Srpsko-albanski zatvorenici – Devizno vaganje pravde

“Gospodo, postoji sud potrebe i sud pravde. Vama danas sudi sud potrebe. Potrebe da bez dokazane krivice budete osuđeni” – obraća se novembra prošle godine svojim branjenicima, desetorici Albanaca, zemunski advokat dr Husnija Bitić, dajući završnu reč pred Većem petorice Okružnog suda u Prokuplju. Njegovi klijenti dobijaju po 14 godina zatvora što Bitića dovodi u red najneuspešnijih advokata u istoriji srbijanskog pravosuđa. U žižu javnosti, pak, Bitić dospeva marta ove godine, kada ga je u njegovom stanu gotovo na smrt pretukla grupa maskiranih napadača. Tada je izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić izjavila za jedan beogradski dnevnik da su Bitiću telefonom pretili neki advokati, Srbi sa Kosova, kako bi prestao da odvraća porodice uhapšenih Albanaca od davanja mita za puštanje njihovih rođaka.

U srpskim zatvorima je, prema podacima Međunarodnog crvenog krsta, bilo 2050 Albanaca, uhapšenih pre i za vreme NATO intervencije u SR Jugoslaviji, od čega je 975, u međuvremenu, oslobođeno. U nekim slučajevima tužilac je odustao od daljeg gonjenja, ali je mnogo veći broj prvostepenih ili drugostepenih presuda koje pokrivaju vreme provedeno u pritvoru. Mnogi od uhapšenih Albanaca našli su se na slobodi posle više od godinu dana, uprkos tome što po važećem Zakonu o krivičnom postupku optužnica mora da bude podignuta najkasnije šest meseci posle pritvaranja.

“Reč je o principu ‘vuk sit i ovce na broju’, odnosno trgovačkim presudama koje pokrivaju neutvrđeno činjenično stanje. Takve presude se donose da okrivljeni ne bi mogao da traži odštetu od države zato što je bez krivice bio u pritvoru. Broj ljudi koji su duže od šest meseci u zatvorima je nekoliko stotina”, kaže Husnija Bitić za Reporter. U vezi sa mogućim “uslovima” za oslobađanje konstatuje da je “teško utvrditi je li neko platio za svoju slobodu i koliko, a posebno je teško da se pronađu eventualni učesnici u trgovini o kojoj se mnogo govori i da budu izvedeni pred sud”.

Broj nestalih je višestruko veći; albanska strana ističe broj od tri do sedam hiljada, a slično je i na srpskoj, jer su, samo po podacima prištinskog Centra za mir i toleranciju, nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma kidnapovana 682 Srbina. Iz dana u dan njihova je sudbina sve neizvesnija, kao i mogućnost da se uhapšenima pošteno sudi. Tako 35 Srba i 10 Roma zatočenih u kosovskomitrovačkom zatvoru, uz podršku svojih sunarodnika izvan zidina, štrajkuju glađu zahtevajući početak suđenja, a albanski demonstranti u centru Prištine danima su zahtevali da budu pušteni svi Albanci iz srpskih zatvora.

Prljavi biznis: Baškim Nevzati, advokat iz Prizrena, tvrdi da je razgovarao sa velikim brojem ljudi koji su izašli iz srpskih zatvora, te da “svi kažu da su za svoje oslobađanje platili po 10 do 15 hiljada maraka”.

“Tehnologija je jednostavna: ljudi koji su u neposrednom kontaktu sa optuženima posreduju između njih i advokata. Zatim advokat zove članove njihovih porodica, najčešće u inostranstvu, i traži novac za oslobađanje. Pogodba se lako dogovara jer je rodbina preplašena, a cene su “socijalne”, po imovnom stanju koje se lako sazna”, konstatuje Nevzati.

Nataša Kandić tvrdi da su “pregovori ubeđivanje porodice po istoj matrici koju primenjuju advokati Srbi sa Kosova”:

“Raspolažemo izjavama članova porodica optuženih i imamo osnova da zaključimo da je bilo velikog prljavog biznisa između pojedinih advokata i familija zatvorenih, a da je u nekim slučajevima novac verovatno stizao i do sudija sa Kosova. Advokati Fonda za humanitarno pravo imali su velike probleme jer je na branjenike koje zastupamo u Nišu, njih 113 u procesu ‘đakovičkoj grupi’, vršen pritisak da uzmu određene advokate i daju novac unapred, ali oni to nisu prihvatili jer je reč o obrazovanijoj grupi zatvorenika”, ističe Nataša Kandić. Ona je Reporteru predočila izjave članova porodica uhapšenih Albanaca s Kosova koji su za oslobađanje svojih najbližih platili advokatima 10 do 15 hiljada maraka. Teško optužena strana nije bila voljna da u razgovoru za novine potvrdi ili demantuje ove navode, ili je bila “nedostupna”. Reporter se za komentar na tu temu obratio i Ministarstvu pravde Republike Srbije, ali do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovore.

Problem, međutim, nije ostao nezabeležen, jer je o njemu, po rečima beogradskog advokata Nikole Barovića, pravnog savetnika kancelarije Ujedinjenih nacija za ljudska prava u Beogradu, raspravljala petnaestočlana kosovska Komisija za zatvorene koju čine predstavnici Srba, Albanaca i međunarodne zajednice.

“Vlasti Srbije obaveštene su o ovoj pojavi i rečeno nam je da su pokrenule istragu. Nemoguće je da im ne polazi za rukom da uđu u trag učesnicima u ovom poslu, jer je reč o široko rasprostranjenoj pojavi. Ogroman je broj porodica koje su platile za slobodu svojih, možda je to bilo u 60, a možda i svih 80 procenata oslobađajućih presuda. Najčešće novac ne uzimaju branioci optuženog, mada je bilo i takvih slučajeva”, naglašava Barović.

Kadijini procesi: Suđenja Albancima širom Srbije – uglavnom je reč o optužbama za terorizam u procesima pred izmeštenim kosovskim sudovima – imala su kao zajednički imenitelj grubo kršenje prava na odbranu i procesnih pravila. Husnija Bitić ističe da ni na jednom suđenju nije utvrđena materijalna istina:

“Izriču se presude, kao u prokupačkom Okružnom sudu, bez ijednog dokaza u predmetima, a u niškom procesu imamo slučaj da tužilac piše optužnicu po sećanju, jer je original ostao u Prištini. On, štaviše, ne predlaže izvođenje bilo kakvog dokaza, već samo da se ‘optuženi kazne po zakonu'”, kaže Bitić i naglašava da u nekim procesima “optuženi nisu imali pravo na odbranu na maternjem jeziku”, kao i da se, “mimo svih normi, uhapšeni drže u zatvorima i duže od godinu dana bez podizanja optužnice”.

Baškim Nevzati podvlači da “advokati koji se optuženima dodeljuju po službenoj dužnosti koriste nečasna sredstva protiv interesa svojih branjenika”:

“Sa pravnog aspekta svi procesi su nepostojeći, jer po važećem Zakonu o krivičnom postupku ne postoji eksteritorijalnost sudova”, procenjuje on.

Nikola Barović konstatuje da “ni u jednom od ovih procesa nema individualizacije krivice, odnosno da se ne može individualizovati krivica nevinih, pa su najčešći epilozi suđenja osuđivanja na istu vremensku zatvorsku kaznu”.

“Krivicu sam u procesima u poslednje dve godine video samo u promilima. Karakteristično je da se zatvoreni ne doživljavaju kao okrivljeni, već kao neprijatelji, a mehanizmi sudova, često i odbrane, svedeni su na ogoljeni teror, odnosno represivni servis”, ocenjuje Barović i zaključuje da su “oni koji dođu do sudnice srećna manjina, jer je mnogo više onih koji se vode kao nestali ili su leševi za identifikaciju”.

Sudbina nestalih: “Teško je očekivati pravdu u zemlji u kojoj se presude donose izvan sudnice, a institucije pravosuđa i istrage predstavljaju tek instrument dokazivanja kolektivne krivice ‘nepodobnih’. Za pravdu je neophodno da se promene sistemi i u Prištini i u Beogradu”, kaže u razgovoru za Reporter Barbara Dejvis, šef misije Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za ljudska prava u Beogradu. Ona podseća da se ne zna koliko je Albanaca lišeno slobode i smešteno u vojnim zatvorima.

“Neke ljude su vojska i paramilitarci lišili slobode, a Međunarodni crveni krst i mi imamo podatke da su neki uhapšeni i pre rata. Postoje svedoci tih hapšenja, a za mnoge ljude se ne zna gde se sada nalaze”, kaže Barbara Dejvis.

Po oceni Sonje Biserko, predsednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Beogradu, ne rešava se problem nestalih građana Srbije srpske i albanske nacionalnosti.

“Prema dostupnim podacima, a ne znamo šta se događa iza zavese, ne postoje pregovori o razmeni zarobljenika. Po onome što je vidljivo, vlast se nije potrudila da nešto uradi za zarobljene Srbe. Kao i u Hrvatskoj i Bosni, oni su taoci jedne politike, predmet su odmazde za nešto u čemu mnogi od njih nisu učestvovali”, tvrdi Sonja Biserko i ocenjuje da su “suđenja Albancima pokušaj srpskih vlasti da na njih prebaci krivicu, zatim namera da se od njih izvuče novac i difamacija najprogresivnijih Albanaca”.

Reciprocitet nepravde: U svetlu sudskih procesa i presuda Albancima, praćenih utemeljenim sumnjama u korumpiranost pravosuđa, sudbina Srba koji u zatvorima na Kosovu čekaju suđenje je neizvesna, a višemesečno odlaganje procesa nagoveštava analogiju nepravde u mogućem ishodu.

“Srbi u zatvorima na Kosovu, bez obzira na to što ih u zatvorima ne tuku zbog međunarodne kontrole, nemaju nikakve izglede da će im biti fer suđeno. Oni su i sada nefer u pritvorima zbog toga što se postupci ne mogu voditi kako je predviđeno, pa se donose dekreti i tužiocu se produžava vreme potrebno za podizanje optužnice. Ako on nije mogao da je sastavi za šest meseci, neće nikada. Srbi, dakle, neće imati bolja suđenja nego što ih sada imaju Albanci u Srbiji”, smatra Nikola Barović dok Nataša Kandić konstatuje da su zatočeni Srbi “u jednako teškoj poziciji kao i Albanci u srpskim zatvorima”:

“I njihovo pravo na odbranu je ugroženo, jer ih brane advokati Fonda uz veliki rizik prelaska granice. Matrica je ista, svodi se na nemogućnost valjane odbrane”, ističe ona.

Barbara Dejvis potencira da se “u medijima netačno govori da niko iz međunarodne zajednice ne obilazi zatvorene Srbe”:

“Obišli smo zatvore u Bondstilu i Mitrovici nekoliko puta, bili smo u prilici da razgovaramo sa svim zatvorenicima, da uzmemo neophodne podatke, ali detalje tih razgovora za sada ne možemo da objavimo”, kaže Barbara Dejvis.

Balkanska pravda: Sudeći po ovom mini-istraživanju Reporetera, postupci prema Albancima u srpskim zatvorima i sudnicama i položaj navodno zaštićenih Srba u kaznionicama na Kosovu mogu biti svedeni tek na prepoznatljivi model balkanskog poimanja pravde kao ravnoteže u nanošenju zla pripadnicima drugih nacionalnosti, uprkos zainteresovanosti međunarodne zajednice da odvoji žrtve od krivaca, krive od nevinih. Uspostavljanje principa vladavine prava u srbijansko – kosovskom miljeu mržnje i bojazni za bližnje prepuštene milosti i nemilosti druge strane, po svemu sudeći, nema nikakvih izgleda. Albanci u dnevnopolitičkom poimanju zvaničnog Beograda očigledno nisu građani (zvaničnici ih i ne pominju kao poginule tokom NATO intervencije u SRJ) na koje se računa, ali su, optuženi za terorizam, dobrodošli za afirmaciju “pobede nad mrskim agresorom” i kontinuitet šovinističkog “patriotizma”. Sudbina zatočenih, kidnapovanih i Srba koji se vode kao nestali ne zanima protagoniste najnovijih kosovskih podela. Briga i strah porodica zatvorenih Srba i Albanaca o kojima nema ni glasa samo su deo “kolateralne štete” u temeljnom devastiranju prava i pravde, a “živa vaga” je, ispostavlja se, najbolje valorizovani ratni plen u četvrtoj Miloševićevoj ratnoj avanturi.

BOJAN TONČIĆ

Reporter, 10. maj 2000.

Share