Srbija – mirotvorac kao i uvek

Srbija – mirotvorac kao i uvek

pescanik_ffSrbija se zalaže za mir i stabilnost u regionu ali preti slanjem vojske u Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne želi da ugrozi teritorijalni integritet BiH i ne meša se u unutrašnje stvari te države, ališalje policiju na granicu u okviru zajedničke vežbe sa kolegama iz Republike Srpske. Konačno, Srbija ne podržava referendumu u Republici Srpskoj, ali oštro prekoreva visokog predstavnika za BiH koji mu se takođe protivi i organizovaće isti taj referendum na svojoj teritoriji.

Na sličan način Srbija nije učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i zalagala se za mir. Neučestvovanje se i onda ogledalo samo na rečima. „Srbija nije u ratu“, uporno je ponavljao njen tadašnji predsednik Slobodan Milošević i još upornije ratom upravljao.

Tokom sve četiri ratne godine, čak i u periodima nesuglasica sa političkim rukovodstvom sa Pala, Srbija je vojno pomagala ratnu mašineriju bosanskih Srba. Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate i brojne druge beneficije preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije iz budžeta saveznog Ministarstva odbrane – do septembra 1994. godine[1] preko računovodstvenog centra, posle toga Ratku Mladiću na ruke. Na taj način tokom rata u BiH plaćano je više od 4.000 oficira iz Republike Srpske.[2] Još važnije, VRS je u potpunosti zavisila od logističke pomoći iz Srbije. Bez oružja, municije i vojne opreme koju je tokom rata neprestano dobijala od Vojske Jugoslavije rat ne bi mogla da vodi.[3]

Vojska bosanskih Srba drži Sarajevo 44 meseca pod opsadom, ciljajući kroz artiljerijski i snajperski nišan (rekosmo otkud im oružje) stanovnike grada doslovno u svakoj banalnoj životnoj situaciji – dok kupuju na pijaci, čekaju u redu za vodu ili hleb, ili glume privid normalnosti hodajući ka školi i vozeći se tramvajem do posla.[4] Vojska Republike Srpske bila je, dok su joj oficiri na platnom spisku Srbije, upregnuta u kampanju etničkog čišćenja zamišljene srpske teritorije u BiH tokom koje je počinjeno nebrojeno mnogo masovnih ubistava nesrpskih civila, a najveći broj preživelih proteran sa druge strane granice koja je unutar BiH 1992. godine iscrtana oružjem i municijom pristiglim iz Srbije. Kampanja zločina i nasilja kulminirala je genocidom u Srebrenici izvršenim puškama prosleđenim iz Beograda.

Srbija u ratu u BiH navodno nije učestvovala na još jedan način – tako što je na teritoriju te države poslala svoje paravojne, policijske i vojne jedinice. Šešeljevci, arkanovci, Crvene beretke, Žute ose, Beli orlovi, Škorpioni, svi uredno ratuju na teritoriji BiH. Zatvaraju, zlostavljaju, siluju, zastrašuju civile u Zvorniku, Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Nevesinju, Mostaru, Trnovu, u svakoj bosansko-hercegovačkoj opštini u koju su kročili. I svi imaju čvršće ili labavije veze sa MUP-om Srbije i njegovom Državnom bezbednošću. I vojska povremeno šalje specijalce. U istočnoj Bosni i oko Sarajeva tajno ratuju Gardijska brigada, zatim 72. specijalna i 63. padobransko-diverzantska brigada VJ.[5]

Sad kada pred sobom imamo podsećanje na licemerno ponašanje tadašnjeg srpskog rukovodstva – mirotvorne izjave u kombinaciji sa upravljanjem sukobom – pa to uporedimo sa onim što sadašnji vlastodršci govore i rade, lako je uočljiv kontinuitet sa politikom Slobodana Miloševića.

Postoji još jedan element kontinuiteta sa devedesetim godinama prošlog veka, a on uključuje i Hrvatsku. Sada, kao i tada kada je podela BiH u tajnosti dogovorena a ratom sprovođena u delo,  princip srpsko-hrvatskih spojenih sudova besprekorno funkcioniše – strelice prema toj državi stižu i iz Srbije i iz Hrvatske, na Dodikov referendum bosanski Hrvati odgovaraju rehabilitacijom Herceg Bosne. Srbija i Hrvatska, jasno je, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na plen i verovatno u tome leži suština izvora nestabilnosti u regionu.

Podsećanje na činjenice iz prošlosti neophodno je i zato što od njih ne postoji bolja opomena, posebno u vremenima regionalne krize kakvu danas imamo. Rat u BiH odneo je blizu 100.000 života. Još jednom – stotinu hiljada života. Od toga su skoro dve trećine Bošnjaci, više od 30.000 su bošnjački civili. Za smrt većine njih, kao i za ubistvo najvećeg dela od 2.500 hrvatskih civila odgovorne su združene srpske snage. U ratu je život izgubilo i 25.000 Srba – nešto manje od 21.000 vojnika i nešto više od 4.000 civila. To i milioni raseljenih ljudi, razorenih porodica i urušenih sudbina cena su rata koji je u Bosni i Hercegovini vođen tokom četiri godine. Da li smo spremni da to ponovimo?

Preuzeto sa portala Peščanik

Share