Etničko nasilje prema deci je učestalo posle 17.marta 2004. godine

Fond za humanitarno pravo upozorava na porast etničkog nasilja prema deci u Srbiji i alarmantno povećanje broja etnički i verski motivisanih incidenata posle 17. marta 2004. godine.

U naselje Višnjica, 18. marta 2004. godine upala je grupa maskiranih maloletnika i pokušala da uđe u jednu baraku u kojoj su smešteni Romi, ali su stanari stavili mašinu za veš na vrata i sprečili upad. Napadači su uzvikivali: “Gde stanuju Šiptari?”, tražeći Rome i Albance sa Kosova. Napadači su na garaži u dvorištu crnim sprejom ispisali grafit: “Srbija Srbima, Šiptarima sekira” i razbili prozor na jednoj od baraka.

Nedaleko od pomenute barake, u Despotovačkoj ulici u Višnjici, 21. marta 2004. godine, grupa od više desetina maskiranih napadača kamenjem je razbijala prozore na romskim kućama. M.R. je opisala FHP-u napad: “Čula sam povike: “Šiptari, Cigani, ubijte Cigane, koljite” i “Srbi gore, Šiptari dole”, zapomagala sam: “Nemojte deco!”, ali nije vredelo. Počeli su da razbijaju prozore kamenicama i ciglama, bilo je strašno, deca su bila unutra”. Napad je trajao oko dvadeset minuta, nakon čega su napadači otišli.

Šestog maja 2004. godine u beogradskom naselju Borča, Uroš Đermanović je pretukao maloletnog Roma E.I. (17), nanevši mu teške telesne povrede, opasne po život. E.I. je prethodno urinirao uz dvorišnu ogradu Đermanovića, koji je, primetivši to, izašao iz kuće, oborio E.I na zemlju i počeo da ga šutira nogama u leđa. Pored Đermanovića, na licu mesta su bili  još jedan stariji muškarac i žena, neromi.. FHP je primio informacije da je i taj stariji muškarac udarao maloletnog E.I.  Dok su tukli maloletnog E.I., Uroš Đermanović i drugi muškarac su ga vređali na nacionalnoj osnovi. E.I. je uspeo da se odvuče do obližnje livade i tamo je ostao u polusvesnom stanju dok ga nisu našli jedan mladić i žena. Vozilo Hitne pomoći stiglo je posle devedeset minuta od prvog poziva, iako su u međuvremenu komšije zvale pet puta. E.I. je primljen u Urgentni centar sa unutrašnjim krvarenjem, povredom jetrenih vena i donje šuplje vene, a lekari su ga odmah operisali odstranivši mu pola jetre. Policija je razgovarala sa svedocima i Urošom Đermanovićem, ali ni dvadeset dana posle incidenta, nije obavila razgovor sa žrtvom E.I.

U naselju Višnjica 12. maja 2004. godine ponovo se dogodio incident. Grupa maloletnika je prinudno odvela i psihički i fizički zlostavljalja maloletnog Albanca J.S. (13). J.S. je opisao FHP-u šta mu se desilo: “Tamo ih je bilo oko sedmorica. Jedan od njih, S. P. me je pitao: “Da li je u redu to što Srbi daju Šipatrima hranu, a oni ih posle ubijaju”. Rekao sam da nije u redu i da ja nemam ništa s tim. Jedan od njih mi je stegao ruku, drugi me je uhvatio za rame, a Z.S. mi je navukao duks na glavu. Onda su me odveli na jedno brdo u blizini škole. To je daleko od naših baraka. Dok su me vodili, dobio sam udarce po leđima. Govorili su: “Šiptarčino, crkla ti majka šiptarska!” Maloletnici su nastavili da udaraju J.S. po leđima uz pretnje smrću: “U jednom momentu, jedan koga zovu B., izvadio je nož i stavio ga u blizini mog stomaka i pretio da će da me ubije. Rekao je:”Šta bi sad trebalo da ti radim kad koljete Srbe?”. Rekao sam da nemam ništa s tim”.

Posle nekoliko časova maloletnici su pustili žrtvu kući. U pratnji policije, maloletnik je otišao u bolnicu gde su lekari konstatovali da ima brojne hematome u predelu leđa. Porodica maloletnog dečaka iz straha ne napušta svoj dom, a J.S. od incidenta ne ide u školu.

Fond za humanitarno pravo poziva Generalnog inspektora MUP-a Srbije i Tužilaštvo da reaguju u skladu sa zakonom, te u potpunosti istraže pomenute incidente i pokrenu postupak protiv  počinioca etničkog nasilja. Istovremeno, država preko nadležnih organa treba da održava kontakt sa žrtvama i pokaže brigu za najugroženije, obezbedi im ličnu sigurnost, omogući slobodu kretanja i pravo na školovanje, kao i da konstantno obaveštava javnost o rezultatima istraga i preduzetim merama.

Share