Srebrenica: 21 godina traganja žrtava za istinom i priznanjem

Srebrenica: 21 godina traganja žrtava za istinom i priznanjem

Logo_FHP Povodom obeležavanja 21. godišnjice genocida u Srebrenici, Fond za humanitarno pravo (FHP) organizovao je debatu posvećenu žrtvama srebreničkog genocida. U punoj sali Centra za kulturnu dekontaminaciju, panelisti Nidžara Ahmetašević, Ivica Đikić, Florence Hartmann i Dejan Anastasijević su razgovarali o odgovornosti za ubistvo više hiljada ljudi u i oko Srebrenice tokom jula 1995. godine, kao i o dugogodišnjoj borbi žrtava ovog zločina za istinu i priznanje.

Otvarajući debatu, izvršna direktorka FHP-a Sandra Orlović napomenula je da se u Srbiji sve više sužava javni prostor za razgovor i sećanje na Srebrenicu. Simbolički je on danas sveden na nekoliko kvadrata asfalta na kojem aktivisti civilnog društva i zainteresovani građani uličnim akcijama odaju počast srebreničkim žrtvama. Orlović je takođe ukazala na apsurdnost javnog diskursa u Srbiji koji glorifikuje zločince, istovremeno vršeći simboličke gestove izvinjenja.

Novinarka iz Bosne i Hecegovine Nidžara Ahmetašević iznela je žensku perspektivu genocida u Srebrenici, ukazujući na žene Srebrenice kao na uzore hrabrosti o čijim se bitkama i sudbinama nedovoljno govori. Žene Srebrenice su danas, nakon ubistva generacija srebreničkih muškaraca, postale stubovi porodica: one potpuno samostalno privređuju i pokreću razne privredne delatnosti. One su, takođe, često predmet političkih manipulacija, na koje i same nerado pristaju u težnji da saznaju istinu o stradanju svoje dece. Manipulisanje srebreničkom tragedijom zarad dobijanja političkih poena osvetljava nemar političara prema žrtvama koje, s druge strane, danas gledaju samo kako da prežive.

Ahmetašević podseća i na jedno od pitanja koje je zanemareno, a to je silovanje žena u Srebrenici u julu 1995. godine. Često su i same žrtve bez želje da o tome govore, jer su fokusirane isključivo na pronalazak posmrtnih ostataka svojih članova porodice.

Pisac i publicista iz Hrvatske Ivica Đikić predstavio je svoj nedavno objavljeni dokumentarni roman „Beara“, kao i motive za skiciranje lika i dela jednog od kreatora srebreničkog genocida. Istraživanje i pisanje ove knjige trajalo je 10 godina, a pokrenuto je nakon prisustva desetogodišnjici genocida u Memorijalnom centru u Potočarima. Glavna preokupacija bila mu je da dokuči način na koji je genocid u Srebrenici izveden. Ova tema usmerila ga je na lik Ljubiše Beare, načelnika bezbednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je, prema Đikićevim rečima, 11. i 12. jula 1995. godine počeo da smišlja kako da pobije 8.000 ljudi.

Pisca je posebno zaintrigiralo pitanje kako je moguće da su ovaj zločin genocida izveli bivši oficiri JNA, koji su samo nekoliko godina ranije bili posvećeni ideji jugoslovenstva. Zaključuje da zapravo nije ni došlo do drastične promene, budući da je reč o osobama sa podaničkim mentalitetom, koje su veru u jugoslovenstvo zamenili drugom verom – u nacionalistički profilisanu politiku. Oni su takođe bili više podložni izvršenju ovako teških zločina, jer su se u novostvorenim vojnim strukturama morali dokazivati kako bi „oprali komunističku prošlost“.

Novinarka i bivša portparolka Tužilaštva Haškog tribunala Florence Hartmann govorila je o svojoj knjizi „Krv realpolitike – afera Srebrenica“, koja preispituje odgovornost međunarodne zajednice za genocid u Srebrenici. Naglašavajući da nalazi do kojih je tokom istraživanja došla ni u najmanjoj meri ne umanjuju odgovornost egzekutora genocida, ona smatra da međunarodna zajednica nije učinila dovoljno da se genocid u Srebrenici spreči. Hartmann ističe da te 1995. godine nije bilo prepreka da Savet bezbednosti UN reaguje, te da međunarodna zajednica nije slala jasne poruke agresorima, kako je to činila u nekim drugim sukobima. Zaključuje da se Evropa 1995. godine umorila i da su zapadnoevropske države verovale da je uspostavljanje Haškog tribunala bila dovoljna reakcija na zločine počinjene u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Kada su do 1995. godine propali svi mirovni pregovori za predstojeći Dejtonski proces, tražilo se „najjednostavnije rešenje“, odnosno „pojednostavljenje mape teritorija“. Hartmann smatra da je međunarodna zajednica propustila da postavi moralne principe za mirovne pregovore i da je Srebrenica u njihovim očima predstavljala samo problematičnu tačku na mapi, a ne ljude zarobljene u enklavi i njihove sudbine.

Hartmann je takođe kritikovala rad istražitelja Haškog tribunala zbog toga što su odustali od utvrđivanja veza između Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.

Nadovezujući se na ovu tvrdnju, novinar iz Srbije Dejan Anastasijević istakao je da je Vojska Jugoslavije finansirala i snabdevala Vojsku Republike Srpske. On je potom izneo svoje mišljenje o načinu na koji se Srebrenica percipira u javnom mnjenju u Srbiji. Naime, u početku se smatralo da se genocid u Srebrenici nije dogodio i da je reč o propagandi. Zahvaljujući video snimku koji je 2005. godine javnosti u Srbiji pokazao streljanje bošnjačkih civila u selu Trnovo, javnost je prihvatila da se dogodio zločin. Nastupila je i treća faza, u kojoj javnost prihvata da se zločin u Srebrenici dogodio ali ne i da se radi o genocidu. Danas, smatra Anastasijević, Srbija zastupa retrogradne teze o genocidu u Srebrenici, relativizuje ga, opravdava i glorifikuje.

Simo Spasić iz Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji izneo je mišljenje da je debatu trebalo otvoriti minutom ćutanja za žrtve Srebrenice i podsetio da je, kao jedini predstavnik udruženja koja okupljaju srpske žrtve, prisustvovao komemoraciji u Potočarima.

Odgovarajući na pitanje o sličnosti između Beare i Eichmanna, Ivica Đikić je rekao da se poređenje sa Eichmannom ne može izbeći, budući da su obojica ubistvo hiljada ljudi smatrali poslom. On, međutim, ukazuje i na važne razlike koje se ogledaju u tome što je Eichmann u sprovođenju „konačnog rešenja“ imao na raspolaganju „sistem za ubijanje“, dok Beara to nije imao, već je morao da improvizuje. Đikić je mišljenja da su organizacione sposobnosti Ljubiše Beare u velikoj meri omogućile genocid u Srebrenici, ili barem njegove razmere.

Novinar iz Beograda Rade Radovanović naglasio je da je genocid u Srebrenici planiran u Generalštabu Vojske Jugoslavije, te da jedan čovek nije mogao da osmisli takav zločin.

Ranije istog dana Agencija SENSE i FHP predstavili su u beogradskom Medija centru interaktivni narativ Agencije SENSE o genocidu u Srebrenici, pod nazivom „Srebrenica: Genocid u osam činova“. Narativ su predstavili njegovi autori Mirko Klarin i Mina Vidaković, iz Agencije SENSE. On sadrži prikaz sadržaja stalne postavke SENSE Dokumentacionog centra koji se nalazi u Memorijalnom centru u Potočarima. Vodeći gledaoca kroz obilje dokaznog materijala, svedočenje žrtava, počinilaca i svedoka, prezentacija pruža sveobuhvatan pregled sudski utvrđenih činjenica o stradanju stanovnika srebreničkih opština. Epilog prezentacije ukazuje na posledice genocida na lokalnu bošnjačku zajednicu i one pojedince za koje je MKSJ van razumne sumnje utvrdio da su učestvovali ili pomagali u izvršenju genocida.

Share