Strazbur odbacio tužbu zbog torture protiv Srbije

Strazbur odbacio tužbu zbog torture protiv Srbije

BalkanInsight_logoEvropski sud za ljudska prava odbacio je tužbu koju je 67 građana BiH podnelo optužujući Beograd da nije na pravilan način istražio njihovo navodno mučenje u logorima u Srbiji za vreme i nakon rata u BiH.

U odluci o odbacivanju tužbe objavljenoj u četvrtak, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu obrazlaže da je tužba protiv Srbije, koju je podnelo 67 osoba iz Bosne i Hercegovine tvrdeći da su mučeni i zlostavljani u logorima u Srbiji, neprihvatljiva jer je podnesena prekasno.

Žrtve i porodice onih koji su bili zatvoreni u dva logora u Srbiji 1995. i 1996. godine, tvrde da srpske vlasti nisu na pravilan način istražile i kaznile odgovorne za zloupotrebe koje su se desile tokom njihovog pritvora.

Prema odluci suda, navodna mučenja dešavala su se od juna 1995. do aprila 1996. godine, ali su žrtve “podnele krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine 6. septembra 2011. godine, više od 16 godina nakon spornih događaja”.

“Sud napominje da je, s obzirom na datum kada je podneta krivična prijava, zastarelost sprečila procesuiranje bilo kojeg dela sa izuzetkom ratnih zločina”, kaže se u odluci suda.

U njoj se navodi da, ostavljajući po strani pitanje da li je interpretacija međunarodnog prava od strane srpskih tužilaca za ratne zločine korektna ili ne, oni su konzistentno odbijali da zločine za koje se tvrdi da su se dogodili na teritoriji Srbije tokom rata u Bosni i Hercegovini, klasifikuju kao ratne zločine.

Evropski sud za ljudska prava. Foto: Wikimedia Commons/Ralf Roletschek

“To pokazuje i činjenica da ni u jednom slučaju nije podignuta optužnica za ratne zločine od strane Tužilaštva za ratne zločine koje proizilaze iz sličnih okolnosti. Konzistentna praksa ove kancelarije je da se rat u Bosni i Hercegovini tretira kao unutrašnji oružani sukob u kome Srbija nije učestvovala”, navodi sud.

Prema sudu, ova praksa je postala jasna još 2006. godine, kada je podignuta većina srpskih optužnica u vezi sa ratnim zločinima počinjenim tokom sukoba u Bosni i Hercegovini, ili najkasnije do 2010. godine, kada su srpski sudovi izrekli prve finalne presude u ovim slučajevima, čime se definicija tužilaca za ratne zločine prihvatila kao pravno valjana.

“Sud stoga zaključuje da su 2011. godine, u vreme kada su (67 građana BiH) podneli krivičnu prijavu, podnosioci trebali da znaju da ovo ne bi dovelo do krivičnog gonjenja. Sledstveno, njihov zahtev je podnet van roka od šest meseci”, obrazlaže sud.

Kada je u julu 1995. godine Žepa pala u ruke snaga bosanskih Srba, podnosioci tužbe su iz BiH prešli u Srbiju, u nadi da će naći utočište u nekoj trećoj zemlji.

Međutim, srpski graničari su ih uhvatili i odveli u dva logora, u Šljivovici i u Mitrovom Polju. Oslobođeni su 1996. godine.

Fond za humanitarno pravo sa sedištem u Beogradu je 2011. u ime ovih građana BiH podneo krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv više od 50 pripadnika srpske policije i vojske, tvrdeći da su nad zatočenicima počinjeni ratni zločini.

U krivičnoj prijavi se navodi da su vojska i policija, nakon što su ove Bosance uhvatile na srpskoj granici, protiv njih upotrebile silu i transportovale ih u dva logora.

Oba logora su, kako se navodi, čuvali srpski policajci i nikome od zatočenika iz BiH nije bilo dozvoljeno da napusti logor.

Kako kažu nekadašnji zatvorenici, dok su bili u logorima, redovno su verbalno maltretirani, vođeni na lažna pogubljenja, udarani nogama i rukama, tučeni palicama, kablovima, lopatama i metalnim šipkama.

Neki od podnosilaca tužbe rekli su da su im upaljene cigarete držane u blizini kože i da su bili prisiljeni da piju vodu pomešanu sa motornim uljem. Neki si izjavili da su bili čak i seksualno zlostavljani.

Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije sprovelo je 2011. preliminarnu istragu zbog verifikacije ovih podataka i od Ministarstava unutrašnjih poslova i odbrane zatražilo da dostavi informacije u vezi sa ovom krivičnom prijavom.

Međutim, Ministarstvo unutrašnjih poslova utvrdilo je da je situacija u logorima generalno bila dobra, da logori nisu bili ograđeni, kao i da su osobe koje su bile u ovim logorima i koje su dobile izbeglički status imale pristup zdravstvenim uslugama, kantini, pošti, telefonu, banci, a bile su im dozvoljene i privatne posete i posete zvaničnika međunarodnih organizacija.

U jednom izveštaju uslovi u logoru Šljivovica opisuju se kao nezadovoljavajući, dok su uslovi u Mitrovom Polju opisani kao mesto za smeštaj sa kvalitetom “hotelskog smeštaja“.

Tužilaštvo za ratne zločine je 2013. saopštilo Fondu za humanitarno pravo da ne može naći nijedan razlog za pokretanje krivične istrage, jer se navedena dela ne mogu klasifikovati kao ratni zločini ili kao bilo kakav zločin druge vrste pod njegovom jurisdikcijom.

Sudovi u Srbiji su ipak naložili isplatu odštete dvojici Bošnjaka koji su bili zatvoreni, Enesu Bogiloviću i Mušanu Džebi.

Sud je presudio da su oni pretrpeli “intenzivno mučenje i nečovečno postupanje“ i da su “preživeli ono što je bez sumnje najteže stradanje koje pojedinac (može da) iskusi“.

Svako od njih dobio je odštetu u visini od 300.000 srpskih dinara (2.430 evra).

Preuzeto sa portala Balkan Insight

Share