Intervju Nataša Kandić: Vučić bi možda mogao doći u Srebrenicu!

Intervju Nataša Kandić:  Vučić bi možda mogao doći u Srebrenicu!

nk_slikaKoordinatorka Regionalne komisije za utvrđivanje istine u vezi sa zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije (REKOM) govori o hapšenju osmorice pripadnika Centra za obuku Jahorina iz sastava Specijalne brigade MUP-a RS-a optuženih za likvidaciju više od hiljadu civila na farmi Kravice i objašnjava zašto ne isključuje mogućnost da se premijer Aleksandar Vučić ove godine pojavi na obilježavanju dvije decenije od genocida u Srebrenici

“REKOM snažno podržava hapšenje osmorice bivših pripadnika Specijalne brigade MUP-a RS-a koji su, zahvaljujući dobijenom srpskom državljanstvu, godinama imali status uglednih biznismena, privrednika i slobodnih građana ove zemlje”, kaže Nataša Kandić. “Nažalost, jasno je da će, uprkos dokazima koje je Tužilaštvo BiH dostavilo srpskom Tužilaštvu za ratne zločine, sva uhapšena lica biti optužena za počinjene zločine, ali ne i za genocid.”

DANI: Zašto?

KANDIĆ: Zato što u Srbiji imate saglasnost da se, kao pravna kvalifikacija, genocid izbaci iz upotrebe. Sa tim se složio i Boris Tadić, u čije vreme je donesena skupštinska Deklaraciji o zločinu u Srebrenici u kojoj se, umesto o genocidu, govori o “strašnom zločinu”.

DANI: Kome je ta vrsta kvalifikacije neprihvatljiva – političarima ili građanima?

KANDIĆ: Budući da genocid ukazuje na postojanje namere države da fizički i biološki uništi određenu grupu ljudi, jasno je da je navedena pravna kvalifikacija neprihvatljiva pre svega političarima. Reč je o strahu od povezivanja Srbije i njenih institucija sa pokušajem istrebljenja Bošnjaka u Srebrenici jula 1995.

Kada je reč o građanima Srbije, tu su stvari kudikamo drugačije. Naime, kada biste bilo koga ovde pitali da li bi Srebrenica bila moguća bez učešća Srbije, sigurna sam da bi više od devedeset procenata anketiranih odgovorilo odrečno. I sve to uprkos ne samo presudi po tužbi BiH protiv države Srbije izrečenoj pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu nego i činjenici da su u prvostepenom postupku pred Haškim tribunalom optužbe oslobođeni bivši načelnik Generalštaba Vojske SRJ Momčilo Perišić i nekadašnji šef DB-a Srbije Jovica Stanišić. Uzgred, u slučaju da u drugostepenom postupku bude osuđen, verujem da Jovica Stanišić neće biti tretiran kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata.

DANI: Nego?

KANDIĆ: Njegova krivica biće definisana kao individualna, čime se ukida odgovornost države Srbije za zločine počinjene na teritoriji BiH. Što se sve uklapa u davno sklopljenu sliku po kojoj zvanični Beograd i njegove institucije nemaju veze sa srebreničkim genocidom. Sa druge strane, sudeći po presudama izrečenim pojedinim hrvatskim generalima, zaokret Haškog tribunala o kojem govorim očito ima za cilj da se i Hrvatska oslobodi bilo kakve odgovornosti za zločine počinjene na teritoriji BiH.

DANI: Ko Srbiju i Hrvatsku hoće da oslobodi odgovornosti za agresiju na BiH?

KANDIĆ: Ne verujem da to ima veze sa konkretnom brigom za Srbiju ili za Hrvatsku; pre će biti da na takav stav utiče činjenica da i pojedine velike sile – posebno SAD i Rusija – svoje oružane trupe danas imaju na teritorijama drugih država i da bi se kao takve i one jednoga dana mogle optužiti za direktno učešće, mešanje i činjenje ratnih zločina. Očito, reč je o političkom dogovoru koji je prenet u pravnu instituciju. U našem slučaju, to znači da će za genocid u Srebrenici biti optužena samo Republika Srpska, njena vojska i policija.

DANI: Da, ali Vi o tom pitanju i unutar BiH imate problem, budući da se u dijelu te države – govorim o RS-u – ne priznaje genocid u Srebrenici.

KANDIĆ: Ako genocid u Srebrenici ne priznaje Milorad Dodik, to ne znači da ga ne priznaje celi RS. Još manje znači da ga nije bilo. Uostalom, i pre Dodika bilo je predsednika, vlada i specijalnih komisija koji su tu činjenicu priznali i dokazali. Doduše, i Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, koju je krajem 2003. formirala Vlada RS-a, tim se problemom bavila veoma precizno i dokumentovano sve dok nije došla do Škorpiona, kada je zaključeno da nema dokaza da su pripadnici te i još nekih jedinica ratovali u ime Srbije i da su bili umešani u zločine u Srebrenici. Ovim je genocid još jednom lokalizovan na BiH, a Srbija oslobođena svake odgovornosti.

DANI: Povodom hapšenja osmorice optuženih za zločin u Kravicama, zamjenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić rekao je kako će se sada “prvi put posle Škorpiona u Srbiji pravosudno tretirati zločin u Srebrenici”.

KANDIĆ: Suđenje Škorpionima najsramniji je sudski proces ikada održan u Beogradu. Jer, jedno je videotraka sa zločinima Škorpiona koja je na brutalan način osvestila deo građana ove zemlje, a nešto sasvim drugo presuda kojom je rečeno da nema dokaza da su šestorica ubijenih Bošnjaka Srebreničani. Iako su optuženi pripadnici Škorpiona osuđeni na maksimalnu kaznu – 20 godina robije – pomenutim zaključkom beogradski sud pljunuo je u lice rodbini pobijenih, koji su, nakon svedočenja, Srbiju napustili posramljeni i poniženi. Bruno Vekarić verovatno misli da su te stvari izbrisane iz pamćenja, da smo ih zaboravili. Nismo! Uzgred, u postupku suđenja Škorpionima, kao i u slučaju osmorice optuženih za zločin u Kravicama, Tužilaštvo BiH bilo je više nego spremno da pomogne Tužilaštvu za ratne zločine Srbije. Posebno kada je reč o Desetom diverzantskom odredu Vojske RS-a, čiji komandant Miroslav Pelemiš takođe ima državljanstvo Srbije.

DANI: Šta je sa njim?

KANDIĆ: Ništa, tu je, u Beogradu. Brat mu radi u MUP-u Srbije… Pelemiš je oslobođen odgovornosti i u predmetu vezanom za zločine počinjene na Kosovu, koji je u pravnom smislu apsolutno čist… Kada je reč o prošlonedeljnom hapšenju osmorice pripadnika Specijalne brigade MUP-a RS-a, po mom mišljenju, taj bi događaj pre svega valjalo posmatrati kao demonstraciju navodne dobre saradnje između tužilaštava Srbije i BiH, ali i kao pokušaj da, uoči obeležavanja dve decenije od genocida u Srebrenici, Beograd, koji je velikom broju počinilaca tih stravičnih zločina dodelio srpsko državljanostvo, ipak pokaže određenu kooperativnost.

DANI: Da li je hapšenje osmorice pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RS-a poruka ostalim počiniteljima da u Srbiji više nisu sigurni?

KANDIĆ: Ne verujem. Da li, recimo, Tomislavu Kovaču, bivšem ministru policije RS-a, ovde preti bilo kakva opasnost? Naravno da ne preti; naprotiv – u Srbiji je tretiran kao veoma važan svedok i tumač upravo onih inkriminisanih dokumenata na kojima se nalazi njegov potpis.

Tokom svedočenja u postupku protiv Škorpiona, Kovač je, na primer, dokazivao da je kod boraca Republike Srpske namerno stvaran utisak da su pojedini policajci i vojnici njihove vojske zapravo pripadnici MUP-a Srbije – što, kao, nisu bili – a sve sa ciljem da bi se pokazalo da, eto, zvanična Srbija podržava “pravednu” borbu za oslobođenje RS-a. Kao čovek kojeg je država postavila na mesto ministra policije, Tomislav Kovač je na taj sud pozvan da laže. U tom smislu, možemo reći da je hapšenje osmorice optuženih za zločin u Kravicama maksimum koji se od Srbije može očekivati. Tim pre što je, ponavljam, reč o licima sa izvornim bosanskohercegovačkim državljanstvom, čime se sugerira da su ti ljudi pripadnici VRS-a, a ne vojske Srbije. Ostali, uključujući Pelemiša kojeg je bilo lako optužiti, mogu biti bezbedni – Srbija ih nikada neće uhapsiti.

DANI: Zašto je Pelemiša lako optužiti?

KANDIĆ: Zato što je Sud BiH već osudio nekoliko pripadnika Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a, od kojih je jedan broj njih priznao krivicu. Ostali, uključujući i Pelemiša – danas uglednog poslovnog čoveka – umesto da su u zatvoru, već dvadeset godina potpuno bezbedno žive u Srbiji. Niko nikada nije postavio pitanje njihove odgovornosti.

Sećam se da sam svojevremeno sa tužiocem iz Sarajeva razgovarala o predmetu Desetog diverzantskog odreda VRS-a, kada mi je rečeno da je Tužilaštvo BiH spremno da prikupljenim dokazima i dokumentima Tužilaštvu Srbije pomogne kako bi bili procesuirani preostali pripadnici te jedinice. Do te saradnje nije došlo, budući da Tužilaštvo Republike Srbije u tom predmetu nije htelo da sudi.

DANI: Ali je ta saradnja uspostavljena prilikom hapšenja osmorice optuženih za zločin u Kravicama?

KANDIĆ: Zato što je očito postojao neki spoljni pritisak. Ne zaboravite da se, uoči hapšenja osmorice, Serž Bramerc pojavio u Sarajevu. Nažalost, verujem da je i ovo o čemu govorim stvar dogovora kojim je još jednom potvrđena teza s početka priče: zločine u BiH počinili su pripadnici Vojske RS-a; Beograd nema nikakvu odgovornost.

Sa druge strane, poznato je da Srbija svoje državljane ne izručuje drugim zemljama, ali da hoće da sudi svim zločinima počinjenim na teritoriji bivše SFRJ. Istovremeno, Sarajevo traži nadležnost da sudi za zločine počinjene u BiH, bez obzira na državljanstvo počinioca. Upravo je taj različit pristup, kao i insistiranje Beograda da sudi svima, razlog što godinama nije dolazilo do sporazuma između tužilaštava Srbije i BiH.

DANI: Kao članica EU, Hrvatska danas problematizuje takav stav Beograda?

KANDIĆ: Hrvatska je s pravom postavila to pitanje, budući da bi Srbija zaista morala da promeni zakon iz kojeg izvlači pravo da nastavi tačno onamo gde je nekada bila SFRJ. Pored toga, zakonom o kome govorim daje se pravo udruženjima Srba da traže da se, recimo, Hašimu Tačiju sudi u Beogradu, što je suludo. U slučaju spora Srbije sa BiH postoji i dodatni problem, a to je, ponavljam, činjenica da su veliki broj onih za koje postoje indicije da su počinili zločine danas vlasnici srpskog državljanstva.

DANI: Vidjeli ste da je povodom hapšenja osmorice optuženih za zločin u Kravici odmah reagovao funkcioner Srpske napredne stranke Milovan Drecun, koji je Tužilaštvo Srbije optužio da se ne bavi zločinima koje su drugi počinili nad Srbima. Šta mislite u čije ime Drecun govori: u ime partije premijera Aleksandra Vučića, u ime Vlade Srbije ili u svoje ime?

KANDIĆ: Na istom nivou na kojem govori Milovan Drecun povremeno istupa i predsednik Tomislav Nikolić. Naravno da to što oni izgovaraju nema veze sa činjenicama i da predstavlja klasičan pokušaj politizacije i zamagljivanja suštine. Uprkos svemu, ispostavlja se da pomenutom članu SNS-a, ma kakve besmislice inače govorio, polazi za rukom da kada god to poželi, postroji celokupno Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, da ih dovede u Skupštinu i natera ih da se pred njim pravdaju. Svojim izjavama Drecun Tužilaštvo drži u permanentnom strahu i neizvesnosti, preteći im smenama i otkazima. Isto čini i predsednik Tomislav Nikolić, koji sa stranica Politike tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića javno upozorava da “pazi gde i šta kopa po Srbiji”. Što je nezapamćeni skandal. Istovremeno, gospodin Nikolić nikada nije postavio pitanje ko je kopao i u masovne grobnice u Batajnici kraj Beograda bacao leševe albanskih civila pobijenih tokom NATO intervencije 1999. Umesto da načelnika Generalštaba Vojske Srbije, generala Ljubišu Dikovića pita zašto je 16 godina ćutao o zločinima počinjenim na Kosovu, Nikolić tog istog načelnika Generalštaba odlikuje, dok od tužioca Vukčevića zahteva da “ne kopa”. Činjenica je da premijer Aleksandar Vučić ne govori na tom nivou.

DANI: Premijer Vučić uopšte ne govori o ratovima, o zločinima, o devedesetima, o svojoj ulozi i odgovornosti… To i jeste problem.

KANDIĆ: Prvo, predsednik Nikolić i premijer Vučić nemaju isti stav o Kosovu i o načinu rešavanja kosovskog problema. A odnos svih vlasti od 5. oktobra 2000. do danas prema Albancima upravo je onakav kakav je imao i Slobodan Milošević. Hoću da kažem da se ovde još uvek ne prihvata činjenica da su Albanci ljudi kao svi drugi; oni su, naprosto – niža rasa. I to je ono što je poražavajuće. E, sada, iako premijer Vučić izbegava da se uhvati ukoštac sa tim problemom, povremeno ipak kaže nešto što na javnoj sceni izazove popriličan lom. Setite se, recimo, njegove izjave da svirepo ubistvo srpskih dečaka u pećkom kafiću Panda 1998. nisu izvršili oni za koje se do skoro mislilo – govorim o Albancima – nego…

DANI: Nego ko?! Premijer je najavio da će “uskoro” reći ko je to učinio, ali je od tog “uskoro” prošlo gotovo tri godine.

KANDIĆ: Da, ali je jasno na koga je aludirao. Sama aluzija izazvala je šok u onoj javnosti koja nije mogla da prihvati činjenicu da su tu srpsku decu možda ubili – Srbi. Drugo, čim je Fond za humanitarno pravo nedavno prezentovao dokumentaciju o zločinima počinjenim na Kosovu, i to upravo u ondašnjoj zoni odgovornosti aktuelnog načelnika Generalštaba Vojske Srbije, predsednik Nikolić požurio je da kaže da veruje generalu Dikoviću. I premijer Vučić je rekao da mu veruje, ali da u sve neće ulaziti dok se ne oglase državni organi. Za razliku od vremena kada je na čelu države bio Boris Tadić, a kada je, odgovarajući na iste optužbe Fonda za humanitarno pravo, Tužilaštvo za ratne zločine u roku od 24 sata poručilo da nema dokaza o odgovornosti generala Dikovića, tužilac Vukčević danas poručuje da će proveriti navode FHP-a. Sve ovo je dokaz ne samo konfuzije nego i potpune zavisnosti Tužilaštva za ratne zločine Srbije kako od političke klime, tako i od vladajućih struktura.

DANI: Šta smo od premijera Vučića čuli kada je riječ o BiH?

KANDIĆ: Premijer Vučić nedavno je u Sarajevu primljen kao najveći državnik regiona. Na sličan prijem naišao je i u Hrvatskoj, na Kosovu…

DANI: Kako je to moguće, budući da je riječ o čovjeku koji je u Skupštini Srbije rekao da će njegova i kuća svih Vučića “na svakom mestu” biti sigurna kuća za Ratka Mladića? Pritom, premijer nikada nije rekao da se kaje, da ga je sramota zbog onoga što je govorio i činio.

KANDIĆ: Nikome od nas ne predstavlja problem da se vrati na Vučićevu i na prošlost Tomislava Nikolića; o tome, uostalom, postoje dokumenti, tragovi, dokazi… Međutim, ne smemo zaboraviti da podrška Slobodanu Miloševiću i njegovoj ratnoj politici nije stizala samo od rukovodstva i članova Socijalističke partije Srbije i Srpske radikalne stranke; postjugoslovenske ratove u Srbiji podržali su gotovo svi, više od devedeset procenata stanovništva. Izbori na kojima je Milošević učestvovao nisu bili nameštani; on ih je dobijao. Koliko je bilo nas koji smo bili protiv ratova i zločina? Tek šaka jada. I šta onda građani Srbije danas hoće?! Jesu li se oni nekome izvinili zbog politike koju su podržali devedesetih? Danas se bune zbog smanjenja penzija, plata; protestuju protiv otpuštanja sa posla, protiv teškog života, protiv mera MMF-a… Izvinite, ratovi koje smo podržavali imali su svoju cenu. Mislili smo da će to proći nekažnjeno?! Pa, neće! Sve je sada stiglo na naplatu.

Naravno, logičnije bi bilo da je Boris Tadić krenuo u tu vrstu osvešćivanja, da je ljude suočio sa onim za šta su odgovorni. Umesto toga, kao predsednik Srbije, Tadić je čak i majke Srebrenice primio u tajnosti, svesno ih sakrivajući od javnosti i novinara.

DANI: Mislite li da bi se u Srebrenici ove godine mogli pojaviti predsjednik Nikolić i premijer Vučić?

KANDIĆ: Aleksandar Vučić bi možda mogao da se pojavi; Nikolić ne. Način na koji je Vučić primljen u BiH, to je… Paradoksalno, Vučić je danas prihvatljiviji Sarajevu, nego zvaničnim krugovima u Banjaluci. U Federaciji ga prepoznaju kao nekoga ko se bori protiv korupcije, ko hapsi tajkune i više niko ne ulazi u to šta je radio devedesetih. Sa druge strane, kada pogledate iskustvo u svetu, promene i suočavanje sa prošlošću nigde nisu izneli ljudi koji su dolazili izvana; svi su dolazili iz do tada vladajuće strukture.

DANI: Ni Konrad Adenauer ni Vili Brant nisu pripadali nacionalsocijalistima, naprotiv. Ali, izgleda da je na Balkanu, nažalost, uspostavljeno pravilo po kojem je glavni uslov da biste se kvalifikovali za nekakvog balkanskog Vili Branta to da ste prethodno bili – nacista.

KANDIĆ: Na Balkanu je suočavanje sa prošlošću zaista nemoguće bez podrške struktura koje su učestvovale u ratovima devedesetih. Naprosto, taj proces nikada ne bi mogao da izvede neko od nas iz antiratnog pokreta. Evo, do pokretanja briselskih pregovora, ovde je, recimo, Hašim Tači imao status zločinca; međutim, bez Tačijevog pristanka, Kosovo nikada ne bi prihvatilo osnivanje suda za ratne zločine počinjene od OVK-a. Da li bi takvo nešto mogao da omogući Veton Suroi? Nikada!

Kada je reč o Aleksandru Vučiću, moram da kažem da me je prilično iznenadio ne samo time što je pristao da sa mnom razgovara o ideji REKOM-a nego i time što je bezrezervno podržao naše napore da popišemo sve žrtve ratova na prostoru nekadašnje SFRJ. Iako nam je i on u početku dao podršku, predsednik Nikolić ju je kasnije povukao. Ipak, u novembru 2014. REKOM je zahvaljujući premijeru Vučiću, predsednicima Filipu Vujanoviću, Ivi Josipoviću i Atifeti Jahjaga, kao i dvojici članova Predsedništva BiH, bio na korak od toga da našu civilnu inicijativu predamo u ruke političarima.

DANI: Ali?

KANDIĆ: Održani su izbori u Hrvatskoj i BiH, nakon čega smo se vratili na početak. Zbog toga REKOM sa svojim projektom danas ponovo mora da upoznaje i da pridobija predstavnike izabrane vlasti u obe te države. Tu, naravno, ne računam Bakira Izetbegovića, koji je ostao i čiju smo podršku već dobili. Iako su nam, izuzev predsednika Slovenije, svi šefovi postjugoslovenskih država prethodnih godina poslali svoje izaslanike sa ciljem da se utvrdi šta su realne ustavne mogućnosti u pomoći prikupljanja podataka o žrtvama, često imam utisak da političari saradnju sa REKOM-om razumeju kao uslugu koju nam čine, a ne kao sopstvenu dužnost i obavezu da imenovanjem svih žrtava krenu u susret saradnji i pomirenju. Što, realno, i jeste najteži i najozbiljniji zadatak.

Intervju objavljen u magazinu Dani, broj 928, 27.03.2015. godine
Autorka: Tamara Nikčević

Share