Pismo potpredsedniku SAD Joe Biden-u

Pismo potpredsedniku SAD Joe Biden-u

hrw_logo

Pismo potpredsedniku Joe-u Biden-u

O stanju ljudskih prava u Srbiji

Uvaženi potpredsedniče Biden,

Pišem Vam imajući u vidu Vaš predstojeći sastanak sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, zakazan za 3. jun. Vlada SAD može da odigra ključnu ulogu i zatraži od srpskih vlasti da hitno odgovore na neke ozbiljne i tekuće probleme u vezi sa stanjem ljudskih prava u Srbiji.

Human Rights Watch (HRW) se opsežno bavi ljudskim pravima u Srbiji sve od raspada bivše Jugoslavije, i bio je u kontaktu sa vlastima Srbije oko čitavog niza pitanja. Zato bismo želeli da iskoristimo ovu priliku i skrenemo Vam pažnju na određena pitanja koja zahtevaju hitnu reakciju Vlade Srbije.

Nekažnjivost odgovornih za ratne zločine

Procesuiranje ratnih zločina u Srbiji je otežano nedostatkom političke volje i slabim mehanizmima zaštite svedoka, ali i očiglednom zaštitom visokih zvaničnika koji se dovode u vezu sa teškim zločinima. Od 2003. godine, kada su uspostavljeni posebno odeljenje za ratne zločine pri Višem sudu u Beogradu i Tužilaštvo za ratne zločine, samo 68 pojedinaca, uglavnom na niskim položajima, osuđeno je za ratne zločine izvršene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je procesuirao i osudio neke zvaničnike Srbije na najvišim državnim položajima, ali osim tri srednjerangirana oficira Jugoslovenske narodne armije, Vojske Jugoslavije i policije, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nije podiglo optužnicu ni protiv jednog višeg oficira vojske ili policije, niti bilo kog zvaničnika vlasti, uprkos verodostojnim navodima o umešanosti određenog broja takvih pojedinaca u ratne zločine.

Najflagrantniji slučaj te vrste tiče se organizovanog prenosa više od 900 tela ubijenih Albanaca sa Kosova u Srbiju, gde su ponovo ukopana u masovne grobnice, uključujući i masovnu grobnicu na policijskom poligonu u Batajnici. Neki od pojedinaca koji su navodno umešani u ovaj zločin imenovani su i u presudi MKSJ-a generalu Vlastimiru Đorđeviću iz 2011. godine, ali niko od njih nikada nije optužen.

Drugi takav slučaj tiče se egzekucije trojice pritvorenih američkih državljana – braće Yllija, Agrona i Mehmeta Bytiqija – koji su uhapšeni u Srbiji juna 1999. godine, prebačeni na policijski poligon i zatim ubijeni u julu iste godine. Uprkos obećanjima premijera Vučića, za ovaj zločin niko nikada nije odgovarao. Smatramo da bi bilo primereno da organi tužilaštva Srbije nastave da se bave ovim slučajem, kao i da im treba pružiti punu podršku za sprovođenje temeljne i nezavisne istrage.

Još jedan razlog za zabrinutost su i kredibilne optužbe o umešanosti načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića u ratne zločine na Kosovu koje je izneo Fond za humanitarno pravo, posebno imajući u vidu pomoć koju SAD daju Vojsci Srbije. Ti navodi obuhvataju ubistva civila u selima Rezala i Staro Čikatovo, kao i sakrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj.

Vlada SAD bi trebalo da zatraži od srpske vlade da hitno preduzme sledeće korake:

  • – da osigura veću efikasnost prilikom istraga i procesuiranja ratnih zločina, posebno protiv visokorangiranih vojnih i policijskih oficira, koji potencijalno snose komandnu odgovornost;
  • – da osigura sprovođenje delotvorne istrage o prenosu više stotina tela Albanaca sa Kosova u Srbiju 1999. godine – takva istraga treba da obuhvati i pojedince imenovane u presudi MKSJ Vlastimiru Đorđeviću iz 2011. godine, i dovede do procesuiranja počinilaca;
  • – da osigura sprovođenje delotvorne istrage o očiglednom vansudskom pogubljenju trojice braće Bytyqi, kojom će biti obuhvaćeni svi odgovorni naredbodavci, kao i da procesuira izvršioce;
  • – da obezbedi sprovođenje delotvorne istrage svih navoda o odgovornosti načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića i, ukoliko činjenice to opravdavaju, protiv njega pokrene krivični postupak.

Tretman migranata i azilanata

Tokom novembra 2014. godine, HRW je dokumentovao položaj tražilaca azila i migranata (uglavnom iz Sirije i Avganistana) u Srbiji. Pojedinci sa kojima smo razgovarali su se žalili na zlostavljanje od strane srpske policije, uključujući napade, pretnje, uvrede i iznudu, uskraćivanje neophodne posebne zaštite za decu bez pratnje, kao i na praksu sumarnog vraćanja po kratkom postupku u BJR Makedoniju. Neke porodice i deca bez pratnje su rekli HRW-u da su bili odbijeni čim su pokušali da se registruju kao tražioci azila, a takođe i da su bili primorani da zimi spavaju napolju. Za više informacija pogledati http://www.hrw.org/node/134205.

U pismu HRW-u od 14. aprila 2015. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je odbacilo sve navode HRW-a, opisujući ih kao neosnovane i lažne, ali nam nije dostavilo informacije o tome da li su pokrenute bilo kakve istrage o policijskom zlostavljanju.

Vlada SAD treba da zatraži od Vlade Srbije da hitno preduzme sledeće korake:

  • – da bez odlaganja istraži slučajeve policijskog zlostavljanja migranata i azilanata i procesuira odgovorne;
  • – da policijskim službenicima izda jasno uputstvo da prema azilantima i migrantima treba da se ophode s poštovanjem i na način koji bi bio u skladu sa obavezama Srbije da štiti ljudska prava, kao i da ih nikada ne smeju vraćati sa granice sumarno i po kratkom postupku;
  • – da policijskim službenicima izda jasno uputstvo da deci bez pratnje treba da pruže posebnu pažnju i negu, u skladu sa domaćim i međunarodnim propisima;
  • – da osigura da svako ko izrazi želju da se prijavi za azil dobije razumnu priliku da podnese svoj zahtev i obrazloži svoj slučaj.

Ograničenja slobode medija

Tekući istraživački rad HRW-a pokazuje da novinari u Srbiji rade u neprijateljskom okruženju.

Od oktobra 2014. do marta 2015. godine, HRW je obavio intervjue sa 28 novinara iz Srbije. Oni su nam opisali fizičke napade i pretnje kojima su izloženi, uključujući i pretnje smrću, zbog izveštavanja o osetljivim temama poput ratnih zločina i korupcije vlasti. Stiče se utisak da je odgovor države na napade i pretnje usmerene protiv novinara bio slab. Srbija je 2013. godine izmenila svoj Krivični zakonik, čime je u Član 138(3) izričito uključeno ugrožavanje sigurnosti „lica koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja u vezi sa poslovima koje obavlja“. Međutim, uprkos tome što se ova norma tumači kao primenjiva na novinare, ona se u praksi retko i primenjuje. Kancelarija Republičkog javnog tužioca Srbije je 2014. godine obavestila HRW da su, do tog trenutka, samo dve istrage krivičnih dela protiv novinara dovele do podizanja optužnica, te da je okrivljujuća presuda na osnovu ovog člana doneta samo u jednom od ta dva predmeta.

Novinari u Srbiji su u svom poslu izloženi i uticajima politike. Primer toga je i slučaj poznate emisije na televiziji B92, koju je vodila Olja Bećković a koja je ukinuta zbog, kako je Bećković to opisala, mešanja i uticaja politike, u šta je bio uključen i premijer Aleksandar Vučić. U januaru 2015, i sâm premijer Vučić je javno kritikovao rad ugledne nezavisne medijske kuće Balkanska istraživačka mreža (BIRN), nakon istrage koju je ova sprovela o mogućim slučajevima korupcije u Elektroprivredi Srbije, kompaniji za snabdevanje energijom u vlasništvu države. On je u medijima nazvao BIRN „lažovima“ i optužio ih da „dobijaju novac od gospodina Davenporta [Michael Davenport, šef Delegacije EU u Beogradu] i EU da bi pričali protiv srpske vlade“.

Novinari u Srbiji su izloženi i sve većem broju sajber-napada – primer toga su sajtovi koji su izveštavali o skandalu oko navodnih plagijata, u koji je bio umešan i srpski ministar policije, ali i brojni sajtovi koji su kritički izveštavali o reakciji vlasti na humanitarnu krizu izazvanu poplavama koje su pogodile Balkan 2014. godine. Novinari sa kojima je HRW razgovarao su nam rekli da su njihovi sajtovi bili obarani na po nekoliko sati ili čak dana, da je sa njih brisan materijal, kao i da su često bili izloženi ponovljenim napadima, koji bi ponekad trajali nedeljama. Napade su prijavili posebnom odeljenju za borbu protiv visokotehnološkog kriminala ali, bar do ovog trenutka, nijedan od tih slučajeva nije rasvetljen.

Vlada SAD treba da zatraži od Vlade Srbije da hitno preduzme sledeće korake:

  • – da sprovede brze, delotvorne, nepristrasne i temeljne istrage o svim slučajevima napada na medije i pretnji novinarima i medijskim kućama, uključujući i sajber-kriminal, kao i da, kada je to primereno, u čitav postupak uključi tužioce;
  • – da javno i nedvosmisleno osudi sve napade na novinare i medijske kuće motivisane odmazdom zbog njihovog izveštavanja, uz garanciju brzih i temeljnih istraga svih takvih incidenata;
  • – da osigura da političari i državni zvaničnici na svim nivoima vlasti ne zloupotrebljavaju tužbe za klevetu protiv novinara.

Tretman manjina

Romska manjina je suočena sa rasprostranjenom diskriminacijom u pristupu socijalnim službama, uključujući zdravstvenu negu, pomoć u rešavanju stambenih pitanja i obrazovanje.

Prema Izveštaju o stanju ljudskih prava u Srbiji koji je 2013. godine sačinilo Ministarstvo spoljnih poslova SAD, nedostatak ličnih isprava za Rome predstavlja ogroman problem, jer su bez njih suočeni sa ozbiljnim problemima u ostvarivanju pristupa zdravstvenoj nezi i službama za stambena pitanja.

Romi često žive u improvizovanim, prljavim i zapuštenim naseljima, bez pristupa osnovnim uslugama poput škola, zdravstvene nege, tekuće vode i kanalizacije. Romi iz tih naselja su izloženi i stalnom riziku da budu prinudno iseljeni, bez ikakve ponude ili prava na alternativni smeštaj. Prema podacima Evropskog centra za prava Roma (ECPR), u toj praksi prinudnih iseljenja dodatno zabrinjava i nepoštovanje bilo kakvog zakonskog postupka. Od 2009. do 2013. godine, ECPR je registrovao 19 slučajeva prinudnih iseljenja u Srbiji, kojima je pogođeno više od 673 romskih porodica, uključujući više od 2.828 pojedinaca.

Segregacija u obrazovanju i dalje predstavlja problem, obzirom da romska deca u običnim školama često pohađaju odvojenu nastavu, dok ih u školama za decu sa posebnim potrebama ima nesrazmerno mnogo. I Komitet UN za ekonomska, socijalna i kulturna prava je 2014. godine izrazio zabrinutost zbog prakse upućivanja romske dece u obrazovne institucije za decu sa posebnim potrebama, sugerišući da bi vlada trebalo da garantuje upis romske dece u obične škole. Podaci dobijeni na osnovu istraživanja koje je ECPR sproveo za školsku 2012/2013. godinu na uzorku od 30 škola iz cele Srbije pokazuju nesrazmernu prezastupljenost romskih učenika u školama za decu sa posebnim potrebama – čak 21 posto.

Vlada SAD treba da zatraži od Vlade Srbije da hitno preduzme sledeće korake:

  • – da obezbedi proceduralne mehanizme zaštite i adekvatan alternativni smeštaj u svim slučajevima prinudnih iseljenja Roma;
  • – da svima u Srbiji obezbedi pristup javnim službama, uključujući zdravstvenu negu i obrazovanje, bez obzira na etničku pripadnost, uzrast ili radni status;
  • – da okonča praksu segregacije romske dece u običnim školama i obezbedi svakom detetu obrazovanje u inkluzivnom okruženju.

Nadamo se da ovo pismo može da posluži kao dobra osnova za konstruktivni dijalog o ovim važnim pitanjima. Ukoliko su Vam potrebne dodatne informacije o bilo kom od navedenih pitanja, ne oklevajte da nam se obratite.

Zahvaljujem Vam se na pažnji.

Srdačno,

Hugh Williamson
Human Rights Watch

Direktor odeljenja za Evropu i Centralnu Aziju
[prevod: Fond za humanitarno pravo]

Share