Može li Kosovo dobiti odštetu za ratna razaranja?

Može li Kosovo dobiti odštetu za ratna razaranja?

BalkanInsight_logoIako je prošlo 20 godina otkako su se srpske snage povukle sa Kosova i 11 otkako je Kosovo proglasilo nezavisnost, nisu preduzeti nikakvi koraci za adekvatnu procenu štete, niti je bilo pokušaja da se Beograd natera da plati reparacije.

Oni prikupljaju i klasifikuju dokaze o šteti nastaloj tokom rata na Kosovu.

Bez ikakve finansijske podrške države, Bejta i Osaj pomažu običnim građanima Kosova da pripreme tužbe. Oni odbijaju da odustanu uprkos činjenici da su kosovski sudovi do sada odbili svaki slučaj.

„Bili smo prepušteni Božjoj milosti“

Jedan od predmeta je i onaj porodice Sejdiu iz sela Ćirez u opštini Srbica. Ova porodica već deset godina traži reparaciju za štetu koju im je Srbija nanela tokom rata.

Naime, srpske snage su ranile Hamdiju Sejdiua (65) 28. februara 1998. tokom masakra u Ćirezu i Likošanima u kome su ubijena 24 civila.

Sejdiu kaže da su on i ostali bili prinuđeni da legnu ispred srpskog tenka, dok su drugi ubijeni.

„Dvadeset jedna osoba legla je ispred tenka. Mene su tog dana izboli i slomili pet zuba. Ispred tog tenka smo ležali sve dok je trajao masakr. Četvorica moje braće su ubijena“, kaže Sejdiu.

Njegova braća Bedri i Bekim su bili blizanci. Obojica su diplomirali dan pre svoje smrti.

„Nakon masakra, mnogi su dva meseca bili držani kao taoci. Na kraju nas nisu ubili, ali su nas tukli i mučili. Bili smo prepušteni Božjoj milosti. Tokom ova dva meseca bio sam bez ijednog rođaka”, priča Sejdiu.

Kada su ga pustili na slobodu, Sejdiu se ponovo našao sa svojom porodicom. U narednim mesecima, išli su od jednog do drugog grada, pokušavajući da nađu utočište. Kada se rat završio, nakon što su se snage Slobodana Miloševića povukle sa Kosova, on se 18. juna 1999. godine sa porodicom vratio u Srbicu.

Nekoliko godina kasnije, Sejdiu je počeo da sakuplja potrebne dokumente kako bi zatražio odštetu od Srbije.

„Sva imovina koju sam imao u Ćirezu je oštećena, spaljena ili uništena. Počevši od kuće, alata, ambara i svega ostalog”, naglašava Sejdiu, koji danas živi od 120 evra penzije.

On veruje da će jednog dana pravda pobediti i da će Srbija platiti za štetu koju je prouzrokovala na Kosovu.

„Imajući u vidu međunarodna prava, očekivao bih da Srbija plati za štetu, a što se tiče naših institucija … (Ustavni sud republike Kosovo) odbile su nas već tri puta”, dodaje on.

Slučajeve Bejte i Osaje prvostepeni sudovi su odbacivali uz obrazloženje da kosovske pravosudne institucije nemaju moć da drugu zemlju izvedu pred sud. Kada se njihovi slučajevi bili odbačeni, ova dva advokata podnela su žalbe apelacionom sudu i zahteve za ocenu zakonitosti svojih predmeta Ustavnom sudu.

Ustavni sud je uvek negativno odgovarao na ove zahteve i „umesto da donese odluku i utvrdi činjenicu da je došlo do kršenja ustavnosti, on potvrđuje prethodne odluke (prvostepenog suda)“, ističe Bejta.

Zbog toga Bejta i Osaj optužuju kosovske institucije da ne žele da pomognu u procesu traženja odštete.

Oni ističu da obrazloženje da kosovske pravosudne institucije nemaju ovlašćenja da izvedu drugu državu na sud ne stoji, jer kosovski Zakon o parničnom postupku nudi pravnu osnovu za podnošenje tužbe protiv države Srbije pred kosovskim sudovima.

Oni sugerišu da bi poziv mogao biti dostavljen Srbiji putem beogradskog oficira za vezu pri Misiji EU u Prištini. „Zakonom je predviđeno da (državu) možete tužiti, ali ona mora da bude informisana”, objašnjava Osaj.

„Srbija priznala krivicu“

Sarandi Bogujevci, koja je preživela masakr u Podujevu 28. marta 1999. godine, novac nikada neće moći da nadoknadi bol.

Bogujevci je izgubila majku, babu i dva mlađa brata, strinu i njenu ćerku. Uprkos svemu što joj se desilo, ona je imala hrabrosti da otputuje u Beograd, kako bi svedočila. Osnovni sud u Beogradu dodelio je njenoj porodici 200.000 evra odštete.

Suđenje je počelo 2003. godine, kada je imala samo 18 godina. Seća se kako su je na kraju svedočenja pitali da li želi da nastavi sudski postupak za naknadu štete.

„Kada su mi postavili to pitanje, to mi je bilo veoma uvredljivo. Sećam se da sam bila revoltirana“, priča Bogujevci, koja je danas poslanica partije Vetevendosje (Samoopredjeljenje).

Dodaje da je tek kasnije, kada je Srbija 2007. godine zatvorila pet pripadnika jedinice Škorpioni shvatila važnost presude. Ova jedinica je delovala u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije.

Članovi porodica ubijenih podneli su tužbu protiv Srbije za naknadu štete. Slučaj su dobili 2016. godine, što je bio presedan, saopštio je Fond za humanitarno pravo (FHP) sa sedištem u Beogradu.

„Bila sam vrlo mlada i (u početku) nisam razumela šta znači ceo ovaj proces. Slučaj naše porodice prvi je slučaj u kome je (srpska) država donela odluku o dodeli reparacije, što znači da su priznali krivicu za ratne zločine koje su počinili“, ističe Bogujevci.

Obaveza Srbije da obezbedi odštetu žrtvama kršenja ljudskih i međunarodno humanitarnih prava proizilazi iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima koje je ona ratifikovala, što znači da je država odgovorna za štetu koju su učinile njene snage.

U Srbiji postoje tri mehanizma preko kojih žrtve mogu da traže odštetu.

Prvi mehanizam su procedure kojima se može dobiti status civilne žrtve rata, što garantuje određene beneficije, iako Srbija ne definiše rat na Kosovu kao rat, već kao unutrašnji oružani sukob u Jugoslaviji.

Drugi mehanizam su građanske tužbe.

I treći je pravosudni mehanizam za ostvarivanje prava na odštetu, koji se aktivira podnošenjem zahteva za restituciju, dok je u toku krivični postupak. Ali pošto je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije osnovano 2003. godine, ovaj mehanizam do sada niko nije koristio.

Fond za humanitarno pravo (FHP) sa sedištem u Beogradu, kaže da je stotine pojedinačnih zahteva za odštetu podneto u vidu građanskih tužbi protiv Srbije (preko FHP-a, ali i preko privatnih advokata).

„FHP je od 2000. godine do danas zastupao preko 1.000 žrtava ratnih zločina, mučenja, ilegalnog pritvora, prinudnog regrutovanja i drugih kršenja ljudskih prava koje su srpske snage počinile u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu, u predmetima protiv Srbije, Crne Gore i Kosova“, kaže Meris Mušanović, pravni analitičar FHP-a.

Od ovih slučajeva, između 2006. i 2019. FHP je podneo 52 tužbe protiv Srbije kojima se tražila odšteta za 188 ratnih žrtava na Kosovu.

„Ratna šteta na Kosovu iznosi 22 milijarde evra“

Muhamet Mustafa, viši savetnik instituta Rinvest u Prištini, bio je koordinator tima za ekonomska pitanja kosovske delegacije tokom pregovora o njegovom konačnom statusu u Beču sredinom 2000-ih.

„Tim stručnjaka koji sam vodio napravio je procenu ratne štete u različitim sektorima, a ona iznosi preko 22 milijarde evra“, naglašava Mustafa.

Procena se odnosi na oštećenu imovinu, ukradenu robu, štednju, penzije, ali i druge troškove, objašnjava on.

Mustafa smatra da će Srbija morati da pristane na isplatu odštete, kako bi se odnosi između Beograda i Prištine normalizovali.

„Ako Srbija zaista želi mir i zaista želi da iza sebe ostavi politiku Slobodana Miloševića, ona mora da bude spremna da nadoknadi ekonomsku i drugu štetu tokom pre i tokom rata na Kosovu“, ističe on.

„Poslednja prilika za dogovor o reparacijama“

Furtuna Šeremeti, profesorka na Prištinskom univerzitetu, koja će na Univerzitetu Leven u Belgiji doktorirati na državnim zločinima i reparacijama kaže da je međunarodna zajednica pokušala da pomogne u dokumentovanju i procesuiranju ratnih zločina formiranjem i finansiranjem međunarodnih agencija i sudova.

Međutim, ona ističe da je do sada učinjeno vrlo malo za procenu štete, kako na međunarodnom, tako i na regionalnom i domaćem nivou.

Ona navodi da je poslednja runda dijaloga koji se vodi posredstvom EU kako bi se normalizovao odnos između Kosova i Srbije, bila poslednji trenutak da se tokom razgovora u Briselu fokus stavi i na reparacije.

Ipak, ona objašnjava da državne institucije Kosova nisu spremne da traže odštetu od Srbije, jer „za pravu tužbu treba prikupiti tačne i istinite podatke, što nisu učinili ni kabinet predsednika ni premijera, niti bilo koja druga državna institucija na Kosovu”.

Hajdi Metjuz, docentkinja i kodirektorka Centra Džek i Mej Netejson za transnacionalna ljudska prava, kriminal i sigurnost na Jork Univerzitetu u Kanadi, ističe da će Srbija, ukoliko Kosovo zatraži reparacije tokom dijaloga, tražiti nešto zauzvrat.

„Kosovo i Srbija trenutno pregovaraju o eventualnom priznanju Kosova kao politički nezavisne i suverene države. Razumno bi bilo očekivati da će možda Srbija pod tim uslovima tražiti od Kosova da umanji zahteve za reparaciju u zamenu za priznanje“, sugeriše Metjuz.

Kosovski predsednik Hašim Tači je 2016. predložio podnošenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), ali su tada stručnjaci upozorili da je malo verovatno da se to realizuje, jer Kosovo nije članica UN-a, što mora biti da bi podnelo tužbu MSP-u.

MSP takođe nema obaveznu nadležnost, što znači da slučaj može biti razmatran samo ako se oko toga slažu obe strane. To znači da bi i Srbija trebalo da da svoj pristanak.

Ipak, Metjuz sugeriše da bi „omogućavanje Međunarodnom sudu pravde da ima nadležnost po pitanju državne odštete potencijalno moglo poboljšati položaj Srbije kod zemalja članica EU, budući da Srbija radi na pristupanju EU”.

„Političko je pitanje da li bi danas korišćenje međunarodnog prava za rešavanje problema reparacija bilo u interesu Srbije“, dodaje ona.

Pitanje reparacija nije razmatrano u okviru pregovora između Kosova i Srbije.

Bivša ministarka za dijalog Edita Tahiri, koja je vodila kosovski tim, za medije je izjavila da će se o odšteti razgovarati u završnoj fazi pregovora.

„U dokumentu koji je 2014. godine podnet, mi smo tražili da se u poslednjoj fazi dijaloga reši i pitanje ratnih reparacija, uglavnom, kroz naknadu za ratnu štetu u skladu sa međunarodnim pravom, kao što je to slučaj sa svim državama koje su bile u ratu, kada agresor ima obavezu da plati odštetu”, rekla je Tahiri.

Trenutni vođa pregovaračkog tima, Špend Ahmeti kaže da je Priština podnela zahtev na razmatranje.

„Od nas se tražilo da u ovoj fazi podnesemo sva pitanja za koja smatramo da treba da budu deo konačnog sporazuma. Pojasnili smo da je jedna od glavnih tačaka naših zahteva pitanje reparacija“, ističe Ahmeti.

„Ali, u ovoj fazi, Brisel ne komentariše zahteve nijedne strane, ne govori da li je neki zahtev dobar ili ne“, dodaje on.

Kosovo insistira na tome da se u konačni sporazum sa Srbijom uključi mehanizam za nadoknadu štete kroz arbitražni postupak ili preko međunarodnih sudova.

Ahmeti kaže da Kosovo nema potrebne stručnjake da pravilno proceni visinu reparacija i ističe da bi najbolje bilo prihvatiti međunarodni mehanizam koji bi ponudio adekvatno rešenje.

Za Hamdiju Sejdiua, čija su braća ubijena u masakru koji su pre 21 godinu počinile srpske snage, svaka odšteta bi bila priznanje stradanja, ali ne i rešenje.

„Čak i da mi daju ceo svet, Srbija nikada ne bi mogla da mi plati za bol koju su mi naneli“, naglašava on.

„Šta može da nadoknadi ubistvo četiri osobe? Ništa“.

Ovaj članak je deo granta BIRNovog programa Balkanska Tranziciona Pravda koji je podržala Evropska komisija.

Preuzeto sa portala BalkanInsight

Share