NATAŠA KANDIĆ: Države na ispitu

NATAŠA KANDIĆ: Države na ispitu

MONITOR: Za Vaše ime vezuju se dvije nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo i Fond za humanitarno pravo Kosovo, obje prepoznatljive po dokumentovanju ratnih zločina. Kako danas funkcionišu te organizacije i koji su Vaši prioriteti?

KANDIĆ: Obe organizacije važe za veoma profesionalne nevladine organizacije u regionu koje se bave tranzicionom pravdom na temelju dokumentacije koja je prikupljana 20 godina, ali obe imaju i nove projekte, koji su uneli novine i dobre razlike u odnosu na moje vreme. Ja sam potpuno odvojena od njihovih svakodnevnih aktivnosti i odluka. Vodim tim istraživača iz Srbije i sa Kosova koji rade na dokumentovanju žrtava u ratu na Kosovu i NATO bombardovanja, na popisu ljudskih gubitaka Srbije i Crne Gore u ratu u BiH, kao i tim koji u saradnji sa nevladinom organizacijom Document popisuje žrtve u ratu na teritoriji Hrvatske. To je ogroman projekat, koji ima potencijal da humanizuje balkanski odnos prema prošlosti i žrtvama, i da nas nauči da razumemo i prihvatamo perspektivu drugog. Taj projekat je najneposrednije vezan za moj drugi, jednako važan prioritet, a to je REKOM. Glavni zadatak budućeg REKOM-a je popis ratnih žrtava u periodu od januara 1991. do kraja decembra 2001. godine, kao i logora i drugih mesta zatvaranja u vreme rata. Taj zadatak, i kada bi države sutra osnovale tu regionalnu komisiju, teško je izvršiti u roku od tri, četiri godine, koliko obično traje mandat komsija za istinu. U tom smislu, ako mi uspemo da popišemo sve ratne žrtve na Kosovu i da ustanovimo okolnosti u kojima je oko 13.500 ljudi izgubilo život, biće to podrška koja će doprineti da REKOM bude uspešna komisija.

MONITOR: U kojoj je fazi inicijativa za osnivanje REKOM?
KANDIĆ: Ima velikog napretka. U septembru 2013. godine počela je sa radom Regionalna ekspertska grupa za REKOM, koju čine izaslanici predsednika Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova i dva člana Predsedništva BiH. Njihov zadatak je bio da analiziraju Statut REKOM-a koji je usvojila Koalicija za REKOM u martu 2011. godine, u kontekstu ustavnih i pravnih mogućnosti za osnivanje REKOM-a. Izaslanici za REKOM su upravo završili svoj zadatak, upoznali predsednike/članove Predsedništva sa svojim mišljenjem, a od njih su dobili stavove o periodu i području istraživanja ratnih zločina i drugih povreda ljudskih prava, čime je proces zvaničnih konsultacija priveden kraju. Predstoji dogovor o načinu informisanja javnosti o stavovima predsednika/Predsedništva država, s jedne strane, a sa druge strane, Koalicija za REKOM trebalo bi da se izjasni da li dokument koji su sačinili izaslanici za REKOM i stavovi predsednika/Predsedništva BiH odgovaraju osnovnim intencijama REKOM-a koji predlaže Koalicija za REKOM. Ja sam veliki optimista, očekujem da predsednici/Predsedništvo BiH preuzme obavezu za osnivanje REKOM i da Koalicija za REKOM pruži punu podršku međudržavnom predlogu Statuta REKOM-a. Prvi put sam u životu aktivna učesnica u procesu koji je od civilnog prerastao u međudržavni projekat. Moj utisak je da je civilno društvo razumelo da proces suočavanja s prošlošću ne mogu da vode nevladine organizacije nego da je to obaveza država, a da nevladine organizacije imaju potencijal da pomognu u izgranji nove kulture koja promoviše vrednosti kao što su činjenice, empatija, poštovanje perspektive drugog i ličnih iskustava.

MONITOR: U Srbiji su na vlasti pojedinci i političke partije koje imaju odgovornost za teško nasljeđe o kojem govorite. Oni podržavaju osnivanje REKOM-a?
KANDIĆ: Iskustvo postkonfliktnih društava pokazuje da bez učešća odgovornih za nedela u prošlosti nema uspostavljanja pravde za žrtve iz drugih etničkih zajednica i javnog priznanja počinjenih nedela. Iako je Miloševićev režim zamenjen demokratskom vlašću, žrtve nisu dobile odgovarajuće priznanje. U januaru ove godine, na izložbu albanske dece, kojima su srpski policajci pred njihovim očima ubili majke, sestre i braću, u martu 1999. godine, došao je premijer Srbije, koji je prvo saslušao životnu priču dece, danas umetnika, a potom izrazio žaljenje u ime Srbije i građana Srbije. Deca su bila uzbuđena, nisu očekivala da će premijer doći na njihovu izložbu koja govori o zločinu srpskih policajaca. Za njih je dolazak srpskog premijera bilo zvanično priznanje zločina i odgovornosti i njih kao žrtava. Sadašnja vlast u Srbiji podržava osnivanje REKOM-a, sa razumevanjem da je regionalna komisija jedini mehanizam koji omogućuje javnu jednakost svih žrtava koje su izgubile život u ratovima na teritoriji bivše SFRJ. Lično vrlo podržavam svaki postupak vlasti, posebno one odgovorne za nedela u prošlosti, koji vodi ili doprinosi smanjenju etničkih i političkih tenzija u regionu, priznavanju drugih žrtava, priznavanju realnosti, odustajanju od političkih interpretacija događaja. U tom smilsu, vidim dobar pomak u odnosima Srbije i Kosova, desničarske grupe nemaju institucionalnu podršku, a spremnost da se imenom i prezimenom priznaju žrtve srpskih snaga bezbednosti, bez obzira da li se to prihvata samo iz razloga da bi i srpske žrtve bile priznate, smatram istorijskim događajem. Na prostorima bivše SFRJ još uvek ima grobnica koje su nastale tokom i nakon Drugog svetskog rata, a nikada nisu otkopane. Razni instituti i istoričari više od 50 godina popisuju žrtve tog rata. Samo 80.000 ubijenih u logoru u Jasenovcu je dobilo svoja imena. Više to ne smemo dozvoliti.

MONITOR: Povodom sadržaja optužnice kojom se Oliveru Ivanoviću stavljaju na teret teški zločini, rekli ste da nisu predstavljeni ozbiljni dokazi za to. Čime biste vi objasnili neprekidno držanje Ivanovića u pritvoru sve do početka suđenja?
KANDIĆ: Oliver Ivanović je jedan od retkih kosovskih Srba koji je bio prihvaćen od strane Albanca, i učestvovao u političkom životu Kosova. Tužilac EULEX-a nije dao više podataka o umešanosti Olivara Ivanovića u zločinima 14. aprila 1999. u Mitrovici. Ono što je svedok Halit Barani izneo na suđenju Slobodanu Miloševiću je da je Ivanović bio prisutan kada su neke srpske policijske grupe iz kolone proteranih Albanaca izdvojile grupu albanskih mladića, uveli ih u neko dvorište i streljali. Taj događaj, streljanje mladića, je stvarni događaj ali dokazi o direktnoj umešanosti Ivanovića ne deluju ubedljivo. U okviru projekta Kosovska knjiga pamćenja istraživači su intervjuisali najmanje 25 svedoka pomenutog događaja i nismo došli do dokaza da je Oliver Ivanović bio u grupi koja je izdvojila i streljala mladiće. Istraživači su došli do toga da su u to vreme u Mitrovici bili pripadnici Posebnih jedinica policije, što znači da MUP Srbije sasvim sigurno raspolaže podacima o tom događaju. Umesto garancija koje Vlada Srbije nudi za puštanje Ivanovića da se brani sa slobode, važnije je da se daju dokazi o komandantima i pripadnicima PJP koji su učestvovali u ubistvu tih mladića.

Nova suđenja u Hagu

MONITOR: Nakon istrage Klinta Vilijamsona i najave obimnog dokaznog materijala, očekuju se optužnice i formiranje specijalnog međunarodnog suda za Kosovo, sa sjedištem u Hagu. Da li je to najbolje rješenje za dostizanje većeg stepena pravičnosti za sve žrtve sukoba na Kosovu?
KANDIĆ: Formiranje Suda za ratne zločine koje su počinili pripadnici OVK je napredak krivične pravde za nedela počinjena na Kosovu prema Srbima, Romima, drugim ne-Albancima i tzv. lojalnim Albancima. Haški tribunal je osudio ceo državni vrh Srbije za zločine nad Albancima ali nije imao mandat da se bavi ubistvima posle juna 1999. UNMIK, a potom EULEX, pokazali su se nedoraslim da sude pripadnicima OVK u situaciji javnog neprihvatanja i straha od suđenja pripadnicima OVK i opšte nesigurnosti za život ako se svedoči o zločinima OVK. Inicijativa za osnivanje suda je potekla od američke administracije, i ta ideja ne bi imala šanse da bude ostvarena da tužilac nije Amerikanac. Ta činjenica je odredila i reakciju kosovskih institucija. Osnivanje suda je prihvaćeno u interesu budućnosti Kosova. Da je ideja potekla od EU nikada ne bi bila prihvaćena. Reakcija udruženja srpskih žrtava je bila lišena svakog razumevanja, politički neukusna. Bilo je izjava vođa udruženja u smislu da njih samo zanima potvrda kom broju Srba su izvađeni organi. Dobro je da su najviši predstavnici institucija Srbije prihvatili nalaze istrage tužioca Clinta Williamsona kao objektivne, bez primedbi. Moja ocena je da u slučaju srpskih žrtava na Kosovu samo američki tužilac može doneti pravdu, ali da ne treba zaboraviti da su Srbi na Kosovu platili cenu za zločine koje su počinile srpske snage, policija, vojska i razne dobrovoljačke grupe.

Sudbina nestalih na Kosovu je pitanje i problem koji se mora postaviti kao prioritet u uspostavljanju dobrosusedskih odnosa između Srbije i Kosova. U Srbiji je stvorena slika da su hiljade Srba odvedene u logore u Albaniju i da su im tamo izvađeni vitalni organi radi prodaje. Pri tom niko ne kaže osnovnu činejnicu da je tih oko 500 još uvek nestalih Srba kidnapovano pre svega jer su Srbi, i da bi bili ubijeni i da nije bilo te dodatne mračne aktivnosti – trgovine ljudskim organima. U pitanju je zločin protiv čovečnosti, pre svega. Preko 1.500 Albanaca je nestalih. Njihovi posmrtni ostaci su u tajnim grobnicama u Srbiji, a čvrsto verujem da nije mali broj žrtava čiji su posmrtni ostaci spaljeni ili uništeni na drugi način. Da zaključim, otkrivanje masovnih grobnica je prioritet. Da sahrane svoje mrtve, da im obeleže grob je elementarna potreba porodica nestalih. Bez groba sećanje na mrtve ostaje u krugu porodice, što je gorka istina u vezi sa žrtvama Drugog svetskog rata.

Vrijeme je za povezivanje

MONITOR: Nedavno su predsjednici Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisali Deklaraciju o ulozi države u rješavanju pitanja nestalih usljed ratova. Koliko je to značajno?
KANDIĆ: Otkrivanje masovnih grobnica i razjašnjenje sudbine još uvek nestalih oko 13.000 ljudi je prioritet u regionalnoj saradnji. U vezi sa pomenutom deklaracijom meni je vrlo smetalo što na sastanku u Mostaru nije bilo predsednice Kosova i što je pokretač inicijative jedna međunarodna organizacija (ICMP) umesto da kamen temeljac te ideje čine vladine komisije za nestale. Vreme je za povezivanje državnih institucija i tela za pitanja tranzicione pravde u regionu iz naših potreba, zbog zajedničke prošlosti i odgovornosti zbog 130.000 ratnih žrtava, od kojih su najmanje 50.000 civili.

Share