BH Dani: Srbija još uvijek vjeruje Miloševiću

Kako je srbijanska javnost reagirala na presudu Iliji Jurišiću? Zašto Tužilaštvo za ratne zločine Srbije nema novih predmeta? Šta je dovelo do zaokreta u strategiji Tužilaštva koja se sve više “menja i prilagođava nacionalističkom javnom mnenju”? Za BH Dane Nataša Kandić odgovara na ova pitanja i govori o tome šta bi to moglo utjecati na srbijansko društvo da promijeni svoje stavove o ratu u BiH i prizna da je Srbija učestvovala u zločinima, te inicijativi REKOM koja je pokrenuta jer “se ne može utvrditi istina o tome šta se desilo u BiH ukoliko Srbija i Hrvatska ne iznesu činjenice o angažovanju njihovih oružanih formacija”

Razgovarala: Dženana Karup-Druško
BH Dani, broj 645, 23.10.2009.
www.bhdani.com

DANI: Gospođo Kandić, Ilija Jurišić je osuđen na Okružnom sudu u Beogradu zbog napada na tuzlansku kolonu 15. maja 1992. S obzirom kako je taj proces od početka vođen koliko je ta odluka Suda bila pravna, a koliko politička?

KANDIĆ: S obzirom da je predsednica Sudskog veća u predmetu Jurišić sudija Vinka Beraha-Nikićević, koja je u aprilu 2009. oslobodila visoko rangiranog policijskog oficira odgovornosti za ratne zločine nad albanskim civilima, nisam očekivala da će ona presuditi na osnovu dokaza. Bilo je potpuno očekivano da će Jurišić biti osuđen jer je on optužen i unapred osuđen da bi se srpskoj javnosti pokazalo da su svi činili ratne zločine, a ne samo Srbi i da su Tužilaštvo i Veće za ratne zločine nadležni za sve ratne zločine, žrtve i počinioce. Fond za humanitarno pravo javno je ukazivao da je odluka da se Iliji Jurišiću sudi u Beogradu politički motivisana i da se tim suđenjem Tužilaštvo i Sud dodvoravaju desnici na čijoj su meti bili od osnivanja zbog suđenja Srbima. Smatrali smo da je Srbijansko tužilaštvo trebalo da preda dokaze Tužilaštvu BiH ne zbog toga što se zalažemo da se sudi tamo gde su zločini počinjeni, nego zato što zagovaramo da svaka država sudi svojim državljanima jer takav pristup podstiče javni dijalog o prošlosti i samokritičko preispitivanje vlastite odgovornosti. U slučaju Ilije Jurišića mi smo stalno ukazivali na nešto što se nije dogodilo ni u vreme Miloševića, a to je da je optužnica objavljena pre nego što je istraga završena. To je nepobitan dokaz da je to suđenje bilo od posebnog političkog interesa.

DANI: Kako je moguće da su optužnicu objavili u vrijeme dok je istraga još trajala?

KANDIĆ: U pravnom smislu, reč je o flagrantnom kršenju zakona. Optužnica protiv Ilije Jurišića objavljena je 11. novembra 2007., dok je u Sarajevu, u Tužilaštvu za ratne zločine, trajalo saslušanje svedoka po zamolnici Veća za ratne zločine Republike Srbije. Tom saslušanju prisustvovali su istražni sudija Veća za ratne zločine i tužilac za ratne zločine. Istraga još uvek nije bila završena, a Tužilaštvo je objavilo optužnicu. Zbog toga je Fond za humanitarno pravo odmah reagovao i ukazao da iza toga stoje politički razlozi protiv prava i zakona. Fond za humanitarno pravo je vrlo pažljivo pratio suđenje i to nam je omogućilo da imamo potpun uvid u tok suđenja. Videli smo da je Sudsko veće davalo veliko poverenje svedocima, oštećenima, bivšim pripadnicima JNA, koji su državljani Srbije, a da oštećeni, koji su državljani BiH i koji su posle tog događaja napustili redove JNA i ostali u Tuzli, nisu pozvani da svedoče. I drugi svedoci koji su bili predloženi od strane odbrane nisu bili pozvani. Veštačenje nije dalo jasan odgovor na pitanje ko je ispalio prvi metak, bez obzira što se uzima kao nepobitan dokaz da je kolona bila izložena napadu.

DANI: Sutkinja se u presudi poziva upravo na to vještačenje koje je po njoj dokazalo da je prvo zapucano izvan kolone.

KANDIĆ: Odbrana tvrdi da to nije mišljenje veštaka. Bilo bi dobro da se uradi još jedno balističko veštačenje koje će dati jasan odgovor i razrešiti različito tumačenje balističkog eksperta na kojeg se pozivaju i Sud i odbrana. Ima i drugih razloga za ocenu da se presuda ne zasniva na ubedljivim dokazima i da istina o odgovornosti optuženog nije utvrđena van svake razumne sumnje.

DANI: Kako je presuda Jurišiću primljena u srbijanskoj javnosti? Je li tačno da je već ranije bilo stvoreno takvo raspoloženje da se i nije očekivala nikakva presuda nego osuđujuća?

KANDIĆ: Suđenja za ratne zločine nemaju nikakvog odjeka niti uticaja na javnost u Srbiji. Neka suđenja su veoma profesionalna, kao suđenje za ratne zločine protiv hrvatskih civila (slučaj Lovas) i suđenje za ratne zločine prema bošnjačkim civilima (slučaj likvidacije 700 Bošnjaka u Zvorniku), ali o njima se u medijima izveštava u formi kratke vesti. U političkoj javnosti pozitivno se cene suđenja Albancima i Iliji Jurišiću, jer se njima Tužilaštvo za ratne zločine predstavlja kao institucija koja brine o srpskim žrtvama, kao da je reč o socijalnoj ustanovi.

DANI: Kakve posljedice ova presuda može imati na druge svjedoke koji treba pred Okružnim sudom da svjedoče o zločinima u BiH počinjenim nad Bošnjacima?

KANDIĆ: Do žrtava u regionu brzo stigne glas o konkretnim suđenjima, tužiocima i sudijama. Posle oslobađanja Radoslava Mitrovića, komandanta 37. odreda Posebnih jedinica policije za ratne zločine protiv albanskih civila Albanci će teško odlučiti da dođu u Srbiju i svedoče protiv srpskih policajaca. Došli su zbog poverenja u Fond za humanitarno pravo ali mi više nemamo argumenata da ih uveravamo da treba da svedoče. Osećamo se kao da smo žrtve i njihove porodice prevarili. Ali bila bi velika šteta da žrtve iz opštine Zvornik ne dođu da svedoče za likvidacije preko 700 muslimana u prvoj nedelji juna 1992. Predsednica Sudskog veća je već sudila za ratne zločine u Zvorniku, zadobila je poverenje žrtava i to je sudija koji se rukovodi zakonom i činjenicama. Sve više se pokazuje da Tužilaštvo za ratne zločine odustaje od prvobitnog pristupa, da sudi državljanima Srbije i da na taj način doprinosi uspostavljanju vladavine prava u Srbiji. Umesto toga, Tužilaštvo podiže optužnicu za događaje u Dobrovoljačkoj ulici, protiv državljana BiH. Zbog toga nemamo saradnju između tužilaštava Srbije i BiH, odnosno saradnja je blokirana i ne vidim kako će se to menjati. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije vuče političke poteze umesto da sarađuje sa kosovskim sudovima i da ustupa dokaze protiv stranih državljana tužilaštvima u regiji.

DANI: Spomenuli ste da Tužilaštvo u Beogradu nema dovoljno predmeta. Činjenica je da pojedina udruženja iz Republike Srpske podnose ovom Tužilaštvu prijave u kojima nude dokaze za zločine koji su se desili nad Srbima u BiH. Može li se desiti da nove istrage Tužilaštva krenu u tom pravcu?

KANDIĆ: Opet imamo politički pristup. Bosanska udruženja srpskih žrtava videla su da je Srbijansko tužilaštvo spremno da podiže optužnice protiv Bošnjaka, te pokušavaju da se uklope u novu strategiju Srbijanskog tužilaštva. Verujem da Srbijansko tužilaštvo neće nastaviti sa optužnicama protiv stranih državljana jer bi to vodilo suđenjimaa u odsustvu, što Evropska unija ne bi prihvatila. Hrvatska je imala velikih problema zbog suđenja u odsustvu.

DANI: Koliko presude Haškog tribunala i domaćih sudova mogu uticati na javnost u Srbiji s obzirom na činjenicu da se još uvije negira ono sto se dešavalo u BiH, odnosno negiraju se zločini i uključenost Srbije u rat?

KANDIĆ: Nažalost, niti haška niti ova domaća suđenja imaju bilo kakav uticaj na promenu javnosti u odnosu na počinjene zločine. To je, zapravo, najveći problem zato što ta suđenja ne prati politička podrška. Mi smo imali situaciju pre poslednjih izbora da su Tužilaštvo za ratne zločine Srbije i sudije često bile predmet napada u Skupštini Srbije, a nije bilo nijednog odgovora od strane političara koji bi ustao i rekao: “Slušajte, tužioci i sudije za ratne zločine su važni zato što se na taj način utvrđuju činjenice i odgovornost pojedinaca koji su delovali u ime institucija Republike Srbije.” Znači, pod pritiskom međunarodne zajednice započeta su suđenja u Srbiji, formirano je specijalno tužilaštvo i sud i ima suđenja koja su dobro počela, koja su se dobro i odvijala, ali kako vreme odmiče pokazuje se zapravo da se i Tužilaštvo menja i prilagođava nacionalističkom javnom mnenju. Nema, nažalost, niti je ijedno suđenje, niti suđenja pred Haškim tribunalom, niti suđenja pred Međunarodnim sudom pravde, koja imaju neki veći uticaj na javnost. Jedini uticaj na javnost imalo je objavljivanje video kasete sa Škorpionima i zbog toga suđenje pred Većem za ratne zločine, koje se završilo oslobađanjem jednog pripadnika Škorpiona, nije naišlo na podršku javnosti.

DANI: Može li se uopće nešto uraditi što bi natjeralo  srbijansko društvo da počne prihvatati činjenice o onome što se desilo u BiH, odnosno odgovornost za to?

KANDIĆ: Ja jako podržavam nacionalna suđenja, verujući da ona mogu pokrenuti javnu debatu o odgovornosti za teško nasleđe prošlosti, ali sam i veoma zabrinuta jer su suđenja potpuno marginalizovana. Prošlost i počinjeni zločini, kao i žrtve najvećih zločina, kao što je genocid, nisu teme ove vlade, ovog parlamenta u Srbiji. Misli se da se do evropskih integracija može doći bez toga i da zapravo ono što je bilo u prošlosti treba da ostane u prošlosti, i da se ne menjaju postojeća tumačenja i interpretacije prošlosti. Mi u Srbiji i dalje imamo zvaničnu istinu o ratovima koju je kreirao Milošević, a to je da su se vodili građanski ratovi i da je međunarodna zajednica bila nepravedna prema Srbima. Nema nikakvog samokritičnog preispitivanja vlastite odgovornosti. I kada bi se dogodilo da suđenja za ratne zločine postanu stalna tema, da se o njima govori, da se prema žrtvama iz drugih zajednica javno ispoljava solidarnost, da se govori šta je sve počinjeno, to opet ne može da dovede do celovite slike o tome što se dešavalo u prošlosti. Suđenja traju dugo, uvek su usmerena na konkretne pojedince i procena organizacija za ljudska prava je da do 2025. godine ne može više od hiljadu počinilaca biti izvedeno i kažnjeno. Nije moguće prevladati objektivna ograničenja sudova.

DANI: Ima li civilno društvo u Srbiji snagu da nešto promjeni?

KANDIĆ: Ja mislim da Srbija dobrim delom zbog toga što je iz Srbije kretao rat, što su iz Srbije kretale vojske, što je Srbija vodila ratnu politiku u regiji, da je to bio osnovni razlog zašto su se u Srbiji stvorile jake organizacije za ljudska prava. Bilo je i medija koji su bili vrlo kritički raspoloženi prema politici zbog rata u Hrvatskoj i Bosni. Srbija menja tu svoju sliku, manje je nezavisnih i kritičkih medija nakon rata na Kosovu. Tada se nešto prelomilo kod brojnih medija i tada je zapravo puklo nešto i u opoziciji koja je do tada kritikovala politiku Srbije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, kad je u pitanju Kosovo i to nakon bombardovanja Srbije, dogodilo se da su se odjednom svi priklonili Miloševiću, odjednom su se svi složili da je međunarodna zajednica nepravedna i do dan-danas nije došlo do promene tog stava. Još uvek niko nije otvorio pitanje zbog čega je i šta je nateralo međunarodnu zajednicu na taj korak. U jednom trenutku nakon smene Miloševića činilo se da postoji potreba da se javno raspravlja o tome zašto su se građani na izborima odrekli Miloševića. Izneta su prva tumačenja da se to dogodilo jer su obični ljudi shvatili da je predsednik države taj koji je doveo do bombardovanja. Međutim, ubrzo je taj začetak kritičkog preispitivanja zaustavljen. To pitanje je zatvoreno i na snazi je Miloševićevo objašnjenje koje ne dovodi u vezu NATO bombardovanje sa deportacijama i masovnim ubistvima Albanaca. Srbija ima jake nevladine organizacije za ljudska prava koje su veoma kritičke prema Srbiji zbog nepriznavanja žrtava genocida, odgovornosti za genocid, zbog tumačenja presude Međunarodnog suda pravde kao pobede. Organizacije za ljudska prava otvoreno ukazuju da je Srbija žrtvovala bosanske Srbe, sav teret odgovornosti za genocid prevalila je na Republiku Srpsku: “Mi smo pobedili”. Odbrana Srbije se ponosi što je uspela da dokaže da je za genocid odgovorna Republika Srpska, a među bosanskim Srbima još se niko nije zapitao da li je to baš tako – i oni znaju da zločina ne bi bilo bez plana, bez rukovođenja iz Beograda.

DANI: Da li nevladine organizacije mogu dovesti do nekih promjena konkretnijim djelovanjem?

KANDIĆ: U odnosu na to šta bi trebalo činiti, u Srbiji postoje razlike u pristupima. Ima organizacija koje smatraju da se Srbija jedino može promeniti ako bi imala snage za denacifikaciju, kao u Nemačkoj. Ja ne verujem da se to može dogoditi. Denacifikacija u Nemačkoj je rezultat vojnog poraza Nemačke, a u slučaju Srbije, Evropska unija nema nijedan obavezujući uslov koji se odnosi na suočavanje sa prošlošću, osim saradnje sa Haškim tribunalom. Nema jasne evropske politike posle 2010. prema zemljama kandidatima za članice Evropske unije. Sredinom 2006. Fond za humanitarno pravo je izašao sa inicijativom o regionalnom pristupu u suočavanju s prošlošću, kojoj su se pridružili Dokumenta iz Hrvatske i Istraživačko-dokumentacioni centar iz BiH. Danas je inicijativa prerasla te tri organizacije i iza nje stoji Koalicija civilnih društava postjugoslovenskih zemalja, koja broji preko 300 nevladinih organizacija i udruženja žrtava. Mislim da je ta koalicija u prilici da može tražiti i predlagati nove uslove za moguće članice Evropske zajednice. Evropske institucije podržavaju ovu regionalnu inicijativu – kao da se razumelo da ne postoji odgovarajuća evropska politika u odnosu na suočavanje s prošlošću i u odnosu na potrebu uspostavljanja pravde u postjugoslovenskim društvima, a da je jako potrebna.

DANI: O kakvoj inicijativi se radi?

KANDIĆ: Praćenje haških suđenja pred domaćim sudovima pokazuje da suđenja nisu dovoljna kako bi se sačinio pun, činjenični zapis o prošlosti. Na Balkanu se nikada nisu utvrđivale činjenice o prošlosti. Postojale su i danas postoje samo razne procene broja žrtava i interpretacije prošlosti. I danas se vode rasprave šta se desilo u Jasenovcu, i koliko je masovnih grobnica nastalo nakon Drugog svetskog rata. Suđenja za ratne zločine su nam pokazala da se ne može utvrditi istina o tome šta se desilo u BiH ukoliko Srbija i Hrvatska ne iznesu činjenice u njihovom posedu, o angažovanju njihovih oružanih formacija. Ako imamo činjenice onda definitivno stavljamo tačku na dosadašnju praksu i našu istoriju da imamo brojne interpretacije a da nemamo činjenice, da imamo brojke a ne i imena žrtava.

DANI: Kako je krenula realizacija inicijative?

KANDIĆ: Ta inicijativa je najpre krenula u raspravi o značaju regionalnog pristupa u suočavanju sa prošlosti. Potom smo raspravljali o tome kako operacionalizovati regionalni pristup. Pošli smo od saradnje tužilaštava u regiji. Mi u Fondu za humanitarno pravo smo se pozivali na slučaj Zvornika. Tužilaštvo u Srbiji je najpre podiglo optužnicu za zločine u logorima u opštini Zvornik, a ostavilo potpuno po strani jedan od najužasnijih zločina, a to je likvidacija 700 ljudi u prvoj nedelji juna 1992. Kad smo mi u Fondu, zajedno sa udruženjima porodica žrtava iz Zvornika, počeli da vršimo pritisak na Tužilaštvo da otvori istragu, bilo nam je potrebno više od godinu dana da Tužilaštvo to i uradi. Pomogli smo da se uspostavi saradnja između Tužilaštva za ratne zločine i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli, koja je posle dve godine rezultirala optužnicom za likvidaciju 700 ljudi. Potom smo otvorili pitanje šta znači taj regionalni pristup i onda smo došli do regionalnog tela koje će se baviti činjenicama, i biti fokusirano na žrtve, za razliku od krivičnih suđenja koja se bave odgovornošću počinilaca.

DANI: Šta znači utvrditi činjenice?

KANDIĆ: Haški tribunal nije se bavio imenovanjem 8.000 srebreničkih žrtava. U izveštaju Komisije Vlade RS-a navode se imena, i ma koliko bilo primedbi na taj izveštaj, žrtve su identifikovane imenom i prezimenom, priznate su kao žrtve i to je uradila strana koja je odgovorna za te žrtve. Potrebno nam je, nama u regiji nekadašnje SFRJ, zajedničko telo koje će objediniti i prikupiti činjenice koje su utvrđene pred Haškim tribunalom i dokumentovati sve zločine koji nisu predmet suđenja. To telo ukoliko se bude rukovodilo samo činjenicama i ne bude lojalno vlastima i političkim partijama može da bude naš izlaz iz prošlosti. Ali, još uvek smo na nivou inicijative, a tek nam predstoji pridobijanje vlada i parlamenata u regiji.

DANI: Namjera je da parlamenti država podrže inicijativu. Kako to mislite postići?

KANDIĆ: Velika će to bitka biti sa vladama da one formiraju komisiju koja će na najmerodavniji i najobjektivniji, i nezavisan način utvrditi činjenice o svemu što se dogodilo i da stvori klimu u kojoj će biti prihvaćen zajednički zapis o prošlosti. Ja to vidim kao naš izlaz iz prošlosti. Vidim potrebu za mapom zajedničkog sećanja od ’91. koja će biti posvećena žrtvama, o kojima će govoriti činjenice ne samo na osnovu njihovih isposvesti, nego i iz sudskih dokumenata.

DANI: Kako mislite dolaziti do tih činjenica?

KANDIĆ: Ne može i ne treba ni jedna komisija da preuzima izjave svedoka koje su prikupili udruženja žrtava i organizacije za ljudska prava. Za njih, kao i za sud, to su relevantne informacije, a oni će na osnovu toga pozivati, uzimati izjave od preživelih, svedoka i svih onih koji imaju relevantna saznanja. Ono što mogu nevladine organizacije da urade to je da završe poimenične popise ubijenih, stradalih i nestalih i da to predaju toj regionalnoj komisiji zvanoj REKOM. Da nema ove regionalne debate o prošlosti i inicijativi REKOM-a mi u regiji ne bismo imali ni polučasovnu debatu o prošlosti. Mi sad imamo debate u Srbiji, BiH, Kosovu i Crnoj Gori, a nameravamo da to bude i u Makedoniji i Sloveniji. Debate se zasad odvijaju u sektoru civilnih društava, u raspravi o modelu REKOM-a koji odgovara potrebama žrtava i društava u regiji. Naša dnevna situacija je da se se o žrtvama govori samo u danima obeležavanja stradanja. Niko ne pita da li je žrtvama u BiH važno da ljudi u Srbiji znaju šta se njima dogodilo. A žrtvama je važno da ih priznaje druga strana. Za albanske žrtve je važno da mogu u Srbiji da ispričaju šta se njima dogodilo. S druge strane i srpske žrtve imaju tu potrebu. Kad mi kažemo sve žrtve se slažu i imaju tu potrebu to ne znači da su sve žrtve jednake.

DANI: Jedna od kritika koje se upućuju REKOM-u jeste da se pokušavaju izjednačiti žrtve. Da li je to tačno?

KANDIĆ: Najpre, ja tu vidim spor sa imenovanjem žrtava a bez toga ostajemo na nivou procena, kao i posle prethodnih ratova. Kako neko može, na primer, da izjednači žrtve ubijene na Ovčari 18. novembra 1991. godine sa nekim drugim žrtvama? Na Ovčari je streljano oko 250 Hrvata, baš zato što su Hrvati. Na drugoj strani takvog zločina nema, te se ne može provesti izjednačavanje. To što se zalažemo da sve žrtve budu registrovane ne znači da to vodi izjednačavanju žrtava ili relativizaciji zločina. Tačno je da nema razlike među mrtvim ljudima – svi mrtvi su jedanko mrtvi. Razlike postoje u odnosu na nacionalnost i težinu zločina. Brojanje žrtava pokazuje da je na Kosovu ubijeno, stradalo i nestalo 13.500 ljudi (Albanaca, Srba, Roma, Bošnjaka i dr.) ali poređenje podataka otkriva da su 10.500 Albanci, 2.300 Srbi i 700 Romi, Bošnjaci i drugi nealbanci. Statističke analize pokazuju da je većina Albanaca stradala u aprilu i maju 1999. u grupama preko 50 žrtava, da je albanskih žrtava preko 80 odsto. Međutim, prikazivanje žrtava prema krivičnom delu koje je izvršeno prema njima i nacionalnoj pripadnosti čini neumesnim svaki prigovor o izjednačavanju žrtava i relativizaciji zločina. Srebreničke žrtve su žrtve najtežeg zločina među zločinima, i to je njihova odrednica, nezavisno od toga da li Srbija priznaje ili ne da je prema njima počinjen genocid.

DANI: Mnogi tvrde da su žrtve u BiH preumorne od davanja izjava i da REKOM zbog toga nema šanse. Šta Vi o tome mislite?

KANDIĆ: Ja se ne bih složila sa tim jer jedno je svedočenje pred sudom, a drugo svedočenje pred komisijama. Svedočenje pred sudom je uvek u funkciji dokazivanja krivice optuženog i to se naročito vidi u nacionalnim suđenjima. Žrtve imaju potrebu da pred drugima govore o onome što im se dogodilo, da ih drugi slušaju, naročito ona druga strana. Kad bismo mi uspeli da imamo komisiju koja će organizovati javna slušanja, mislim da bi to bio dobar način da se na ovim prostorima postigne to da žrtve budu priznate. Da ih priznaje drugo društvo, druga država, ona koja je odgovorna za ono što im se desilo.

DANI: Postoji li mogućnost da se inicijativom za REKOM relativiziraju zločini?

KANDIĆ: U debatama o inicijativi REKOM neke organizacije za ljudska prava iznose mišljenje da je regionalni pristup zamka za relativizaciju zločina i da se mora insistirati na unutardržavnom dijalogu pre nego što se pređe na regionalni nivo. Nema izgleda da će postojeća vlada u Srbiji pokrenuti javnu debatu i prihvatiti odgovornost za sva nedela počinjena u Miloševićevo vreme. Kada bi to bilo ostvarivo, onda nam ne bi bila potrebna nikakva komisija. Ja duboko verujem da do kritičkog preispitivanja vlastite odgovornosti može doći samo ako se to postavi kao regionalni izazov i obaveza prema žrtvama i budućim generacijama. Po meni, važno je da utvrdimo šta se u Zvorniku, Prijedoru i Višegradu dogodilo sa Bošnjacima kao što je važno da utvrdimo činjenice šta se desilo u hrvatskoj u operaciji Oluja. To bez regionalnog pristupa nije moguće uraditi. O zločinima, žrtvama i počiniocima zločina u Zvorniku nećemo saznati na osnovu dijaloga u BiH. Za to nam je potrebno učešće Srbije, kao što je u vezi sa nekim drugim nedelima neophodno učešće Hrvatske. Kada neko kaže da se ne može utvrditi istina preko žrtava, mislim da to nije dobar pristup. Haški tribunal nije se bavio velikim brojem nedela. Hiljade zločina ostalo je nedokumentovano i neizgovoreno. Haški tribunal jeste zaslužan – prekinuo je krug nasilja i nekažnjavanja, ali, nažalost, Tribunal nije imao najbolje strategije da ono što utvrdi bude preneto u region, da bude prihvaćeno i da prekine kulturu poricanja. Mi i dalje gajimo kulturu poricanja. Verujem da bi REKOM mogao da stvori klimu solidarnosti i saosećanja sa žrtvama iz druge zajednice. Nema komisije u svetu koja se nije bavila i žrtvama i institucionalnom odgovornošću. Činjenice o brojnim masovnim zločinima ukazuju i vode direktno institucijama.

DANI: Može li se reći da međunarodna zajednica nakon osamostaljivanja Kosova vodi politiku popuštanja prema Srbiji koja je nakon toga prihvaćena kao žrtva i da upravo stoga među uslovima koje Srbija mora ispuniti pred ulazak u Evropsku uniju nema niti jednog koji bi vodio ka suočavanju sa prošlošću?

KANDIĆ: Mislim da nije bilo mnogo članica evropske zajednice koje su pitanje suočavanja sa prošlošću shvatile kao jako važno i u tome je problem. Ako je jedan jedini uslov saradnja sa Haškim tribunalom, ako je to bila osnova politike uslovljavanja, onda se zapravo vidi da tu ne postoje neke strategije u odnosu na suočavanje sa prošlošću. Ali ima grešaka i sa naše strane, mislim na organizacije za ljudska prava. Mi smo, na primer, u Srbiji bili vrlo podeljeni oko toga da li Srbija treba da uhapsi sve haške begunce pa da se onda deblokira proces pridruživanja i stabilizacije ili tražiti od Holandije da prestane sa svojim tvrdim stavom i omogućiti Srbiji da bez uslova krene u proces evropskih integracija. Većina organizacija za ljudska prava su bile na toj strani da treba deblokirati proces bez uslovljavanja i dati Srbiji šansu. Mi u Fondu za humanitarno pravo smo bili uporni u svom stavu da Srbija mora da uhapsi haške optuženike, ne zbog Evropske unije, nego zato što je to važno za nas. Ako bi proces bio deblokiran nezavisno od hapšenja Mladića, zašto bi Srbija uopšte organizovala suđenja za ratne zločine? Mislim da smo se tu nekako kao organizacije za ljudska prava izgubile. Po mom mišljenju, iz ugla ljudskih prava, Srbija je obavezna da uhapsi haške optuženike, jer je to jedina garancija da će primenjivati zakone.

DANI: Šta je za Srbiju značilo hapšenje Karadžića i šta može značiti eventualna presuda po optužnici koja ponovo aktuelizira pitanje odgovornosti Srbije u proteklom ratu u BiH?

KANDIĆ: Hapšenje Karadžića je jedan dobar potez Srbije. Niko nije očekivao da će biti uhapšen. Svi smo mi mislili uključujući i Carlu del Ponte da je on pod zaštitom crkve i da nikada neće biti uhapšen. Niti je, što je bilo čudno, bilo jakih i jasnih zahteva da Karadžić bude uhapšen. Uvek se govorilo Mladić, pa onda je negde bio i Karadžić. I sada, šta je dobro proizašlo iz tog hapšenja? Dobro je bilo što je Karadžić sam srušio taj mit o Karadžiću kao heroju. Kada je progovorio, on je pokazao da je reč o čoveku koji je usmeren samo na sebe, njega ne zanima, ma kakvi Srbi, prošlost, njegova glavna tema je bilo to da je on prevaren, njemu je obećano da će ako se povuče iz javnog života biti slobodan i da neće odgovarati za ratne zločine. Najveća dobit od hapšenja tih najvažnijih haških begunaca je što ono jeste važno za rešenje odnosa prema prošlosti i mi danas više nemamo te glorifikacije Karadžića.

DANI: A Mladića?

KANDIĆ: E, Mladić je nešto drugo i pokazalo se sada kada se pažljivo prati to šta je odlučilo da odjednom Karadžić bude uhapšen. Pokazalo se da je zvanična Srbija čuvala Karadžića, organizovala njegov život, njegovu novu profesiju, sve je bilo pod kontrolom, kao što je i njegovo hapšenje bilo kontrolisano. Šta je odlučilo? Oni koji su odlučivali mislili su da on neće škoditi Srbiji, da on ne može da utiče da se dođe do nekih dokaza koji će uticati na reviziju presude Međunarodnog suda.

DANI: Iznenađenje je onda bilo tim veće kad je glavni haški tužilac Brammertz promijenio optužnicu tako da će se kroz predmet Karadžić ponovo dokazivati i uloga Srbije u ratu u BiH.

KANDIĆ: Da. Mislili su da on ne može naneti štetu. S druge strane, zvanična Srbija nije sigurna sa zvaničnim Mladićem, da li on može da nanese štetu dosadašnjem viđenju uloge Srbije u ratu u BiH. On jeste važan. Važan za odnos prema zločinima u BiH. Važan da bi se konačno ipak neki krivični postupci koji iznose činjenice i dokaze koji govore o umešanosti Srbije, da bi to bilo jasnije. Mi nemamo sada tu jasnu zaokruženu sliku o tome mada ima dosta činjenica. Ja se plašim da se nešto ne dogodi i da ne stane to suđenje Karadžiću. Nije mi jasno zašto Perišić nije optužen za genocid, a on je neko ko je itekako mogao da objasni šta se dešavalo u Srebrenici 1995. Mi osim Mladićevog i Karadžićevog suđenja nemamo više druge postupke koji mogu tome da doprinesu.

(www.bhdani.com)

Share