Američki tužilac – garant pravde za žrtve OVK

Američki tužilac – garant pravde za žrtve OVK

politika_logoU stvarnosti se potvrđuje da jedino američki tužilac ima potencijal da osigura pravdu za srpske, romske i druge nealbanske žrtve, kao i za one Albance koji su ubijeni iz političkih razloga

Karla del Ponte je u svojoj knjizi „Lov: Ja i ratni zločinci”, objavljenoj početkom 2009. godine, navela da je od novinara saznala da je OVK na Kosovu posle juna 1999. protivpravno lišio slobode, a zatim transportovao u Albaniju oko 300 Srba, kojima su tamo uzimani organi radi trgovine ljudskim organima. Potom je u martu 2012. objavljen izveštaj izvestioca Saveta Evrope Dika Martija o nestancima, zatvaranjima i ubistvima Srba, Roma, kolaboracionista i političkih protivnika OVK koji je jaku pažnju javnosti privukao navodima o ubistvima radi trgovine ljudskim organima. Premda je Marti izvestio o „šačici” – desetak slučajeva vađenja organa i trgovine organima, u Srbiji je stvorena percepcija da su svi nestali Srbi žrtve tog užasa. U velikoj meri, zasluga za neutemeljeno uvećavanje broja slučajeva pripada srpskom Tužilaštvu za ratne zločine, koje je javno tvrdilo da ima dokaze da je 300 nestalih Srba bilo podvrgnuto uzimanju organa. Marti je nekoliko puta reagovao, opominjući institucije u Srbiji da ne manipulišu navodima iz izveštaja, ali to nije doprinelo objektivnijoj interpretaciji izveštaja u celini.

U septembru 2012, suprotno pravilima vođenja krivične istrage, Tužilaštvo za ratne zločine izvelo je pred kamere svedoka koji je, navodno, u improvizovanoj bolnici u severnoj Albaniji bajonetom izvadio srce devetnaestogodišnjem Srbinu i predao ga visokom oficiru OVK. Usledila je žestoka kritika stručne javnosti zbog narušavanja ugleda institucije tužilaštva i pokrenute međunarodne istrage. Reagovao je i tužilac Specijalnog istražnog tima Klint Vilijamson, kome je Tužilaštvo odgovorilo, kao da se sve odvija u saradnji, da mu je svedok na raspolaganju.

Tokom 2013. i 2014. godine Specijalni istražni tim saslušao je oko 400 svedoka i članova porodica nestalih Srba, što je sigurno doprinelo formiranju činjenične slike o događajima na Kosovu posle juna 1999, o čemu je tužilac Vilijamson govorio pre nekoliko dana (28. jula), povodom završetka prve faze istrage i njegovog trogodišnjeg mandata. Izneo je ocenu da je ono što se desilo na Kosovu posle juna 1999. bilo etničko čišćenje, brutalan napad, usmeren protiv svih Srba koji su želeli da ostanu na Kosovu. Rekao je da je tim prikupio dokaze protiv visokopozicioniranih oficira bivšeg OVK za sprovođenje kampanje progona Srba, Roma i drugog manjinskog stanovništva, kao i protiv Albanaca koji su bili označeni kao saradnici Srba ili politički protivnici. Naveo je i da dokazi pokazuju da su lideri bivšeg OVK bili uključeni u neprekidnu kampanju nasilja i zastrašivanja 1998. i 1999. godine protiv političkih protivnika iz redova Albanaca, u koju su uključivali vansudsko pogubljenje i protivpravno zatvaranje. Odlučno je istakao da se rezultati istrage njegovog tima u svemu poklapaju s nalazima Dika Martija, što se odnosi i na navode u vezi s trgovinom ljudskim organima.

Tim nije došao do dokaza koji bi obezbedili krivično gonjenje za ubistva u svrhu uzimanja i trgovine ljudskim organima. Tužilac Vilijamson ocenio je da dokazi koje su prikupili ukazuju na ozbiljne indicije da se ova praksa dešavala u veoma ograničenom obimu i da je broj ubijenih u svrhu uzimanja i trgovanja njihovim organima mali. Vilijamson je odlučno rekao da ne postoje indicije da su većina nestalih ili ubijenih Srba postali žrtve ove prakse.

Prvi put se dogodilo da su srpske žrtve dobile formalno priznanje. Nikada pre, nijedna međudržavna ni međunarodna institucija nije događaje na Kosovu posle juna 1999. kvalifikovala kao zločine protiv čovečnosti. Prvi put je Klint Vilijamson opisao dešavanja na Kosovu kao kampanju progona koja je rezultirala etničkim čišćenjem Srba, Roma i drugog manjinskog stanovništva.

Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu, najpre u okviru Unmika, a potom pod okriljem Euleksa, nisu uspeli da pridobiju ni delić albanske javnosti za procesuiranje pripadnika OVK koji su izvršili zločin nad Srbima i Romima. Jedan od primera je oslobađajuća presuda, koju je u februaru 2013. izreklo mešovito veće Osnovnog suda u Prizrenu, za ratni zločin počinjen u srpskom selu Opteruša, 17. i 18. jula 1999, kada su pripadnici OVK ubili osmoricu Srba posle njihovog predavanja. Činjenica da su posmrtni ostaci osmorice Srba ekshumirani 2005. godine, a da su optuženi oslobođeni jer sudsko veće nije našlo da je „van svake sumnje” dokazano da su optuženi učestvovali u napadu na Srbe, dodatno pojačava utisak o nemoći sudija Euleksa da povežu zločin sa izvršiocima.

Ali, to što nisu mogle sudije Unmika i što danas ne polazi za rukom sudijama Euleksa, uspeo je američki tužilac Vilijamson. Američka administracija pozvala je kosovske institucije da podrže osnivanje suda za zločine koje je izvršio OVK posle juna 1999, i to je, iako stisnutih zuba, prihvaćeno, i s retorikom kojoj ne manjka nijedna reč – sve je u interesu ostvarene slobode. U stvarnosti se potvrđuje da jedino američki tužilac ima potencijal da osigura pravdu za srpske, romske i druge nealbanske žrtve, kao i za one Albance koji su ubijeni iz političkih razloga.

I umesto da mu stisnu ruku, da mu odaju priznanje što ih je uzdigao iznad zločina srpskih snaga na Kosovu, zbog kojih su bili viđeni kao saučesnici zločinaca, vođe udruženja porodica nestalih Srba pokazale su da ih ne zanima krivična pravda koja će doprineti izgradnji jasnije slike o događajima na Kosovu, nego senzacionalističke priče o uzimanju organa nestalim Srbima.

Sekretarka Udruženja porodica nestalih na Kosovu Milena Parlić ljutito je upozorila da je ta organizacija očekivala „jasnu potvrdu da je bilo trgovine organima prisilno nestalih Srba, ne šačice, kako je Vilijamson izjavio, već velikog broja Srba, a to je više od 300”. Predsednica istog udruženja Nataša Šćepanović iznela je sumnju u nezavisnost Vilijamsonove istrage: „Čim se ovoliko dugo čekalo na kraj istrage, a pri tom nismo imali nijednu informaciju dokle se stiglo, to je ukazivalo da istragu neko kontroliše i da se žele zaštititi ljudi na vlasti u Prištini, bivši komandni kadar terorističkog OVK”.

Zamenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić nastavio je da „pali vatru”. Kao da nije čuo izjavu Vilijamsona, bečkom listu „Di prese” pohvalio se da su [Tužilaštvo] navodno prikupili dovoljno dokaza za podizanje optužnice za trgovinu ljudskim organima na Kosovu, ali da zločinci nisu dostupni. Onda se prisetio da nalazi Vilijamsona govore nešto drugo, pa se okrenuo udruženjima, uveravajući ih da je „mnogo važnije što je prvi put potvrđeno da su nad Srbima počinjeni ratni zločini i da su ih činili rukovodioci OVK, a ne samo pojedinci”. Pohvalio je Vilijamsona što je potvrdio da su činjeni ratni zločini, na čemu je srpsko Tužilaštvo radilo sedam godina. Srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević „prisvojio” je rezultate Specijalnog istražnog tima, ocenjujući da je Vilijamson „stavio krunu” na dugogodišnji posao Tužilaštva za ratne zločine, zaboravljajući na velike razlike u ocenama njegovog tima i Vilijamsona da je bilo desetak, odnosno 300 slučajeva trgovine ljudskim organima.

Da zaključim, teško je sa Srbima, uvek su protiv, najčešće protiv samih sebe. Udruženja porodica nestalih Srba vrlo su politizovana, zakovana prošlošću i ideološkim interpretacijama događaja na Kosovu kao borbi protiv „šiptarskih terorista”. A Tužilaštvo za ratne zločine? I aktuelni tužioci više vole senzacionalizam nego profesionalizam.

Koordinatorka procesa REKOM

Nataša Kandić

Share