Prva borba za pravdu žrtve silovanja na Kosovu

Prva borba za pravdu žrtve silovanja na Kosovu

BalkanInsight_logoPrvi put je nakon rata jedna Albanka sa Kosova na televiziji progovorila javno o silovanju koje je preživela tokom rata, ali i o svojoj neuspešnoj borbi za pravdu na sudu.

Vasfije Krasnići Gudman, koja je preživela seksualno nasilje u ratu na Kosovu, prekinula je ćutanje o ratnim silovanjima i postala prva žena koja je javno, u televizijskom intervjuu, progovorila o onome što je preživela tokom rata na Kosovu 1998-1999. godine.

Krasnići Gudman je pravdu tražila pred sudovima na Kosovu, ali je 2014. godine Vrhovni sud svih oslobodio svih optužbi dva srpska policajca optužena da su je silovala.

Iako je progovorivši o onome kroz šta je prošla srušila tabu i svojim javnim svedočenjem inspirisala mnoge, organizacije za ljudska prava upozoravaju da se čini da pravda za Vasviju, kao i za mnoge koje su preživele silovanje u ratu, ostaje van dometa.

„Vrlo je teško na sudu dokazati seksualno nasilje, posebno kada je zločin počinjen odavno … često nema forenzičkih dokaza, postoji nedostatak drugih materijalnih dokaza i ograničene su mogućnosti pronalaženja bilo kakvog drugog dokaza ili očevidaca”, kaže za BIRN Bekim Blakaj, direktor Fonda za humanitarno pravo (FHP) Kosova.

On dodaje kako je identifikovanje počinilaca glavni izazov.

„Sudije su osetljive na donošenje presuda u potpunoj saglasnosti sa najvišim standardima poštovanja prava optuženog i često ‘osnovana sumnja’ nije dovoljna da se osude počinioci”, naglašava Blakaj.

To znači, kaže on, da počinioci silovanja često prođu nekažnjeno.

„U takvim slučajevima, posebno kada se radi o seksualnom nasilju, sudije ne bi trebalo da budu toliko rigidne. Moraju da ulože dodatne napore da potraže moguće dokaze koji će im omogućiti da donesu pravičnu presudu”, ističe Blakaj.

Krasnići Gudman je, kada se sve to desilo, živela u malom selu Donji Stanovac u opštini Vučitrn sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.

„14. aprila 1999. godine bila sam u dvorištu kada sam čula kucanje… Ušla sam da mami kažem da otvori vrata. Nismo znali da li dolaze da nas ubiju ili da nas pretresaju”, izjavila je Krasnići Gudman u utorak na kosovskom javnom servisu RTK.

Ona je ispričala da je u kuću došao srpski policajac i tražio da kažu gde su njen otac i brat.

„Majka mu je rekla da su u Nemačkoj, a on je uzvratio: ’Ne, nego su u ratu’, a onda je ušao i odveo me”, rekla je ona.

Policajac je Krasnići Gudman rekao da je vodi u policijsku stanicu da da izjavu.

Ubrzo je shvatila da ne ide u policijsku stanicu, jer je auto skrenuo s puta i zaustavio se u selu Babin Most, naseljeno Srbima, u kom ju je, kako je rekla, policajac silovao.

Prema njenim rečima, policajac joj je rekao: „Platićeš za ono što su učinili tvoj otac i brat”.

„U tom trenutku sam samo htela da me ubiju metkom”, ispričala je Krasnići Gudman.

U narednim satima ju je silovao još jedan Srbin koji nije bio u uniformi, dodala je ona.

Onda ju je vratio kući. Prvo je osećala da ne može ni sa kim da podeli svoju muku, a kasnije je slučaj prijavila Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK).

Krasnići Gudman je imala sreću da joj je porodica dala podršku, koju u konzervativnom društvu, većina ostalih (prema procenama 20.000 žrtava silovanja u ratu na Kosovu) nije imalа.

U strahu od stigmatizacije, pa čak i potpune isključenosti iz društva, hiljade njih živi u tišini, od toga neke sa ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Negativna percepcija društva i poteškoće da se dobije adekvatan medicinski tretman u siromašnoj zemlji kao što je Kosovo, dovelo je do nekoliko slučajeva samoubistva žrtava silovanja.

Duga pravna bitka završila se porazom

Svoju borbu za pravdu ona je počela 2012. godine, kada je Osnovno tužilaštvo u Prištini podnelo optužnicu povodom njenog slučaja.Nesporna činjenica, potvrđena od strane kosovskih sudova, jeste da je uniformisano lice u aprilu 1999. godine odvelo Krasnići Gudman iz njene kuće i da je ona dva puta silovana na dvema različitim lokacijama u mestu Babin Most od strane dve osobe.

Optužena su dva Srbina sa Kosova, Jovica Dejanović i Đorđe Bojković, koji su se teretili za ratne zločine počinjene nad civilima, a posebno za silovanje Krasnići Gudman, koja je u vreme silovanja bila maloletna.

Pred Osnovnim sudom u Mitrovici, 4. aprila 2013. godine, sudsko veće sastavljeno od troje sudija Euleksa, Tima Vuojolahtija, Mariole Pasnik i Dariusa Sijelickija, započelo je reviziju.

U roku od sedam dana saslušano je 12 svedoka, od kojih je 9 bilo pozvano od strane tužilaštva.

Međutim, sud je 13. aprila oslobodio optužene, pozivajući se na zakonske povrede tokom istrage u delu identifikacije optuženog od strane žrtve i drugih svedoka.

Sud je obrazložio da je proces identifikacije optuženog putem fotografija, od strane žrtve i svedoka, sadržavao nepravilnosti, te se ovakva vrsta identifikacije nije mogla koristiti kao dokaz.

Tužilaštvo je zatim uložilo žalbu, nakon čega je Apelacioni sud Kosova izrekao drugačiju presudu.

Naime, prema odluci Apelacionog suda koja je doneta 17. maja 2014. godine, bilo je dovoljno dokaza o krivici Dejanovića i Bojkovića, pa je Dejanović osuđen na 12, a Bojković na 10 godina zatvora.

Apelacioni sud je ocenio da je identifikacija optuženog bila regularna i da je ovaj dokaz bio dovoljan i ubedljiv.

U odluci sudskog veća sastavljenog od dvoje sudija Euleksa, Manuela Soaresa i Anmari Maister i jednog lokalnog sudije, Dževdeta Abazija, takođe se kaže da je sud u Mitrovici koristio viši standard identifikacije optuženog putem fotografija u odnosu na ono što predviđa krivični zakon Kosova.

Apelacioni sud je prihvatio da su postojale određene nepravilnosti u procesu identifikacije optuženog.

Međutim, za razliku od suda u Mitrovici, Apelacioni sud nije smatrao da ove nepravilnosti umanjuju težinu dokaza.

Advokati optuženog su tada podneli žalbu i protiv ove odluke.

Vrhovni sud Kosova je potom poništio ovu presudu i oslobodio oba optužena optužbi za ratne zločine.

Sudsko veće Vrhovnog suda je bilo sastavljeno, prvi put, od jednog lokalnog sudije, Nesrine Lušte, i dvoje sudija Euleksa, Viljema Brouvera i Esme Erterzi.

Ovo veće se takođe fokusiralo na iskaze svedoka i na identifikaciju optuženog putem fotografija.

FHP Kosovo kritikuje postupanje suda u slučaju Krasnići Gudman

Fond za humanitarno pravo Kosova (FHPK) pratio je slučaj Krasnići Gudman, nakon čega je objavio izveštaj u kom stoji da je bilo više prekršaja.

Izveštaj „Suđenja visokog profila: Pravda odložena” objavljen 2014. godine, kaže da je Osnovni sud u Mitrovici loše rešio ovaj slučaj.

„FHP Kosovo smatra da su tretman, važnost i vreme koji su dati ovom slučaju bili veoma neodgovorni”.

„To je izuzetno teško krivično delo koje se dogodilo tokom rata i bilo je deo sistematskih i unapred planiranih aktivnosti usmerenih ka zastrašivanju albanskog stanovništva i njihovo uklanjanje sa Kosova”, navodi se u izvještaju.

FHPK se fokusirao na važnost svedočenja žrtve u postupku, što sud, kako se kaže, nije propisno razmatrao.

„Neobjašnjivo je … da sud nije uzeo u obzir posvećenost žrtve i njene porodice u potrazi za istinom, bez obzira na cenu koju bi platili u konzervativnom okruženju u kojem se silovanje smatra sramotom za žrtve i za njihove porodice“, navodi se u izveštaju.

Sudije su mislile da su „opisi počinilaca opšti i nejasni”, zbog čega nisu mogli da utvrde da su ih optuženi počinili.

U intervjuu emitovanom u utorak, Krasnići Gudman je naglasila kako nijedan advokat na Kosovu nije hteo da je zastupa, jer se plašio da neće dobiti zaštitu od Euleksa da radi na severu Kosova, sa većinskisrpskim stanovništvom.

Krasnići Gudman je dodala da jedan od njenih silovatelja i dalje živi na Kosovu „i radi za kosovsku policiju”.

Prema rečima portparola kosovske policije Dauta Hodže, Dejanović je bio zaposlen u policiji od 2001. do 2017. godine, kada je njegov ugovor istekao.

izveštaju Amnesty International-a navodi se da je samo nekoliko osoba odgovornih za silovanje tokom rata na Kosovu do sada procesuirano.

U izveštaju se navodi da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 2009. godine osudio trojicu najistaknutijih srpskih političkih, policijskih i vojnih zvaničnika za udruženi zločinački poduhvat, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti na Kosovu, uključujući i „seksualne napade” kao oblik progona i zločin protiv čovečnosti.

Četvrti visoki zvaničnik osuđen je 2014. godine zbog „proganjanja putem seksualnih napada, kao i zločin protiv čovečnosti”.

U Srbiji, dva suđenja po predmetima za silovanje na Kosovu zaključena su pred Specijalnim odeljenjem za ratne zločine u Beogradu. Međutim, oni su vođeni protiv kosovskih Albanaca, bivših pripadnika OVK. Jedan od ova dva slučaja rezultirao je presudom.

Na Kosovu su završena tri slučaja, svaki je rezultirao oslobađajućom presudom nakon žalbenog procesa, jer su sudovi smatrali da su dokazi za identifikaciju i osudu navodnih počinilaca bili nedovoljni.

„Kada su izdati od strane UNMIK-a, od strane Euleksa, ne iznenađuje to što mali broj preživelih ima poverenje u sami pravosudni sistem Kosova”, navodi se u izveštaju Amnestija.

Arber Kadriu, Die Morina BIRN

Preuzeto sa portala Balkan Insight

Share