Kiseljačke ljudske lomače

Tih dana gorjeli su ljudi u kućama, garažama, na smetljištima i stratištima po srednjoj Bosni. Tih vrelih junskih dana izvršen je najjasniji udruženi zločinački poduhvat HVO-a uz asistenciju VRS-a nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom.

Omer Drkić ima 35 godina. Lijep čovjek u punoj snazi. Gleda oko sebe u polumraku sve ove ljude. Može ih nabrojati dvadesetak. Ima tu i poneko dijete i žena. Sve ih zna. A kako ih i ne bi znao kada su to njegove džematlije iz Han Ploče, nadomak Kiseljaka. Omer je imam Medžlisa Islamske zajednice u Kiseljaku.

Omer u žici i mraku

Gleda Omer sve te ljude, pa se pogledom spusti. Ne vidi svoje ruke, samo ramena. O postojanju dvije Omerove ruke, koje su hranile i branile i voljele suprugu Zinetu i tri sina i koje bi trebale njegovati nerođenu kćerku u Zinetinom stomaku, svjedoči tek strahovita bol, koja se prenosi sve do mozga i udara muteći pamet.

Jer, Omerove ruke su vezane nekom zarđalom žicom iza leđa. On u svom zlu osjeti toplotu krvi svoje kako se slijeva niz šake i zalijeva mu crnim crvenilom zemlju iza leđa.

A zemlja je memljiva.

Tako je to u neizbetoniranoj garaži. Efendija Drkić ne zna mnogo o toj garaži. Uostalom, garaža kao i svaka druga. Nema tu šta da se kaže. Planski socrealistički betonsko-drveni komad udžerice. Čini mu se da je negdje čuo da baš ta garaža pripada njegovom sunarodnjaku Ahmedu Duharkiću.

Omer pokušava da se sjeti datuma. Da, danas je 16. jun 1993. Vrelo ljeto ponad Kiseljaka, a evo već treći dan kako ih ustaše iz HVO-a premještaju iz garaže u garažu. Iz objekta u objekat. U jednoj takvoj se razdvojio od svoja tri sina i trudne supruge. Osjeća kako mu znoj kipi niz vrat i sve se čini da će se stopiti sa onom krvlju iz ranjenih ruku, okovanih rđavom žicom.

Zna Omer da je 13. juna, tri dana ranije, HVO, uz združenu artiljerijsku pripremu Vojske Republike Srpske, sa više od 500 svojih bojovnika ušao u Han Ploču i ostala bošnjačka sela oko Kiseljaka. Zna da je nakon toga uslijedila agonija. Ustaše su ubijale po slobodnoj volji. Koga su stigle. Ranjene, starce, pa i žene i djecu. Preživjele su nakon toga bacale u ovakve trijažne garaže. Na jednu stranu žene i djeca, na drugu vojno sposobni.

Opet, ni Omeru ni ostalim dušama u mraku garaže Ahmeda Duharkića nije jasno zašto među njima ovdje ima i žena i djece.

Garaža za vječnost

“Možda je to dobar znak, možda me poštuju, možda ima nade, prije svega za ove moje džematlije, pa onda i za mene. Neće nas valjda u ovdje garaži…”, zaledi se misao u efendiji.

A zna da mora da bude jak pred svojim džematlijama. Ma, mogao je stotinu puta da napusti Kiseljak, ali da ostavi svoje? Ne, to ne može da bude. I ženu i djecu je do posljednjeg dana držao uza se, uz svoj džemat, uz svoje ljude.

Svjetlost poluotvorenih vrata zapara tminu garaže. Promoli se čovjek u maskirnoj uniformi.

“Uh, al’ smrdite, balijsku vam majku! šta ćemo s vama?”

Te riječi, surove i strašne, ohrabriše, za divno čudo, Omera. “Ljudi su to, na koncu konaca”, pomisli efendija, “nisu zvijeri, dok pričaju sa nama. Samo da nije kakav baš loš i nakaradan čovjek. Samo da nas ne izvode jedno po jedno i ne ubijaju nas kao pse”, za sebe će efendija Drkić.

Kao da mu je čuo misli, onaj čovjek u maskirnoj uniformi dobaci masi straha, mesa, krvi i kostiju u garaži: “Ne sekirajte se, balije, nikud vi nećete iz garaže.”

“Čudan ton”, pomisli Omer, a onda, brže od misli, brže od reakcije, bez ikakve najave, zasvijetliše meci. Kao ose smrtonosne, kao bijesno jato stršljenova ti kuršumi se stopiše sa onih 20 ljudi, sa strahom, zebnjom i smrću.

Ubistva nakon smrti

A nije lako ubiti 20 vezanih ljudi tu u garaži, nadomak Kiseljaka. Ne, trebalo ih je sistematski rešetati nekoliko minuta. Da se cijevi kalašnjikova usijaju i pobijede urlike i samrtni hropac. Na koncu, tog popodneva 16. juna ’93. ostalo je mrtvo meso, olovo i barut u zraku.

I Omer-ef. Drkić negdje iznad svih.

Lebdi on i dan-danas tako između svjetova. I to ne samo metaforički nego tijela mu nema. Nije pronađeno da nađe smiraj ovozemaljski.

HVO je napravio najveći masakr poslije Ahmića baš ovdje, u Kiseljaku i okolnim selima. Priča efendije Drkića jedna je od 78 priča neispričanih, priča ubijenih, pa spaljenih muškaraca, žena i djece u periodu od 13. do 16. juna 1993. To je priča o spaljenim mektebima i spaljenoj džamiji u Han Ploči, o 400 ljudi koji su postali logoraši u jednom danu, ekshumiranim obezglavljenim leševima ruku vezanih žicom, nekažnjenom zločinu, zločinu bez odgovornih, jer kako reći da je kazna stigla monstrume kada je za sve ove zločine do sada simbolično osuđen samo jedan zločinac, Miroslav Anić – Firga (ratni komandant voda u Specijalnoj jedinici “Maturice” Hrvatskog vijeća obrane iz Kiseljaka). On je na Sudu Bosne i Hercegovine priznao krivicu i napravio sporazum sa Tužilaštvom.

Ostali? Nema ostalih? Nema monstruma? Nema kazne, ali zločina i te kako ima!

Uklanjanje dokaza

I, da znate, agonija može da traje i u smrti.

Jer, pobijeni nevini ljudi, pobijeni civili svojim tijelima mogu da svjedoče o masakru. I zato je odmah poslije monstruoznog zločinačkog poduhvata komanda HVO-a angažovala posebnu jedinicu, koja je imala za cilj uklanjanje dokaza o zločinu.

Tako su sva tijela poubijanih, a koja nisu izgorjela u spaljenim kućama i garažama, ukopavana u pojedinačne i grupne grobnice ili su definitivno uklonjena sa poprišta zločina.

Vidite, ti monstrumi su prvo ubijali nevine ljude, pa su ih palili, pa su spaljene kosti rastavljali, pa su onako uništene izgorene zemne ostatke naknadno krili, bacali i dodatno rasparčavali.

A nakon toga je nastupila omerta – zavjera šutnje u kojoj komšije Hrvati, svjedoci zločina, ni dan-danas ne odaju lokacije sa posmrtnim ostacima spaljenih Bošnjaka.

Do danas nije pronađen nijedan valjan ostatak DNK koji bi potvrdio identitet Omer-ef. Drkića, imama u džematu Han Ploča u Kiseljaku, kao i njegovih 36 džematlija spaljenih na drugim lokacijama u opštini.

Nema ih!

Mrtvi spaljeni

Tih dana gorjeli su ljudi, živi i ubijeni u kućama, garažama, na smetljištima i stratištima po centralnoj Bosni. Tih vrelih junskih dana izvršen je najjasniji udruženi zločinački poduhvat HVO-a, uz asistenciju VRS-a, nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom. Tih dana…

Nekažnjeno!

Mnogo godina kasnije hafiz Abdulaziz Drkić, sin ubijenog i spaljenog imama Omera, reći će za Dnevni avaz:

“Taj njegov častan primjer, da nije želio pobjeći od džemata, nekada mi se čini da mi je više pomogao u životu nego što bi mi koristilo da je ostao živ i bio tu fizički s nama. Ali, to Allah najbolje zna. Uvijek iz najtežih situacija i okolnosti čovjek izvuče najviše. Život bez oca bio je težak, ali me tjerao da budem bolji i postižem više”.

Ovih dana, uz članove porodica, samo rijetki će se sjetiti strašnog zločina u Kiseljaku. A kako da se sjete kada većina o tome ne zna ništa?

Jednako kao što ne zna ništa o velikom čovjeku Omer-ef. Drkiću, čijih ostataka ni danas, 27 godina poslije, nema. Jednako kao što niko ne zna za vrele junske noći ’93. u Kiseljaku i okolini kada su gorjele kuće i garaže sa tijelima ljudi koji su “krivi” jer su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili.

Nama na sramotu!

Dragan Bursać, preuzeto sa portala Al Jazeera Balkans