ta tajna o kojoj se sve zna i sudski je obelodanjena. U sudski spis je naime zavedena dokumentacija Železničko-transportnog preduzeća (ŽTP) „Beograd“ iz koje se vidi da je otmica putnika bošnjačke nacionalnosti bila unapred planirana i da su sa tim planom bili upoznati najviši predstavnici vlasti Srbije i SR Jugoslavije. ŽTP je o tome uredno izvestio Ministarstvo odbrane SR Jugoslavije, Užički korpus VJ i Državnu bezbednost MUP-a Srbije. Uzalud. Ništa nije preduzeto da se otmica spreči, a kada se ne sprečava, zna se šta je – podrška zločincima i saradnja sa njima.

Država će očito i dalje bežati od odgovornosti za zločin u Štrpcima, nastaviće da prikriva činjenice o tome, uskraćuje prava porodicama žrtava i okreće glavu od istine. Ipak, imena ubijenih Bošnjaka i sa njima jednog Hrvata, sinova, braće, očeva, muževa, putnika voza broj 671 na relaciji Beograd-Bar niko nikada ne može izbrisati. Ona zauvek ostaju podsetnik na odnos države Srbije devedesetih godina prošlog veka prema svojim državljanima iz Sandžaka i njenu nečasnu ulogu u otmici ljudi u Štrpcima:

Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Toma Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević i Zvjezdan Zuličić.

Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

Preuzeto sa portala Peščanik

Share