Neke žrtve neće videti ni mrvu pravde

Neke žrtve neće videti ni mrvu pravde

dw_logoLjude treba podsećati da su se devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije desila najstrašnija zverstva posle Drugog svetskog rata, kaže u intervjuu za DW predsednik haškog mehanizma za krivične sudove Karmel Ađus.

DW: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izmenio je sliku međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava. Koliko je njegov značaj?

Karmel Ađus: Uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu 1993. godine bio je jedan od najvećih doprinosa međunarodnom pravu nakon Nirnberškog procesa. Bilo je pokušaja uspostavljanja Suda i pre devedesetih, ali međunarodna zajednica nije uspela da postigne dogovor kojim bi ga osnovali jer je situacija nakon Drugog svetskog rata, a posebno nakon Hladnog rata, nije dozvoljavala dogovor. Međutim, situacija se odjednom promenila nakon pada vozdene zavese i bilo je više volje za otvaranje dijaloga o tome.

Bilo je to vreme kada smo u jednoj evropskoj zemlji svedočili najužasnijim zločinima nakon Drugog svetskog rata koji su jedva zamislivi. Bili su toliko užasni da međunarodna zajednica nije mogla da ih prihvati. U tom trenutku, srećom, dolazi do dogovora i osniva se Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. U vreme kada su sukobi i dalje trajali osnivanje MKSJ je imalo za cilj da zaustavi sukobe i uspostavi pravdu.

Ratove nismo uspeli da zaustavimo osnivanjem Suda, a počinjen je i genocid, prvo u Ruandi, potom i u Srebrenici. Završetkom sukoba na području bivše Jugoslavije bile su moguće istrage i zločinci su se mogli privesti pravdi. Sve zahvaljujući postojanju MKSJ, jer se u suprotnom sve ovo ne bi desilo.

Da li je sud ispunio svoju misiju i očekivanja?

Ako mislite na očekivanja ljudi na Balkanu, onda bi mi trebalo mnogo vremena da odgovorim na to pitanje, pošto postoje osobe koji su pune reči hvale za ono što je Sud u Hagu učinio, dok drugi nisu želeli njegovo osnivanje i još uvek ga osuđuju, negiraju i smatraju da nema ovlašćenja na ovim prostorima. Postoje i oni kojima se sviđa rad Tribunala kada presudi onako kako oni očekuju, dok ga ne vole kada sledeći put presudi protivno njihovim očekivanjima i željama.

Sve je to nepotrebno i komplikovano. U stvarnosti pitanje je – jesmo li ispunili zadatak? Mislim da smo dobro odradili naš posao. Sproveli smo pravdu i, ono što je najvažnije, poslali poruku da je završena era nekažnjivosti. Sada morate znati da, ako počinete zločin, bićete privedeni pravdi i to je možda najveći uspeh Tribunala.

Ima li mira bez pravde?

Osnovno je pravilo da nema mira bez pravde. Ako znate da možete činiti zločine, pa čak i one najveće kao što su genocid, agresija protiv druge zemlje ili najgore zločine protiv čovečnosti te ako znate da nećete biti kažnjeni – onda ćete ih i učiniti, jer ste uvereni da nećete snositi posledice. Ovo posebno važi ako ste sigurni da ćete pobediti u ratu i verujete da ćete proći nekažnjeno.

Zapravo ne mislim da je pravda tu kao prevencija, mislim da je ona tu kao neophodan dodatak za pojam mira. Jer, kada znate da postoji pravda, znate da postoje pravila koja se moraju slediti, u suprotnom pravda će vam biti za vratom.

Kolika su dosadašnja suđenja u Hagu važna za budućnost, pomirenje i suživot na prostorima bivše Jugoslavije?

Pomirenje je nešto što je lokalnog karaktera i Sud ga neće obezbediti. Sud u Hagu je osnovan da obezbedi pravdu i da privede one koji su počinili zločine, da utvrdi njihovu krivicu i odredi odgovarajuće kazne. Odluke donesene na sudu mogu se koristiti da obezbede bolje razumevanje sukoba i eventualno pomirenje, ali to zahteva mnogo dobre volje i saradnje svih učesnika.

Presude suda po sebi nikada ne mogu biti odlučujući faktor pomirenja. Međutim, činjenice proizašle iz suđenja mogu biti veoma značajne, jer jednom kada sud donese i uspostavi istorijsku činjenicu, tada ona može biti upotrebljena u lokalnim naporima da se uspostavi pomirenje između ljudi ili etničkih grupa.

Koliko je posla ostalo u procesu istrage, pronalaska, suđenja i kažnjavanja ratnih zločinaca?

Mnogo. Strašno mnogo posla je ostalo, i to me brine jer vidim da domaći sudovi neće moći da procesuiraju sve slučajeve ratnih zločina za koje se zna. Ima ih na hiljade. Mi iz MKSJ obezbedili smo informacije o hiljadama osumnjičenih, a do sada su stotine privedene pravdi.

Ostao je veliki zadatak i napor za lokalne sudove i kako vreme prolazi, biće sve teže, a već se sada primećuje nedostatak političke volje. U nekim, ako ne i u većini slučajeva, politička volja slabi. Sve zemlje u regionu – Srbija, Hrvatska i BiH, su preuzele deo odgovornosti u sprovođenju pravde, ali je njihov rad ograničen i nedovoljan, a sama saradnja sudova ovih zemalja znatno lošija nego prethodnih godina.

Neretko smo imali situacije da se nakon suđenja u Haškom tribunalu negiraju presuda i sam sud, da se umanjuje njegov značaj, te istovremeno dolazi do zbijanja nacionalnih redova, poricanja, pa čak i glorifikovanja upravo osuđenih ratnih zločinaca i njihovih nedela.

To je nešto što se uvek dešavalo. Kada god se počine zločini, ako počinioci ne žele da ih priznaju, uvek će pribeći revizionizmu i poricanju. To je još jedan zločin, po sebi. Ako na primer poričete genocid u Srebrenici, činite genocid ponovo prema žrtvama i preživelima. Ne verujem da ljudi ili grupe koji ga poriču ne znaju za ovo. Oni to rade namerno.

Iako smo u mnogim slučajevima u vezi sa Srebrenicom presudili da se tamo desio genocid, čak je i Međunarodni sud pravde doneo takvu presudu, te je istovremeno prepoznao delimičnu odgovornost Srbije. Za njih (ratne zločince, prim. DW) je uvek bolje ako mogu da pridobiju određeni broj ljudi koji će prihvatiti njihove stavove da se zločini koje je presudio Međunarodni sud nikada nisu ni desili. To je iznenađujuće i naziva se istorijskim fenomenom koji se ponavlja.

Ljude moramo podsećati na događaje iz prošlosti, jer sada već imamo generacije rođene nakon sukoba koje su nezainteresovane za te događaje. U Engleskoj je nedavno objavljena studija o tome šta britanski mladi znaju o Drugom svetskom ratu, komunizmu, rasnim sukobima, Staljinu.. i ispostavilo se da oni čak nisu ni čuli za ove događaje niti ljude. Pojedini ne znaju da se desio Drugi svetski rat. Imate i one koji bi radije da nastave dalje, ne nužno da zaborave, ali bar da se ne prisećaju i upravo su oni najslabija tačka u borbi protiv revizionizma.

Ljudi moraju znati i treba ih podsećati da su se devedesetih godina prošlog veka na prostorima bivše Jugoslavije desila najstrašnija zverstva posle Drugog svetskog rata i to ne sme biti zaboravljeno.

Da li bi presude MKSJ trebalo da stoje u školskim udžbenicima?

Iako nisam didaktičar, sociolog, istoričar ili političar, ali iz moje lične perspektive rekao bih da treba. Mnogo je bolje nego imati tri različite knjige iz istorije, zavisno koju školu pohađate u BiH, jer tu imate srpsku, hrvatsku i bošnjačku verziju događaja i to je loše.

Šta bi trebalo da bude zadatak sudova i tužilaštava zemalja zapadnog Balkana u narednom periodu?

Sudovi u regionu treba da nastave svoj posao. Oni znaju ko su osumnjičeni. Međutim, vreme je ovde od suštinske važnosti i ono prolazi. Ljudi stare, svedoci stare, umiru, i nema vremena za gubljenje. Druga je stvar da li sudovi imaju dovoljno materijalnih sredstava da nastave sa radom. Poznajem sve tužioce u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i mogu da garantujem za njihovu odlučnost i iskrenost, ali imaju jako težak zadatak i potrebna su im sredstva.

Sudovi u regionu su ograničeni sa brojem ljudi koji vrše istrage, a vreme je nemilosrdno. Vreme teče i biće mnogo nezadovoljnih žrtava, preživelih i porodica žrtava koji nikada neće videti ni mrvu pravde. Neće je dobiti od MKSJ, jer je jurisdikcija bila ograničena samo na određen broj ljudi i na određen vremenski period.

U slučaju BiH, Srbije i Hrvatske nema ograničenja osim materijalnih i ljudskih resursa. Ali nešto mora biti učinjeno, jer kako vreme prolazi, žrtve i njihove porodice će osetiti da su zaboravljene i napuštene, te da će umreti znajući da pravda nije zadovoljena.

*Sudija Karmel Ađus, 1945, studirao je na Malteškom univerzitetu i diplomirao engleski i italijanski jezik i ekonomiju 1964. godine. Diplomu notara je dobio 1968. godine, a pravo je doktorirao 1969. na istom univerzitetu. On je predsednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od januara ove godine, a prethodno je obavljao dužnost predsednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), na čijem čelu je bio od novembra 2015. godine do zatvaranja u decembru 2017. Sudiju Ađusa je Generalna skupština Ujedinjenih nacija prvi put izabrala za sudiju MKSJ u martu 2001, a do tada je bio viši sudija Apelacionog i Ustavnog suda Malte.

Preuzeto sa portala Deutsche Welle

Share