Odluka Komiteteta protiv torture UN o slučaju Jovice Dimitrova

Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih i ponižavajućih kazni ili postupaka

CAT/C/34/D/171/2000

23. maj 2005.

Original: ENGLESKI

Predstavka br. 171/2000: Srbija i Crna Gora. 23/05/2005.

CAT/C/34/D/171/2000.

Skraćenica u Konvenciji CAT za Komitet protiv torture

Trideset i četvrta sednica

Od 2. do 21. maja 2005.

Odluke Komiteta protiv torture na osnovu člana 22. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih i ponižavajućih kazni ili postupaka

Trideset i četvrta sednica

Predstavka br. 172/2000

Podnosilac:                               G. Jovica Dimitrov (kojeg zastupa Fond za humanitarno pravo i Evropski centar za prava Roma)

Žrtva:                                       Podnosilac predstavke

Država potpisnica:                    Srbija i Crna Gora

Datum podneska:                      29. avgust 2000. (prvi podnesak)

Komitet protiv torture je utvrdio na osnovu člana 17. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih i ponižavajućih kazni ili postupaka,

Na sastanku 3. maja 2005,

Zaključivši raspravu o predstavci br. 171/2000 koju je g. Jovica Danilov podneo Komitetu protiv torture na osnovu člana 22. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka,

Uzimajući u obzir sve podatke kojima je Komitet raspolagao, a koje je priložio podnosilac predstavke,

Usvaja sledeću:

Odluku Komiteta protiv torture na osnovu člana 22. Konvencije

1.1. Podnosilac predstavke je Jovica Dimitrov, građanin Srbije romskog porekla sa prebivalištem u Srbiji i Crnoj Gori. On tvrdi da je žrtva kršenja člana 2. stav 1, u vezi sa članovima 1. i 16. stav 1. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, koje je počinila Srbija i Crna Gora. Njega zastupaju dve nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo (FHP) sa sedištem u Beogradu i Evropski centar za prava Roma (ERRC) sa sedištem u Budimpešti.

Činjenice koje je predstavio podnosilac predstavke:

2.1. U ranim jutarnjim časovima 5. februara 1996. podnosilac predstavke je bio uhapšen u svojoj kući u Novom Sadu, u srpskoj pokrajini Vojvodina, i odveden u policijsku stanicu u Ulici Kraljevića Marka. Policajac koji ga je uhapsio nije mu pokazao nalog za hapšenje niti ga je upoznao sa razlogom zbog kojeg je odveden u pritvor. Sam podnosilac predstavke nije pokušao da se odupre hapšenju. Tokom informativnog razgovora koji je sledio, taj policajac ga je kontinuirano udarao bejzbol palicom i čeličnim kablom, kao i pesnicama i nogama po čitavom telu. Podnosilac predstavke je nekoliko puta gubio svest. Zlostavljanje je ukupno trajalo od 6:30 časova pre podne do 7:30 popodne uključujući i kratke pauze. Podnosilac predstavke je zadobio brojne povrede na zadnjici i levom ramenu. Posle 7:30 uveče, podnosilac predstavke je pušten i opet mu nije dat ni nalog za hapšenje niti za puštanje iz pritvora; takođe mu nije bilo rečeno koji je bio razlog za njegovo hapšenje i pritvaranje. Prema tvrdnjama podnosioca predstavke, ovde je reč o kršenju članova 192 (3), 195 i 196 (3) Zakonika o krivičnom postupku (ZKP), koji definišu ovlašćenja policijskih službenika prilikom hapšenja i stavlajnja u pritvor.

2.2. Nakon što je oslobođen, podnosilac predstavke se vratio kući gde je proveo narednih 10 dana u krevetu  dok ga je sestra negovala. 9. februara 1996., otišao je kod lekara koji ga je pregledao i naložio mu da nastavi da se oporavlja u krevetu. Sačinio je izveštaj u kojem je na sledeći način opisao njegove povrede, «gornji deo leve ruke: modro crvene i braon fleke dimenzija 10 x 8 cm sa malo izdignutim crvenim ivicama; desna lopatica i rame: modro crvene fleke u obliku štrafti 3 x 11 cm i 4 x 6 cm na ramenima; glutealni deo tela: modro-plave fleke veličine ljudske šake na obe strane; spoljna strana središnjeg dela leve butine: jasna crvena štrafta veličine 3 x 5 cm; unutrašnji deo desnog kolena: svetlo-plavi otok 5 x 5 cm; područje oko zgloba i tabana (na obe noge): manji svetlo-plavi otok.» Njegov zaključak i mišljenje je sledeće: «Pacijent se treba uputiti neurologu i u laboratoriju radi ispitivanja.» Podnosilac predstavke je takođe priložio i izjavu svoje sestra u kojoj stoji da je uhapšen 5. februara u 6:30 pre podne i držan u pritvoru do 7:30 uveče, da mu je lice nakon povratke kući bilo otečeno i da je imao modrice na ramenima, leđima, nogama i preko bubrega. Na nogama je bilo zgrušane krvi, a čitav zadni deo tela je bio tamno plav. Morao je deset dana da ostane u krevetu i stavlja obloge i uzima tablete za ublažavanje bolova. Rekao joj je da je bio tučen čeličnom žicom i bejzbol palicama i da se od batina onesvestio.

2.3. U strahu od moguće osvete policije  kao i zbog toga što nije u potpunosti znao koja pravna ovlašćenja ima, podnosilac predstavke je krivičnu prijavu Opštinskom javnom tužilaštvu u Novom Sadu podneo tek 7. novembra 1996. i u njoj je naveo da je NN lice nad njim izvršilo krivično delo iznuđivanje iskaza iz člana 65. Krivičnog zakona Srbije (KZRS). Prema tvrdnjama podnosioca predstavke, pre ovog incidenta nekoliko puta je hapšen i ispitivan u vezi sa nekoliko krivičnih prestupa koji nisu u vezi sa ovim događajem. Podnosilac predstavke smatra da je zlostavljanje kojem je bio izložen imalo za cilja da se od njega iznudi priznanje da je počinio jedno ili više ovih krivičnih prestupa.

2.4. Prijava je odmah registrovana u Javnom tužilaštvu. Međutim, tek 17. septembra 1999. (nakon tri i po godine ili 43 meseca nakon incidenta  i 34 meseca nakon što je podnešena krivična prijava) je Javno tužilaštvo zahtevalo od istražnog sudije Opštinskog suda u Novom Sadu da preduzme preliminarne «istražne radnje». Takva istraga prethodi mogućem naknadnom otvaranju zvanične istrage u kojoj identitet osumnjičenog mora biti utvrđen. Istražni sudija Opštinskog suda u Novom Sadu je prihvatio zahtev javnog tužioca i otvorio predmet. Od tog trenutka organi tužilaštva nisu preduzeli nakakve konkretne korake u pogledu identifikovanja policijskog službenika o kojem je ovde reč. Prema tvrdnjama podnosioca predstavke, da je namera istražnog sudije bila da zaista utvrdi identitet policajca o kojem je ovde reč, on je mogao da sasluša ostale policajce koji su bili prisutni u policijskoj stanici u vreme kada je zlostavljanje izvršeno, a posebno komadanta koji je tada bio na dužnosti i koji je morao znati imena svih službenika koji su u toj određenoj smeni radili. Na kraju, podnosilac predstavke je naveo u krivičnoj prijavi da je tokom pritvora u policijskoj stanici bio odveden na Odeljenje za ubistva što bi moglo da predstavlja jednu od polaznih tački za zvaničnu istragu ovog incidenta. Nikakva istraga nije sprovedena.

2.5. Prema navodima podnosioca predstavke, na osnovu člana 153 (1) ZKP, ukoliko javni tužilac zaključi na osnovu dokaza da postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično delo, treba da zahteva od istražnog sudije da otvori zvaničnu sudsku istragu prema članovima 157. i 158. ZKP. Ukoliko zaključi da ne postoji osnova za otvaranje istrage, o toj odluci treba da obavesti podnosioca koji onda može da preuzme gonjenje ovog slučaja u svoju korist tj. da preuzme ulogu «privatnog tužioca». Kako je javni tužilac propustio da zvanično odbaci njegovu prijavu, podnosilac zaključuje da mu je na taj način uskraćeno pravo da lično preuzme krivično gonjenje tog slučaja. Kako ZKP ne utvrđuje vremenski okvir u kom tužilac treba da odluči o tome da li prihvata zahtev za otvaranje zvanične sudske istrage o incidentu ili ne, ova odredba zakona je podložna zloupotrebama.

Predstavka:

3.1. Podnosilac predstavke tvrdi da je iscrpeo sve dostupne domaće pravne lekove podnošenjem krivične prijave Javnom tužilaštvu. Po mišljenju podnosioca predstavke, građanski/ upravni pravni lekovi ne mogu da pruže dovoljno zadovoljenje u ovom slučaju. (1)

3.2. Podnosilac predstavke tvrdi da kršenje Konvencije treba tumačiti u smislu sistematske policijske surovosti kojoj su Romi i drugi građani države potpisnice izloženi, kao i opšteg lošeg stanja ljudskih prava u državi potpisnici. (2)  On navodi da je prekršen član 2., stav 1. u vezi sa članovima 1. i 16., stav 1., jer je bio izložen policijskoj surovosti koja mu je nanela fizičke i duševne patnje, što zapravo predstavlja mučenje, nečovečno i/ili ponižavajuće kažnjavanje ili postupak u cilju dobijanja priznanja ili inače u cilju zastrašivanja ili kažnjavanja.(3)

3.3. On tvrdi da je prekršen član 12. sam i/ili u vezi sa članom 16. stav 1. s obzirom da je država potpisnica propustila da sprovede zvaničnu istragu o ovom incidentu, što je dalo povoda ovoj predstavci nakon tri i po godine nakon samog incidenta i 34 meseca nakon podnošenja krivične prijave Javnom tužilaštvu. S obzirom da je javno tužilaštvo propustilo da zvanično odbaci krivičnu prijavu, on ne može lično da preuzme gonjenje ovog slučaja. Podnosilac predstavke navodi da tužioci u Srbiji i Crnoj Gori retko otvaraju krivične postupke protiv policajaca optuženih za zlostavu u službi  i odugovlače sa odbacivanjem krivičnih prijava, nekada i po nekoliko godina, i tako oštećenoj strani uskraćuju pravo da sami gone svoj slučaj.

3.4. Podnosilac predstavke dalje tvrdi da je prekršen član 13. Konvencije sam ili u vezi sa članom 16. Konvencije jer, uprkos činjenici da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva, nakon skoro 54 meseca od samog incidenta i 34 meseca od podnošenja krivične prijave, on nije dobio nikakvu naknadu za kršenje njegovih prava. Organi države potpisnice čak nisu ni identifikovali koji je policajac počinio ovo delo. (4)

3.5. Takođe se navodi da je prekršen član 14. jer je podnosiocu predstavke uskraćeno pravo na korišćenje pravnog leka i time je onemogućena prilika da dobije pravičnu i adekvatnu naknadu u građanskoj parnici. Podnosilac predstavke navodi da u domaćem pravu postoje dva različita postupka za traženje naknade zbog izvršenih krivičnih dela: krivični postupak prema članu 103. ZKP. koji prati krivični postupak ili/i građanska tužba za naknadu štete prema članovima 154. i 200. ZOO. Prvi način ne dolazi u obzir jer nije vođen krivični postupak, a drugi način je, pak, od male koristi podnosiocu jer postoji praksa sudova države potpisnice da odlože građanske parnice za naknadu štete koje potiču iz vršenja krivičnih dela do okončanja odgovarajućeg krivičnog postupka. Čak i kada bi pribegao ovom sredstvu, podnosilac predstavke bi bio sprečen da slučaj dovede do kraja, jer prema članovima 186. i 106. Zakona o građanskom postupku, on bi morao da navede ime tuženog. S obzirom da podnosilac do danas nije saznao ime službenika koji je, kako podnosilac tvrdi, prekršio njegova prava, institut građanske parnice bi bio nemoguć.

Podnesak države potpisnice o prihvatljivosti i osnovanosti podnosiočevih navoda:

4.1. Država potpisnica je 14. januara 2003. priložila podnesak u prihvatljivosti i osnovanosti predstavke. Ona se suprotstavila tvrdnjama podnosioca predstavke i navodi da su policijski službenici Sekretarijata unutrašnjih poslova Novog Sada pokušali tri puta da podnosiocu uruče zahtev za informativni razgovor kako bi proverili sadržaj njegove prijave. Kako podnosilac predstavke nikad nije bio kod kuće, ti pozivi su uručivani njegovoj supruzi. Podnosilac je propustio da se javi Sekretarijatu unutrašnjih poslova.

4.2.  Država potpisnica navodi da je Opštinsko javno tužilaštvo u Novom Sadu primilo izveštaj Sekretarijata unutrašnjih poslova Novog Sada 2. oktobra 1997., koji potvrđuje da je utvrđeno nakon provere dosijea da podnosilac predstavke nije bio doveden niti zadržavan u prostorijama SUP-a. Sekretarijat unutrašnjih poslova je dalo istu informaciju 4. februara 1999. na zahtev Opštinskog javnog tužilaštva od 23. decembra 1998.

4.3. Na kraju, država potpisnica navodi da je podnosilac predstavke, zajedno sa još dve osobe, počinio 38 krivičnih prestupa u Českoj Republici, za koje su osuđeni na zatvorsku kaznu od 10 godina. Opštinski sud u Novom Sadu je naložio da se ime podnosioca zahteva stavi na listu traženih osoba kako bi odslužio kaznu br. I. K. 265/97 od 5. maja 1998.(5) Takođe se navodi da je 25. septembra 2002. podnosilac još uvek bio u Češkoj Republici. (6)

5.1. Podnosilac predstavke je 25. novembra 2003. godine dao svoje tumačenje podneska države potpisnice i pobunio se jer, kako on kaže, ono nagoveštava da osuđenici nemaju pravo da se žale zbog zlostavljanja od strane policije i da su, na osnovu okolnosti slučaja, istražni organi učinili sve da ispitaju incident i obezbede naknadu. On podseća da organi nisu ništa preduzeli da saslušaju bilo koga ko je povezan sa incidentom i da su zanemarili lekarski nalaz  koji je ukazivao na povrede koje je podnosilac zadobio. Podnosiočeva sestra, koja ga je nakon incidenta negovala, takođe nije bila saslušana, kao ni lekar koji ga je pregledao, policijski službenici koji su na dan incidenta bili na dužnosti niti advokat podnosioca predstavke. Takođe, nije traženo od čeških organa preko međudržavne pravne pomoći da ispitaju podnosioca zahteva.

5.2. On navodi da pored toga što je država potpisnica propustila da istraži incident, takođe je propustila da Komitetu pruži uverljivo alternativno objašnjenje toga na koji drugi način je podnosilac moga da zadobije povrede ako ne delima njenih organa. Po mišljenju, podnosioca predstavke, zbog propusta da ozbiljno opovrgne činjenice i/ili iznese pravne argumente, država potpisnica je, zapravo, prećutno, ali jasno, prihvatila i jedno i drugo.(7)

Pitanja i postupak pred Komitetom:

Razmatranje prihvatljivosti

6.1. Pre uzimanja u obzir bilo kakvog zahteva koji je sadržan u predstavci, Komitet mora da odluči da li je predstavka prihvatljiva po članu 22. Konvencije. Komitet je utvrdio, kao što to zahteva član 22. stav 5. (a) Konvencije da isto pitanje nije u tom trenutku predmet ispitivanja neke druge međunarodne instance za istragu ili rešavanje takvih problema. Što se tiče iskorišćenosti pravnih lekova, Komitet je zabeležio podatak koji je podnosilac predstavke izneo o krivičnoj prijavi koju je podneo javnom tužiocu. Komitet smatra da su nesavladive proceduralne prepreke sa kojima se podnosilac predstavke suočava, zbog pasivnosti nadležnih državnih organa, uticale na to da korišćenje pravnog leka koji bi podnosiocu predstavke pružio zadovoljenje bude slabo verovatno. U odsustvu podataka o predmetu koje je trebalo da podnese država potpisnica, Komitet zaključuje da, u svakom slučaju, domaći postupci, ako ih je bilo, prevazilaze razumne rokove. Pozivanjem na član 22. stav 4. Konvencije i pravilo 107. pravila postupka pred Komitetom, Komitet zaključuje da ne postoje druge prepreke za prihvatljivost predstavke. Dakle, Komitet proglašava predstavku prihvatljivom i nastavlja sa preispitivanjem njene osnovanosti.

Razmatranje osnovanosti

7.1. Podnosilac predstavke navodi da je država potpisnica prekršila član 2. stav 1., u vezi sa članom 1. i članom 16. stav. 1. Konvencije. Komitet beleži u tom pogledu opis koji je podnosilac predstavke dao o postupku kojem je bio izložen tokom pritvora i koji se može okarakterisati kao namerno nanošenje velike patnje, fizičke i duševne, nekom licu od strane službenog lica tokom istrage nekog krivičnog dela, kao i zjavu njegove sestre i lekarski nalaz . Takođe, beleži i propust države da na adekvatan način odgovori na ovu predstavku i tvrdnje podnosioca predstavke. Pod tim okolnostima, Komitet zaključuje da se određena težina mora dati tvrdnjama podnosioca predstavke i da činjenice, onako kako su izložene, predstavljaju mučenje u smislu člana 1. Konvencije.

7.2. Što se tiče navodnog kršenja članova 12. i 13. Konvencije, Komitet beleži da je javni tužilac tek pošto su prošla 34 meseca od podnošenja krivične prijave, zahtevao od sudije da preduzme preliminarne istražne radnje i da nakon toga država potpisnica nije preduzela nikakve dalje korake da ispita tvrdnje podnosioca predstavke od trenutka kad je podnešena krivična prijava 7. novembra 1996. Država potpisnica nije opovrgla ovu tvrdnju. Komitet, takođe, beleži propust države da obavesti podnosioca predstavke o ishodu istrage uspešno mu uskrativši pravo da preuzme ulogu «privatnog tužioca» za krivično gonjenje u ovom slučaju . Pod tim okolnostima, Komitet smatra da je država propustila da ispuni svoju obavezu, na osnovu člana 12. Konvencije, da u najkraćem roku pristupi nepristrasnoj istrazi kad god postoje osnovani razlozi da se veruje da je na teritoriji koja podpada pod njenu nadležnost počinjeno neko delo mučenja. Država potpisnica, takođe, nije ispunila svoju obavezu iz člana 13. Konvencije da osigura pravo podnosioca predstavke da podnese žalbu  nadležnim vlastima dotične države koje će odmah pristupiti nepristrasnom ispitivanju njegovog slučaja.

7.3. Što se tiče navodnog kršenja člana 14. Konvencije, Komitet beleži navode podnosioca predstavke da mu je nevođenjem krivičnog postupka, uskraćena mogućnost da otpočne građansku parnicu za naknadu štete. Imajući u vidu činjenicu da država potpisnica nije osporila ovu tvrdnju, kao i vremenski period koji je protekao od trenutka kada je podnosilac predstavke otpočeo pravni postupak pred domaćim pravosuđem, Komitet zaključuje da je država potpisnica takođe prekršila u ovom konkretnom slučaju svoju obavezu iz člana 14. Konvencije.

8. Na osnovu člana 22. stav 7. Konvencije, Komitet smatra da činjenice koje su mu priložene ukazuju  na kršenje  člana 2. stav 1. u vezi sa članovima 1., 12., 13. i 14. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nečovečnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.

9. Komitet zahteva od države potpisnice da krivično goni one osobe koje su odgovorne za utvrđene povrede, da podnosiocu predstavke obezbedi naknadu u skladu sa pravilom 112. stav 5. pravila postupka i da, u roku od 90 dana od dana uručenja ove odluke, obavesti Komitet o koracima koji su preduzeti u pogledu goreiznešenih mišljenja.

Beleške

1. On se obraća međunarodnom pravosuđu da usvoji njegovu predstavku.

2. U tom smislu, podnosilac je priložio brojne izveštaje domaćih i međunarodnih

nevladinih organizacija kao i zaključno mišljenje Komiteta protiv torture iz 1998. A/54/44, stavovi 35 do 52.

3. Kako bi dokazao da je postupak kojem je on bio izložen predstavljao mučenje, nečovečnu i/ili ponižavanjuću kaznu ili postupak, on se poziva na UN-ov Kodeks ponašanja lica odgovornih za primenu zakona, UN-ov Skup minimalnih pravila o postupanju sa zatvorenicima, Osnovne principe UN o upotrebi sile i vatrenog naoružanja od stane lica odgovornih za primenu zakona, Deklaracija Saveta Evrope o policiji i Evropskom sudu za ljudska prava.

4. Podnosilac se poziva na Predstavku br. 59/1996, Encarnacio Blanco Abad protiv Španije, mišljenja usvojena 14. maja 1998.

5. Nema detaljnijih podataka o ovoj osudi.

6. Ne navodi se koliko dugo je podnosilac predstavke bio u Češkoj Republici

7. Povodom toga, on se poziva na odluke Komiteta za ljudska prava, posebno na predstavku br. 88/1981., Gustavo Raul Larrosa Bequio protiv Urugvaja, Mišljenja usvojena 29. marta 1983., stav 10.1.

Share