Suđenje za logore Šljivovica i Mitrovo Polje – svedočenje Ahmeta Kamenice

Dana 28. oktobra 2008. godine, održano je ročište pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, u postupku koji je Fond za humanitarno pravo u novembru 2007. godine pokrenuo u ime Ahmeta Kamenice i Selima Nuhanovića, logoraša iz logora u Šljivovici i Mitrovom Polju na kojem je saslušan Ahmet Kamenica.

Ahmet Kamenica je rekao da je do 20.09.1992. živeo u selu Gođenje, nakon čega bio prinuđen da prebegne u Žepu, gde je ostao do početka avgusta 1995. godine. Kada je Žepa pala, u grupi od stotinak muškaraca, preko reke Drine prešao je u Srbiju. U drugoj grupi nalazio se Selim Nuhanović, koga poznaje jer su iz istog sela, ali grupe nisu zajedno prešle Drinu. Kada su stigli na planinu Taru, zarobili su ih vojnici tadašnje Vojske Jugoslavije. Bilo je samo šest, sedam vojnika, ali su bili naoružani i oni nisu mogli da im pruže otpor. Vojnici su ih provocirali, batinali i oduzeli im sve vrednije stvari, novac, zlato i satove. Naredili su im da gledaju dole i da ruke drže iza glave. Zatim su došli vojnici koji su sa sobom vodili pse i oni su ih sproveli do sela Jagoštica. Hodali su nekih sat vramena, ali se njemu činilo da je prošlo mnogo više vremena. Kada su stigli na neku livadu vojnici su hteli da izdvoje par zarobljenika i na njih puste pse, ali se to ipak nije desilo. Jedan vojnik mu je tražio da preda novac i zlato, a kada je odgovorio da su mu sve već oduzeli vojnik je izvadio nož i rekao mu je da će mu izvaditi oči ukoliko ne preda što mu je tražio. Zatim ga je tim nožem posekao iznad oka. Vojnici su se poređali u dva reda a zarobljenici su prolazili između njih dobijajući pri tom batine. Među vojnicima isticao se jedan koga su zvali Ljubovija. Dobili su naređenje da sednu na zemlju i da se što više skupe. Bilo je jako vruće, ali im vode nisu dali. Vojnici su hodali po zarobljenicima kao po nekoj prostirci i ukoliko bi se vojnik okliznuo na nekom zarobljeniku, taj zarobljenik bi dobio batine. Nakon nekog vremena pristigla su dva vojna kamiona TAM 110. U njih može da stane 10 – 15 ljudi, ali su njih stotinu svi bili ugurani u dva vozila. Zatvorili su ciradu i naredili da se niko ne naslanja na nju. Ukoliko bi se neko naslonio, odmah bi dobio batine. U toku puta su se jednom zaustavili i vojnici su im rekli da će ih tu streljati. Pomislio je kako bi mu bilo lakše da ih streljaju nego da trpe takvo maltretiranje.

U toku noći stigli su do nekih baraka. Bilo je to prihvatni centar Šljivovica, ali su uslovi bili toliko loši da je njemu to bio pravi logor. Tu su prenoćili a ujutru su došla šest policajca, zavezali su mu ruke i odveli ga u sledeću baraku tzv. C-paviljon. Tukli su ga palicama i nogama i tražili da prizna stvari za koje je tada prvi put čuo. U toj posebnoj baraci, koju su zvali izolacija, bilo je deset zatvorenika. Nikada im nisu rekli zbog čega su izdvojeni od ostalih. Glavni naredbodavac bio je Rade Ojdanić zvani Roki. Ostale vojnike znao je samo po nadimcima, seća se Velje i Koksa, ali njihov lik nije dobro video jer im je bilo zabranjeno da podižu glavu u prisustvu policajca. Tukli su ih dan i noć, najbolnije je bilo kada su ih tukli kablovima od struje po rukama i tabanima. Šest meseci je spavao na betonu. Nisu im davali vode, a hrane je bilo vrlo malo. U toku jednog dana njih desetorica dobijali su pola hleba i jednu konzervu rube. Za tri meseca smršao je sa 106 kg na 59 kg. Kupali su se isključivo hladnom vodom i to napolju. Kada su tražili da idu u toalet ponovo su ih batinali. Vojnici su stalno smišljali kako da ih muče i tako su izmislili tzv. raskrsnicu za wc. Kada bi došli do jednog mesta morali bi rukom da daju znak kao da skreću i da imitiraju zvuk žmigavca na autu. To su morali da ponove i kada su se vraćali iz toaleta, ukoliko bi pogrešili dobijali bi batine. Nekada su stajali tri, četiri sata i brali zamišljene jabuke. Mnogi su padali u nesvest jer su bili izmoreni glađu. Takođe, izvodili su ih do obližnjeg potoka i postavljali ih da budu most dok su vojnici u vojničkim čizmama prelazili preko mosta. Kada bi padala kiša izvodili bi ih napolje i postavljali isprod oluka tako da im je kišnica padala pravo u oči. Jednom su im rekli da mogu na pregled kod doktora i kada je otišao lekar ga je pitao zašto je došao kod njega, da ga on četnik leči. Samo se okrenuo i otišao, ali su ga vojnici vratili i tada mu je lekar vadio zdrave zube. Njegov maloletni sin je bio zatvoren u susednoj baraci, ali nisu se viđali. Jednom je odlučio da pokuša da vidi sina, makar ga vojnici ubili. Prišao je stražaru i rekao mu šta želi, ali mu je vojnik rekao da prvo moraju nešto da raščiste. Tražio je od njega da prizna grozne stvari i tukao ga je sve vreme. Drugi vojnik je došao i rekao prvom da ga pusti jer pod takvim batinama bi priznao i gore stvari da je kriv. Ovaj ga je pustio i dozvolio da vidi dete na nekoliko minuta.

Nakon nekog vremena došli su predsavnici MKCK da registruju zarobljenike. Sve su popisali osim njih desetoricu jer su ih vojnici krili. Jedan od prestavnika MKCK, izvesni Žan, saznao je da ima još zarobljenika i tražio da ih vidi. Na kraju su i oni popisani, dali su im nekakve kartice, ali im je Žan rekao da im ne mogu pomoći.

Vojnici su im dali jednu adresu i rekli da je pošalju rodbini i da rodbina na nju može slati novac. Od tog novca zarobljenici su kupovali hranu koja je dovožena iz prodavnice. Njemu niko nije poslao novac, ali je par puta pozajmio.

U logoru je proveo 8 meseci i 10 dana. Preko UNHCR je dobio vizu da sa sinom ide u Finsku, ali su mu vojnici rekli da ne može da ide već da mora da potpiše da se dobrovoljno vraća u Bosnu ili je njegov život završen. Njegov sin je otišao u Finsku, a on se vratio u Bosnu i pridružio ostatku porodice, supruzi i dvema kćerkama. U toku 2000. godine otišao je u Finsku i danas tamo živi i leči se od posledice torture.

Share