Na čelu Vojske Srbije je čovek problematične ratne prošlosti; optuženi ili osumnjičeni za ratne zločine su poslanici u Parlamentu; ima ih u glavnim odborima vladajućih stranaka, a najviši predstavnici vlasti savetuju se i rukuju sa osuđenim ratnim zločincima od kojih su neki predavači na Vojnoj akademiji.To je slika Srbije danas, više od 20 godina od okončanja ratova u Hrvatskoj i BiH i skoro 20 godina od kraja sukoba na Kosovu.
Tokom rata na Kosovu general Ljubiša Diković bio je komandant 37. brigade Vojske Jugoslavije (VJ) u čijoj je zoni odgovornosti (oblast Drenice) od kraja marta do sredine juna 1999. godine, ubijeno oko 1.400 albanskih civila i proterane desetine hiljada ljudi. Ne, nisu ih ubijale i proterivale paravojne i odmetnute grupe koje Diković nije mogao da kontroliše. U zločinima su skoro isključivo učestvovale policijske i vojne jedinice. Vojne je kontrolisao Diković, a sa policijskim je sarađivao.Primera radi, u selu Izbica/Izbicë u opštini Srbica/Skenderaj 28. marta 1999. godine na brutalan način, po kratkom postupku, likvidirano je više od 130 albanskih muških civila, među kojima je bilo hendikepiranih ljudi i većina su starci. Ubila ih je policija, dok je Dikovićeva brigada obezbeđivala teren.Zatim na teritoriji pod kontrolom 37. brigade u prugoj polovini aprila 1999. vojnici su učestvovali u nasilju u selu Ćirez/Qirez u kojem su ljudi proterivani, a žene zatvarane i silovane. Šest devojaka i žena na koncu je ubijeno. Stotine civila ubijene su u drugim zločinima u selima Šavarine/Shavarinë, Baks i Vrbovac/Vёrboc.
Nesumnjivo je da je Dikovićeva brigada učestvovala u akcijama u selima Rezala i Staro Čikatovo gde je u proleće 1999. godine ubijeno 68 civila. To pokazuju naređenja za napad i borbeni izveštaji brigade iz tog vremena. Tela 47 žrtava iz ta dva zločina, zajedno sa telima još pet žrtava iz Donjeg Zabelja i Gladnog Sela, pronađena su početkom 2014. godine u masovnoj grobniciRudnica kod Raške, gde je inače bila matična kasarna 37. brigade. Uz to, postoji i policijski dokument iz kojeg se vidi da su pripadnici odeljenja za ansanaciju Dikovićeve brigade imali tela žrtava iz Rezale u svojim rukama nekoliko dana nakon ubistva.Da ne dužimo, general Ljubiša Diković danas je načelnik Generalštaba Vojske Srbije.

“BOŽIDAR DELIĆ, BIVŠI KOMANDANT 549. BRIGADE VJ, U ČIJOJ JE ZONI ODGOVORNOSTI TOKOM SUKOBA NA KOSOVU UBIJENO OKO 2.200 CIVILA, OD ČEGA DOBAR DEO UPRAVO U AKCIJAMA VOJSKE, DANAS JE NARODNI POSLANIK U SKUPŠTINI SRBIJE ISPRED SRPSKE RADIKALNE STRANKE.”

Njegov kolega sa ratišta Božidar Delić, bivši komandant 549. brigade VJ, u čijoj je zoni odgovornosti tokom sukoba na Kosovu ubijeno oko 2.200 civila, od čega dobar deo upravo u akcijama vojske, danas je narodni poslanik u Skupštini Srbije ispred Srpske radikalne stranke. Predsednik te nacionalističke partije je Vojislav Šešelj, haški optuženik, čovek koji je tokom ratova pozivao na zločine, ali i regrutovao dobrovoljce koji su išli na front i činili zločine. I za njega je rezervisana jedna stolica u Skupštini Srbije.Dalje, bivši oficir Prištinskog korpusa VJ Momir Stojanović koji je po izjavama svedoka naredio i predvodio Operaciju Reka u kojoj je u đakovičkim selima Meja i Korenica ubijeno 350 nenaoružanih albanskih muškaraca, do nedavno je takođe bio narodni poslanik vladajuće Srpske napredne stranke, ali i šef skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti. U međuvremenu se sporečkao sa naprednjacima, osnovao stranku i prešao u opoziciju. Mirno živi i radi, iako je na Kosovu protiv njega podignuta optužnica za zločine u Meji i Korenci, na osnovu koje je Interpol izdao crvenu poternicu.Za visoko rangiranog člana Srpske napredne stranke Goran Radosavljević Guri postoje indicije da je učestvovao u premeštanju leševa albanskih civila sa Kosova u Srbiju, ali i u ubistvu Mehmeta, Agrona i Yllija Bytyqi, braće koja su u leto 1999. godine, nastojeći da pomognu jednoj romskoj porodici da se skloni sa Kosova u Srbiju, greškom prešli granicu nakon čega ih je uhapsila srpska policija. Guri je inače bivši visoki policijski zvaničnik, tokom rata na Kosovu komandantu policijskih Operativno-poternih grupa, koji je takođe predvodio i napad na selo Račak u januaru 1999. godine.Druga vladajuća stranka – Socijalistička partija Srbije – u svom glavnom odboru ima ne osumnjičenog, ne optuženog, nego osuđenog ratnog zločinca. Bivši potpredsednik Vlade SR Jugoslavije Nikola Šainović je po odsluženju18-godišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem trajnog proterivanja albanskog stanovništva sa Kosova 1999. godine, kooptiran u  Glavni odbor stranke u kojoj je bio tokom počinjenja zločina i pre odlaska na suđenje u Hag.Njegov kolega sa optuženičke klupe, bivši komdandant Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije Vladimir Lazarević, nakon odslužene kazne od 14 godina zatvora, takođe zbog zločina nad kosovskim Albancima, u Srbiju je dovezen vladinim avionom i dočekan je kao heroj u prisustvu ministara i drugih visokih zvaničnika. Danas je predavač na Vojnoj akademiji, jer Ministarstvo odbrane smatra da je njegovo ratno, neki će reći zločinačko, iskustvo od neprocenjive vrednosti.Vlast je u proteklih nekoliko godina ukazivala počast i drugim ratnim zločincima. Tako je Momčilo Krajišnik, ratni predsednik Skupštine bosanskih Srba, koji je odslužio kaznu od 20 godina zbog progona, deportacija i prisilnog premeštanja bošnjačkih i hrvatskih civila tokom rata u BiH, predstavio u aprilu prošle godine svoju knjigu u Domu omladine, javnoj instituciji grada Beograda. Potom ga je u januaru ove godine u zgradi Predsedništva primio tadašnji predsednik Srbije, Tomislav Nikolić.Još jedan ratni zločinac – bivši oficir JNA Veselin Šljivančanin – nakon odsluženja 10-godišnje kazne izrečene u Hagu, uključio se u promociju ideja i politike vladajuće napredne stranke i govori redovno na njenim tribinama. Osuđen je za mučenje više od 200 Hrvata zarobljenih u Vukovaru u novembru 1991. godine, koji su potom ubijeni na poljoprivrednom dobru Ovčara nadomak grada.Predstavnici Inicijative mladih za ljudska prava protestovali su i prekinuli tribine na kojima su govorili Krajišnik i Šljivančanin. Oba puta su fizički napadnuti, bez ikakvih sankcija po napadače.To je ono što je golim okom vidljivo. Ali šta je sa nižim strukturama vojske i policije, bezbednosnim službama? Fond za humanitarno pravo godinama unazad šalje zahteve Ministarstu odbrane i MUP-u sa pitanjem gde su i šta rade osobe koje su u istraživanjima ove organizacije identifikovane kao učesnici ili saučesnici ubistava, proterivanja, zatvaranja, zlostavljanja i drugih ratnih zločina. U 90 odsto slučajeva nakon rata su ostali u službi, neretko avanzovali, u najgorem slučaju mirno dočekali penziju ili su još uvek na svojim ratnim pozicijama.Na kraju krajeva, ni ratna prošlost aktuelnog predsednika Srbije Aleksandra Vučića nije najčistija.

“VUČIĆ SE NIKADA JASNO NIJE ODREDIO PREMA SVOJOJ RATNOJ PROŠLOSTI, TVRDIO JE DA SU NJEGOVE HUŠKAČKE IZJAVE IZVUČENE IZ KONTEKSTA ILI DA IH NIKADA NIJE IZGOVORIO.”

Nema podataka o njegovom učešću u zločinima, ali znamo da je devedesetih obilazio ratišta po BiH i Hrvatskoj, sa skupštinske govornice pretio ubistvom “sto Muslimana za jednog ubijenog Srbina”, huškao krajinske Srbe da nastave sa oružanom pobunom protiv Hrvatske i zagovarao Veliku Srbiju sa granicom do Ogulina, Karlobaga, Karlovca i Virovitice, koju je formulisao njegov politički otac Vojislav Šešelj.Vučić je u međuvremenu, makar deklarativno, promenio politiku. Sada se zalaže za EU integracije i propoveda mir i stabilnost. Ipak, nikada se jasno nije odredio prema svojoj ratnoj prošlosti, tvrdio je da su njegove huškačke izjave izvučene iz konteksta ili da ih nikada nije izgovorio. Nije sporno to što je prihvatio novu politiku, problem je što se stare nikada jasno nije odrekao.Ova šetnja od vrha do dna piramide i obratno može trajati u nedogled, i uvek bi se našao još neko ko je na ovaj ili onaj način učestvovao u ratovima devedesetih. Situcija nije bolja ni u okolnim državama, ali Srbija svakako prednjači u zatrovanosti državnih struktura ratnim (i zločinačkim) kadrovima. Uostalom, jedina je učestvovala u tri rata, pa se i ratnog kadra nakupilo.Srbija nikada nije preduzela korake za čišćenje vojnih i policijskih struktura od kompromitovanih ratnih kadrova, što je jedan od ključnih razloga za neuspeh procesa tranzicione pravde.Sa starim ludima unutar političkog sistema, a posebno vojske i policije, nije moguće sprovođenje nijednog mehanizma tranzicione pravde – istragu ratnih zločina svakako neće preduzimanti oni koji bi zapravo trebalo da budu predmet tih istraga, na reformi institucija neće raditi oni koje bi ta reforma udaljila s posla, žrtve neće uvažiti oni koji su ih žrtvama načinili.Uz sve navedeno, javno se servira mantra po kojoj se moramo okrenuti budućnosti, a prošlost zaboraviti i ostaviti je istoričarima. Upravo to je način da se dodatno zaštite učesnici ratova i ratni zločinci unutar sistema vlasti, a žrtve ostanu bez ikakve satisfakcije. Savršen način da se najprljavijim gorivom napuni rezervoar za nove konflikte na Balkanu.
Preuzeto sa portala Kosovo 2.0