E-novine: Ko štiti pripadnike policije i vojske Srbije koji su progovorili o zločinima

Jedinica za zastrašivanje svedoka

Piše: Žarka Radoja 

Photo: kcbs.com

Svedok 1: Kako imam malo dete, otišao sam u program zaštite gde sam doživeo najgora moguća šikaniranja koja čovek nije video ni u jednom filmu * Svedok 2: . To nije program zaštite, to je program zastrašivanja svedoka. Dve godine ja i moja porodica trpimo torture od te jedinice sa namerom da me odvrate od daljeg svedočenja * Svedok 3: Šire te lažne priče da smo izdajnici, da oni nisu zločinci nego patriote, srpski heroji. U stvari to su ubice, ljudi koji su činili zločine iz ličnih interesa ili nekih pobuda.

U okviru Konferencije o domaćim suđenjima za ratne zločine, održanoj u petak u Beogradu, razgovaralo se o regionalnooj saradnji, izazovima koje nameće gašenje Haškog tribunala, a poseban deo bio je posvećen svedocima saradnicima i njihovoj zaštiti, obzirom da u Srbiji postoje ozbiljni propusti u tom segmentu suđenja za ratne zločine.

Konferenciju su organizovali Fond za humanitarno pravo i Balkan Investigative Reporting Network, a među učesnicima su bili sudije, tužioci, advokati, novinari i predstavnici nevladinih organizacija iz zemalja bivše SFRJ i EU.

Na panel diskusiji o problemima zaštite svedoka saradnika, posebno onih koji dolaze iz redova policije i vojske i svedoče o zločinima svoje strane, govorili su, kao uvodničarka direktorka Fonda Nataša Kandić i tri bivša pripadnika posebne jedinice policije, koji su danas u penziji ili su otpušteni sa posla. Trojica svedoka izneli su ozbiljne optužbe na rad Jedinice za zaštitu svedoka i Tužilaštva za ratne zločine, ali su, s druge strane, pokazali i kakvo je Srbija društvo, obzirom da su u sredinama u kojima žive proglašeni izdajnicima i tako ih tretira lokalna zajednica.

Nataša Kandić je naglasila da je podrška lokalne zajednice strašno važna i neophodna kao  ohrabrivanje na vrrlo ozbiljan način. Istakla je da postoji nekoliko vrsta svedoka koji imaju problem sa svedočenjima, poput svedoka oštećenih koji imaju strah da dođu u drugu državu „Danas je najteže svedocima oštećenim sa Kosova da dođu na suđenja u Beograd. To je još uvek jedan strašan i politički i emocionalni problem. Jedan od razloga zašto je to tako jeste što je jedno od suđenja završeno tako da za sve porodice oštećenih predstavlja veliku nepravdu. Da bi albanski svedok, član porodice žrtava došao u Beograd, on mora da se suoči sa svojom sredinom koja to ne odobrava, ne ohrabruje. Ali kad odluče da svedoče i da dođu uprkos protivljenjima zajednice, i kada im se dogodi to da su suočeni sa nepravičnom presudom suda, onda je njihov povratak i suočenje sa zajednicom traumatično“, rekla je Kandić.

Ona je pokazala na primeru slučaja Ćušk, šta znači ako ima političke volje da se predmet okonča kako treba. „To je predmet za ubistvo preko 40 civila u jednom selu za vreme NATO bombardovanja, među žrtvama su i roditelji Agima Čekua koji je na visokim političkim pozicijama na Kosovu. On je imao specifičan stav prema suđenju, lično je pozvao meštane sela da se odazovu i dođu da svedoče. Zahvaljujući  EULEX-u koji ima drugačiji pristup suđenjima, mi danas imamo albanske svedoke u suđenjima koje bez ikakvih problema i bez straha od kritike sredine, dolaze jer postoji jaka politička podrška“, rekla je.

Navela je da postoje i drugi svedoci kojima je jako teško da učestvuju u procesima. To su očevici zločina i za njih nije još uvek stvorena klima da, i ako žele, svedoče. Pritisak lokalne zajednice, vlasti, političke zajednice  je toliko jak da ne treba niko da dođe da ih zastrašuje, oni znaju da njihovo svedočenje neće biti dobro primljeno. U pitanju su predmeti gde na suđenju za zločine počinilaca srpske nacionalnosti, treba pozvati svedoka srpske nacionalnosti iz druge države.

„U ovih nekoliko godina ja pamtim svega dva ili tri slučaja da je svedok skupio snage da kaže istinuo svemu što je video. Jedan takav svedok je tokom istrage poricao da zna bilo šta o zločinu u kojem je ubijeno 700 muslimana. Dva puta je svedočio, vrlo je bio kategoričan da ne zna ništa, da nema čak ni posredna saznanja. Nešto se dogodilo, ali to ima veze i sa njegovom ličnošću. Kad je došao glavni pretres, on je prvih pet minuta na pitanje predsednice veća ćutao i onda se prolomila njegova potreba da progovori i rekao je ’Ako sam kriv, molim vas osudite me, radite šta hoćete, ne mogu da ćutim, bio sam tamo, video sam kako ih ubijaju, kako ih bacaju u jamu’“, ispričala je Kandić.

Prema njenim rečima, u najtežoj poziciji su insajderi, pripadnici vojske i policije koji odluče da govore o tome šta su videli,  da govore o zločinima koje su počinili pripadnici policijskih jedinica i određenih vojnih jedinica. Za njih još uvek nema sigurnosti, još uvek nema ni političke ni institucionalne podrške. Oni nisu prihvaćeni i vide se kao neko ko izdaje državu iako hoće u njenom interesu da iznesu podatke, činjenice, dokaze  o tome šta su učinili oni koji su zakonom obavezni da uvek štite život civila.

„Zašto je to tako. Na to bi najpre trebali političati da odgovore, da ohrabre takve ljude i to je najbolji put prema reformi policijskih i vojnih institucija. Nažalost, čini mi se da još uvek to vreme nije došlo, ali samo otvorenim razgovorom o problemima i teškoćama sa kojima se suočavaju ljudi koji odluče da progovore o zločinima kojima su prisustvovali, ako bude podrške za njih, mi možemo da očekujemo da će procesuiranje zločina doneti neophodne promene u odnosu na uspostavljanje vladavine prava“, rekla je predsednica Fonda za humanitarno pravo.

U nastavku slede govori trojice bivših policajaca, od kojih su dvojica penzionisana, a jedan je dobio otkaz, dvojica su bila u programu zaštite svedoka – jedan je izbačen nakon četiri meseca, a drugi je samovoljno izašao nakon dve godine. Sva trojica su bili učesnici na svim ratištima bivše SFRJ zaključno sa Kosovom i svedoci su jezivih zločina nad civilima. Zato što su progovorili, životi su im ugroženi, preti se i njihovim porodicama, a država ne čini ništa da im pomogne. Naprotiv. Iako su javno u medijima govorili o problemima sa kojima se suočavaju, do sada niko od nadležnih iz MUP i minsitarstva pravde te vrha države nije reagovao na činjenicu da se svedocima saradnicima preti smrću.

Nadao sam se da su došle demokratske promene u Srbiju i da je vreme da kažem šta znam o zločinima, ali sam se prevario: Jovan Golubović

Photo: Stock

Jovan Golubović (do nedavno policajac, bio je na raznim ratištima, poslednji put na Kosovu gde je bio u posebnim jedinicama policije): Angažovan sam na svim ratištima, počev od Slavonije i Baranje, preko BiH do Kosova. Pripadnik sam sedmog odreda posebne jedinice policije, tzv. specijalističkog voda. Posle demokratskih promena, stekao sam poverenje u novu vlast i nisam mogao više da živim sa činjenicom da sam bio očevidac raznih događaja, raznih ubistava, pljački, silovanja. Nakon nekoliko godina i promene vlasti u Srbiji odlučio sam da progovorim. Stekao sam poverenje u MUP, a kasnije u ostale institucije i došao do Tužilaštva za ratne zločine gde sam rekao sve što sam znao i čemu sam prisustvovao. Nakon davanja izjava u Tužilaštvu određeni policajci koji su osumnjičeniza te događaje su pohapšeni i tu nastaje obrt koji nisam očekivao jer umesto da dobijemo od institucija ohrabrenje i podršku, ne samo ja nego i ostali pošteni policajci, za koje znam da su pošteni da nisu okrvavili ruke, da nešto progovore i doprinesu u vezi otkrivanja konkretnih ratnih zločina , doživljavamo sasvim suprono. Doživljavamo organizovano maltretiranje koje traje već tri godine, konstantan pritisak i na nas i na naše porodice. Ja živim u maloj sredini gde važim za srpskog izdajnika.

Život mene i moje porodice od trenutka davanja iskaza  iz korena se promenio. Obraćao sam se svim insttucijama – MUP, Odbor za bezbednost, Tužilaštvu, tražio sam zaštitu života mene i moje porodice jer nam je život bio ozbiljno ugrožen. Za to vreme, uhapšeni policajci su u pritvoru i nakon 90 dana istrage puštaju ih na slobodu. Što je najopasnije, dolaze opet da rade kao policajci i to baš u mestu gde ja živim. Tu nastaje, po meni, jedan nerešiv problem. Svakodnevno mi se preti, ugrožava mi se život na svakom koraku, onemogućen sam da živim normalno, nemam nikakvo razumevanje od bilo koje institucije vlasti, svaku pretnju moram da prijavim upravo tim policajcima koji su posle puštanja na slobodu napredovali u službi, pojedini su dobili neke činove. Smatram da, ukoliko bi se promenio nastup državnih institucija u smislu podrške i ohrabrenja javilo bi se puno policajaca koji bi pomogli, koji nisu okrvavili svoje ruke, znaju dosta događaja jer su bili očevici. Time bi se poboljšala situacija u smislu rasvetljavanja određenih događaja. Međutim, ja sam sa svojom porodicom platio ceh zato što sam smatrao da je došlo demokratsko vreme u Srbiji, da mogu da ispričam šta sam video. Nisam kriv što sam bio očevidac u tim događajima, smatrao sam da treba da pomognem pre svega sebi, porodicama žrtava a onda i lokalnoj zajednici i državi, da se oslobodimo toga da nisu svi policajci takvi, da je bilo samo nekoliko pojedinaca. Međutim, to je dobilo sasvim drugi epilog. Da se mojim primerom društvo drugačije ponelo prema meni, da mi je dalo podršku, da je to dobilo drugi epilog, siguran sam da bi nakon nekoliko godina sve bilo drugačije.

I dan danas mi dolaze, ograničen sam u tom malom mestu pored Leskovca, isti taj optuženi koji je na slobodi, po meni ratni zločinac, jer sam video kako ubija. Svaki pet dan slušam njegove pretnje. Desilo se nešto u Tužilaštvu za ratne zločine, sve je „zataškano“, oni su pušteni da se brane sa slobode, ponašaju se bahato.

Obraćao sam se vrhu države, predsedniku, tražio zaštitu i pomoć, međutim, do dana današnjeg ništa. Oni me pozovu, traže svedoke, kažu proći će to na upozorenje i tu se završava cela stvar.

Tužilaštvo za ratne zločine ima sve na stolu, dao sam im kompletnu izjavu sa imenima, kad sam im objasnio da ljudi hoće, da žele, da to mora da bude na pošteniji način, da shvate da nije svih 120 policajaca iz moje jedinice činilo ratne zločine, to samo tri-četiri čoveka  koji su hteli da pokažu svoju moć tako što će ubiti starca od 80 godina ili silovati devojčice, da prete, da seku delove tela kako bi izvudili 50 evra od njihove majke itd… Oni su napravili javno mnenje takvo da su oni heroji, a neki Golubović i drugi su srpski izdajnici koji u neko vreme nisu hteli da pucaju. Ako se ovako nastavi mislim da ćemo mi biti prvi i poslednji očevici koje će Srbija da izbaci na svetlo dana.

Jedinica za zaštitu svedoka mi je čak ukrala lap top: Slobodan Stojanović

Photo: Stock

Slobodan Stojanović (bivši  komandir policijske stanice u penziji):  Hteo sam da povučem što više policajaca kako bi se saznala istina. Bio sam u velikoj zabludi. Kada smo dali svi izjave u Tužilaštvu za ratne zločine, za nepunih 15 minuta već je ceo Leskovac znao koji smo mi zaštićeni svedoci zato što su tužioci iz Tužilaštva javili u Leskovac kako smo dali izjave i kako će biti hapšenja pojedinaca. Hapšenje je bilo pripremljeno a paralelno s njim i majice sa likovima uhapšenih na kojima piše ratni heroj. Meni je to smešno i danas. Ubice – ratni heroji.  Danas sarađujem samo sa  FHP, od Tužilaštva nema ništa. To je institucija koja, po meni, ne treba da radi, smešna je i na strani zlikovaca, a ne na strani onih koji govore istinu.

Nakon što sam dao iskaz i kad su počele pretnje, kod mene kući se pojavila Jedinica za zaštitu svedoka i ubedila me da uđem u program zaštite. Načelnik policije ulazi u program zaštite od policajaca da me štite policajci koji su bili ubice . Ta jedinica je sastavljena od policajaca koji su radili u SAJ, antiterorističkim jedinicama… Kako imam malo dete, otišao sam u program zaštite gde sam doživeo najgora moguća šikaniranja koja čovek nije video ni u jednom filmu. Hteo sam da se žalim na ponašanje pripadnika Jedinice, ali niko ni u Tužilaštvu ni nigde nije hteo da me primi. Posle četiri meseca su me izbacili, samo da bi me šikanirali, da bi me zaplašili. Oni ni danas nemaju objašnjenje za moje izbacivanje . To je Tužilaštvo koje preti normalnim ljudima ako govore istinu. Ja ću uvek da govorim istinu. Kada sam počeo da radim to je bilo u vreme Tita, kad smo bili ujedinjeni i tad smo dali zakletvu da hapsimo lopove i kriminalce i ubice. Ja ostajem i dalje iza toga.

Životi su nam ugroženi strahovito. Kada sam prvi put dao izjavu, bačena mi je bomba na lokal i kuću. Do danas nije otkriveno ko je to uradio. Kad sam otišao u Leskovac odmah su mi izbušene gume na automobilu. Jedinica za zaštitu svedoka mi je ukrala laptop koji do danas nije pronađen, iako tamo nema ništa. Sve je to toliko smešno, ta Jedinica nema nikakvog smisla kao ni Tužilaštva.

Sad čekamo samo kad će taj slavni metak da dođe.

Mi smo izdajnici jer smo prijavili ubice, a oni su u oboj zemlji ratni heroji: Bojan Zlatković

Photo: Stock

Bojan Zlatković, (bivši pripadnik Posebne jedinice i elitne jedinice MUP-a Srbije, specijalne antiterorističke jedinice zvane SAJ): Bivši sam pripadnik SAJ-a, a kasnije i posebnih policija jedinice. Učesnik sam u svim ratovima na prostorima bivše SFRJ. Jednog momenta, bez ikakvih ličnih interesa, iz najčistijih ljudskih pobuda, misleći da su neke promene došle u Srbiju, da je vreme da se drugačije misli, da se zločinci stave na jednu stranu, a pošteni na drugu stranu, da se odvoji kukolj od žita, odlučio sam da progovorim o tome, računajući da ću imati podršku od struktura vlasti. Strašno sam se prevario. Ne da nisam imao podršku, nego poslednjih godina preživljavam golgotu, torturu. I ja i moja porodica. Onog momenta kada sam dao izjavu 2006. godine u Tužilaštvu za ratne zločine , takav je pritisak krenuo na mene i moju porodicu da to nije normalno, da bi 2009., takođe na prevaru Tužilaštva i Jedinice za zaštitu, bio uveden u program zaštite svedoka. To nije program zaštite, to je program zastrašivanja svedoka. Dve godine ja i moja porodica trpimo torture od te jedinice sa namerom da me odvrate od daljeg svedočenja.

Inače, očevidac sam mnogih zločina srpske policije. Oni koji su okrvavili ruke oni su zločinci. To je bila manjina, ali je zalepljena etiketa svima. To je bio i jedan od razloga što sam se prijavio, kako bi odvojio zločince od poštenih policajaca. Međutim, od te podrške nije bilo ništa. Naprotiv, bio je strahovit pritisak pripadnika jedinice koja me ispitivala ko će još da svedoči, koliko znam o zločinima koje sam video, te dve godine se svodilo na to i večiti pritisak da odem u Tužilaštvo za ratne zločine kod jednog tužioca da povučem izjave koje sam dao. Javno i otvoreno su me na to terali. Ja sam to trpeo jer nisam imao izbora. U međuvremenu sam dobio otkaz s posla zbog svega. Trpeo sam te torture do 4. jula, kada sam pokupio porodicu i otišao dole, gde me čekao još veći pakao. Od jula do sad ja ne znam gde se nalazim, decu vodimo u školu i vraćamo nazad. Mi smo dole etiketirani kao izdajice, najobičnije stvari ne možemo da završimo. Moja porodica i ja smo bez ikakvih dokumenata koje je Jedinica na silu oduzela, posle pisanja i obraćanja i predsedniku i ministrima niko mi nije odgovorio. Više puta sam im se obraćao, tražio makar da mi vrate dokumenta, međutim od toga ništa.

Maltretiranjem mene i kolega šalje se jedna poruka drugim policajcima da će proći isto ako progovore. Posle ovoga niko ne sme da mi se javi od bivših kolega, a kamoli da razgovaramo. Svako ko mi se javi, etiketiraju ga kao izdajnika. Smatram da nije izdajstvo otkriti ubice, ljude koji su činili zločine na moje oči sa metkom u čelo, decu koja nisu imala više od 13 godina, ljude koji su silovali žene, ubijali civile po naređenju viših starešina, koji su napredovali meteorski. Od komandira voda do načelnika policijske stanice za nepune dve godine , takvo napredovanje nema nigde sem u Srbiji.

Posle hapšenja i pokretanja istrage, ljudi su vraćeni na svoja radna mesta, napredovali su i oni imaju podršku državnih organa a ne mi, svedoci. Šikaniraju nas i dalje, šire te lažne priče da smo izdajnici, da oni nisu zločinci nego patriote, srpski heroji. U stvari to su ubice, ljudi koji su činili zločine iz ličnih interesa ili nekih pobuda.

Slušam od jutros predstavnike Tužilaštava kako su svedoci dijamanti u suđenjima za ratne zločine. Ako smo mi dijamanti, kako postupaju sa nama neka im je na čast.

Članak prenosimo uz odobrenje autorke.

Tekst na orginalnom sajtu možete pročitati na www.e-novine.com

Share