Hag nakon kraja

Dvadeset tri godine od početka rada, Tribunal u Hagu zatvara vrata. Srbija je tom sudu izručila ukupno 45 optuženika, od 46 koliko ih je Hag tražio (bivši ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stojiljković izvršio je samoubistvo). Od tog broja, bilo je 27 dobrovoljnih predaja, 14 hapšenja i još četiri hapšenja u inostranstvu.

Posle odslužene kazne, jedan broj osuđenih za najteže ratne zločine vraća se u Srbiju. Kako ih država i društvo dočekuju i tretiraju, i kakav je odnos prema presudama Tribunala, pogledajte u specijalu Radija Slobodna Evropa „Haški tribunal – posle kraja“.

Izvor: Slobodna Evropa

Srbija: Malo se zna o ratovima i zločinima

Građani Srbije slabo su obavešteni o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, ratnim zločinima i samim suđenjima. Njih 59 odsto je sopstvenu informisanost procenilo kao lošu, jedan je od pokazatelja istraživanja, koje su zajednički sproveli Fond za humanitarno pravo, Istraživačko – izdavački centar Demostat i dnevni list Danas.

Da li je Hag amnestirao Miloševića?

OTVORENO PISMO: „Zašto se u našoj državi i dalje uglavnom šuti o napadu i razaranju Dubrovnika i stradavanju stanovnika?“

Prije 26 godina izvršen je najžešći napad na Dubrovnik, drevni grad i biser hrvatske, mediteranske i svjetske kulturne baštine.

U susjednoj Hrvatskoj 6. decembar se obilježava kao Dan dubrovačkih branitelja. U Crnoj Gori se uglavnom šuti o svemu što ima veze sa dubrovačkim ratištem, razaranjem tog grada, stradanjem njegovih žitelja, pljačkom kako javne tako i privatne imovine. Šuti se i o uzaludno položenim životima građana Crne Gore koji su se u ratnom pohodu na Dubrovnik našli zahvaljujući tadašnjoj vladajućoj politici i manipulacijama političke elite.

Prije 26 godina zagrmjele su po dubrovačkim zidinama crnogorske puške iz “noći bratske krvomutnje”. Cijenu iluzije da se jednoj braći može pomoći pucanjem na drugu braću – još uvijek plaćamo svi, osim onih koji su te puške stavili ljudima u ruke.

Srbija i Hrvatska zauvijek se moraju odreći cilja teritorijalnog uvećanja na račun BiH

Srbija i Hrvatska jednom zauvijek moraju da se odreknu ciljeva koji se nikako i nikada nisu mogli niti će se moći ostvariti bez činjenja zločina. Znamo koji su to ciljevi – teritorijalno uvećanje na račun BiH i etničko razgraničenje unutar dijelova BiH. To su bili ratni ciljevi bh. Srba i Hrvata, te ratni ciljevi Srbije i Hrvatske, upozorava u razgovoru za Vijesti.ba istraživač Fonda za humanitarno pravo Nemanja Stjepanović.

„Biramo da budemo iza dimne zavese“

Haški tribunal je ponudio činjenice koje bi mogle da budu osnov pomirenja u regionu, kaže u intervjuu za DW Nemanja Stjepanović, istraživač Fonda za humanitarno pravo. Pričali smo o uspesima i promašajima Tribunala.

DW: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, poznat kao Haški tribunal, odlazi u istoriju samoubistvom u sudnici. Kako je to uopšte bilo moguće?

Nemanja Stjepanović: Ovo je jedna, ne i jedina stvar, koja pred Tribunalom nije smela da se dogodi a posledica je prekomerne brige za prava optuženih za ratne zločine. Da su ustanovljene neke rigorozne procedure usmerene na kontrolu ulaska optuženih u sudnicu, odbrana bi se sigurno žalila i bilo bi joj udovoljeno, to je problem koji postoji od početka rada suda. Istraga će bez sumnje biti sprovedena i izvesno je da će cilj biti utvrđivanje ko je, da tako kažem, saučesnik u Praljkovom samoubistvu. Ko mu je doturio otrov i da li je prekršena neka procedura pri ulasku u sudnicu. U iščekivanju rezultata te istrage, mislim da treba da govorimo o presudi koja je danas izrečena, da se setimo žrtava Prlića, Praljka i drugih koji su danas osuđeni i sagledamo kakav je rat vođen u Bosni i Hercegovini I kakva je uloga Srbije I Hrvatske bila u njemu.

Iz kazamata ‘Herceg-Bosne’ otkupljen sam za nekoliko hiljada maraka

Otac je 1993. bio penzioner – on prestar, a ja premlad – pa smo mislili da će nas nekako logori zaobići. Nažalost, obojica smo završili u arhipelagu mučilišta tzv. Herceg-Bosne.

Bio je 23. juli 1993. kada sam kao 17-godišnjak postao logoraš tzv. Herceg-Bosne. U zloglasnoj stolačkoj Koštanoj bolnici boravio sam do 15. oktobra 1993, kada sam, zahvaljujući sestri, koja živi u Švicarskoj, praktično otkupljen za nekoliko hiljada dojč-maraka. Tih gotovo tri mjeseca u kazamatu Herceg-Bosne prekinulo je moje djetinjstvo / mladost i obilježilo moj život. Ubistva, silovanja, progoni, pljačke, zločini i patnje kroz koje je prošlo nehrvatsko stanovništvo na prostoru koji je kontrolisao HVO devedesetih samo su odraz politike etničkog čišćenja i “čiste” Herceg-Bosne, koju su osmislili Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a u djelo proveli Mate Boban i šestorka kojoj će danas biti izrečena pravosnažna presuda u Haagu.

TAKO JE GOVORIO RATKO MLADIĆ

U obilju dokaza koji su tokom procesa na suđenju Ratku Mladiću izvedeni protiv njega nalaze se i izjave koje je u različitim situacijama tokom rata davao. Nije tada, dabome, mislio da će njegove reči jednog dana završiti pred sudom, pa je umeo da se opusti, a u pojedinim situacijama, na kraju krajeva, nije ni znao da ga snimaju. U svakom slučaju, osim obilja dokaza o tome da je planirao etničko čišćenje zamišljenog srpskog dela BiH od 1992. godine, imao kontrolu nad korpusom koji je 44 meseca terorisao građane Sarajeva i planirao i u delo sproveo srebrenički genocid, korisno je sačuvati sećanje na njegove ratne nastupe. Navešćemo ovom prilikom samo neke od njih.

Međunarodni sud osudio Ratka Mladića za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti

Poslijednjom prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju  (MKSJ), Pretresno vijeće I danas je osudilo Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995. godine. Ratku Mladiću je izrečena doživotna kazna zatvora.

HAAŠKI SUD I POMIRENJE: Godine koje su pojeli zločinci

Kako se bliže presude Ratku Mladiću i “hercegbosanskoj šestorci”, tako se moj inboks puni pitanjima meni već isuviše poznatog sadržaja: “Hoće li i na koji način ova presuda Haaškog tribunala doprinijeti pomirenju?”; “Hoće li žrtve dobiti satisfakciju? Je li Tribunal ispunio svoju misiju?”. Ista pitanja, brat-bratu, već skoro 20 godina. Ta salva recikliranih pitanja podsjeća na komplikovanost mog odnosa s Haaškim tribunalom i tjera na razmišljanje o evoluciji sopstvenih stavova po pitanju uloge ovog suda u društvenim procesima naše post-ratne močvare.