E-Novine: Srbijansko pravosuđe prikriva državni zločin

Izvor: E-Novine

Vrhovni sud Srbije ne voli pravične presude osuđenima za ratne zločine * Nijedan masovni zločin nije mogao da se počini bez učešća države, ali sudije i sudovi imaju oprez, da se ne ocrta taj kontekst i ne ogoli slika o tome šta se događalo * Nemamo nijedno važno suđenje o ratnim zločinima u Bosni koje dokazuje da je to bilo organizovano u Srbiji * U Srbiji postoji politička saglasnost da su zločini bili incidenti i da će se svi procesuirati * Tužilaštvo za ratne zločine želi da napravi senzacionalističku priču, to je potpuno pogrešno, jer oni hoće da kažu da se Oslobodilačka vojska Kosova bavila trgovinom i činila krivična dela, kako bi zarađivala, umesto da se bavi faktografijom i dokazuje da su nad Srbima počinjeni ratni zločini

Minimiziranje počinjenih ratnih zločina, nepoznavanje konteksta, dodvoravanje „patriotskoj” javnosti i nerazumevanje potrebe žrtava da iznesu nepravdu zajednički su imenitelj svih suđenja za ratne zločine pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu, kaže u intervjuu za e-novine Nataša Kandić, izvršna direktorka beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

O ponovljenim slučajevima i novim saznanjima o državnim zločinima Republike Srbije Nataša Kandić konstatuje da u obnovljenom procesu “Ovčara”, suđenju za svirepu likvidaciju 192 civila hrvatske nacionalnosti na poljoprivrednom dobru pored Vukovara, u novembru 1991, posle tri godine imamo ponovljeno suđenje, ali sve što je Veće uradilo isto je kao i ranije. Slično je, kaže naša sagovornica, i u slučajevima Podujevo i Suva Reka.

“To dodatno utvrđuje činjenicu da je Vrhovni sud bio politički motivisan kada je donosio svoju presudu. U slučaju, pak, Suva Reka svedoci, dvojica policajaca, otkrivaju učešće lokalne policije i pomoćnika komandanta Žandarmerije. U dokaznom postupku saslušano je oko sto svedoka, pripadnika Žandarmerije, lokalne policije i Srba iz Suve Reke, a opšti zaključak je da svi svedoci na najstravičniji način slikaju srpskog čoveka, građanina koji živi sa drugima, Srbina sa Kosova koji na kraju mora da napusti Kosovo. I, uopšte, slika taj naš srpski mentalitet na najstravičniji način. Svi Srbi iz Suve Reke koji su svedočili, izuzev jednog, pokazali su stravičnu nezainteresovanost i ravnodušnost prema patnjama Albanaca iz Suve Reke, prema stradanju žena i dece. Svi su oni govorili da ih nije zanimalo šta se događa sa Albancima, gotovo kao po nekom uslovnom refleksu. Najvažnije je to na koji način ti ljudi pokazuju svoju bezosećajnost, bezdušnost. A onda se vidi i to da Sud nema veliki interes da ispituje pripadnika Posebnih jedinica policije – da se, jednostavno, ne bi širila priča o tome šta je počinjeno na Kosovu. Među onima koji iz PJP dolaze da svedoče ima jako mnogo drugih koji bi trebalo da budu podvrgnuti istrazi, jer ima ozbiljnih indicija da su neki od njih umešani u teške zločine. To sve pokazuje da Sudsko veće ne vlada svim činjenicama o događajima na Kosovu, činjenicom da se ubistva koja su se dogodila 26. marta teško mogu odvojiti od ubistava od 25. marta 1999. Da je sve to činjeno po istom planu, po istoj naredbi i da ne mogu da budu zanemareni oni koji su ubijeni prethodnog dana, iako se toliko puta u toku dokaznog postupka sve preplitalo”, kaže Nataša Kandić.

Ona ističe da je Fond uspeo da dovede preživele sa Kosova, koji su se striktno držali činjenica, a “čak je ponekad bilo i opravdanja za ubice”. Čulo se i da “možda oni ne bi to učinili da im nije naređeno”. To je bilo užasno teško, da žrtve pokazuju razumevanje prema onima koji su počinili najužasnije zločine, konstatuje Nataša Kandić.

Nova suđenja po pravilima države Srbije

*Fond ima iskustva u tome, budući da je dovodio svedoke na suđenja za ratne zločine u Suvoj Reci i na Ovčari kod Vukovara?
Fond je obezbedio prvu saradnju i sa Tužilaštvom i Ministarstvom pravde Hrvatske. Rezultat je svedočenje pred Specijalnim sudom u Beogradu. To smo učinili u slučajevima Podujevo, Suva Reka, Škorpioni, Fond je omogućio da se čuje glas žrtava. Imajući ulogu u obezbeđivanju svedoka i zastupanju žrtava, videli smo koliko je ta regionalna uloga važna. Vidimo šta se događa kada svedoče oštećeni i žrtve. Naravno, predsedavajući veća uvek traže od njih da se kreću u okvirima optužnice. Moglo se videti da se žrtve osećaju oštećenim zbog toga što nemaju priliku da ispričaju sve što im se dogodilo. Vidi se njihova jaka potreba da govore javno, da izgovore tu užasnu bujicu potiskivane patnje koja ih pritiska. I došli smo do zaključka da im treba stvoriti javnu platformu da govore o ratnim zločinima i da to bude slušano.

Nijedno izvinjenje neće imati značaj dok se o zločinima ne progovori na činjenični način. Postoji presuda Međunarodnog suda pravde koja od Srbije zahteva ne samo hapšenje haških optuženika, nego i javno priznanje onoga što se dogodilo. Moramo priznati šta se događalo u vreme Miloševićeve vlasti. Nijedno izvinjenje nema nikakvu vrednost dok se ne priznaju žrtve genocida u Srebrenici. Zato što se zna da su u genocidu u Srebrenici učestvovali vojska i policija iz Srbije. I to se mora priznati. Dok se ne prizna, izvinjenja nemaju nikakav značaj. Treba da se priznaju žrtve genocida i da se usvoji 11. jul kao datum sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. To bi bio početak nečega što je izgradnja zajedničkog istorijskog pamćenja.
*Šta su donela “nova” suđenja za ratne zločine, Ovčara, Podujevo, Suva Reka?

Važno je da su sve države bivše Jugoslavije regovale na pritisak međunarodne zajednice za zatvaranje Haškog trbunala, odnosno da organizuju nacionalna suđenja za ratne zločine. To je važan odgovor država regiona na ono što se događalo u prošlosti. Međutim, pokazuje se da postoji veliki broj problema koji potiču od nedostatka političke volje država da daju podatke i činjenice o ratnim zločinima. Imamo nekoliko suđenja, u jednom se sudi aktivnim policajcima, u slučaju Lovas i aktivnom oficiru i rezervistima, pripadnicima Vojske Jugoslavije. Ali nemamo nijedno važno suđenje o ratnim zločinma u Bosni, koje dokazuje da je to bilo organizovano u Srbiji. Jer, nijedan masovni ratni zločin u Bosni i Hercegovini ne bi se dogodio da nije bilo plana, organizacije i jakog učešća institucija iz Srbije.

*Nema optužnice koja to sadrži?
Nema, zato što u Srbiji postoji politička saglasnost da su zločini bili incidenti i da će se svi procesuirati. Ali da država, institucije, s tim nemaju veze.

*Vidite li takav kontinuitet zaštite državnih institucija od Miloševća do danas?
U vreme Miloševića bilo je samo jedno skaredno suđenje za zločine formacije “Žuta osa” u Zvorniku i to niko nije hteo da prati zato što je to bilo izrugivanje žrtvama. Danas, ipak, imamo suđenja i na njima se sudi za individualnu krivicu. U takvim suđenima nema utvrđivanja konteksta, a u kontekstu se vidi državna, institucionalna odgovornost. I tu imamo sukob između zvaničnog pristupa, gde bi država da se sve posmatra kao incident, makar se sudilo i za velike masovne zločine, ali, to se navodno dogodilo bez učešća države. I u svim procesima je vidljiv taj sukob između Tužilaštva i nas punomoćnika, jer mi smatramo da je vrlo važno jasno utvrditi kontekst u kojem se prepoznaje šta se događalo. Nema masovnih zločina bez učešća države, što se vidi. Ali sudije i sudovi su oprezni, da se ne ocrta taj kontekst i ne ogoli slika o tome šta se događalo. A onome ko analizira transkripte sa suđenja bilo bi jasno da nijedan masovni zločin nije mogao da se počini bez učešća države. Da u njemu nisu učestvovali policija Srbije i Vojska Jugoslavije, ili dobrovoljci Srpske radikalne stranke koji su glavni akteri.

Pravosuđe štiti državu, a ne žrtve

*Takav je slučaj Podujevo, gde već imamo pravosnažnu presudu protiv pripadnika MUP Srbije?
Da, ali osuđen je samo jedan pripadnik i rečeno je da je to rezervni sastav, da je to incident. A da je, navodno, komanda Specijalne antiterorističke jedinice, pod čijom su komandom bili počinioci zločina, odmah vratila taj deo jedinice i prijavila ih. Čak je u jednom saopštenju Tužilaštvo, povodom pokretanja postupka protiv drugih pripadnika Škorpiona, potenciralo da su pripadnici SAJ spasavali ranjenu decu. Tačno je da su odveli u bolnicu decu koja nisu bila ubijena, ali ista komanda SAJ posle dve nedelje vraća istu jedinicu da obavlja navodne borbene zadatke na Kosovu. Nemamo ni u prvom, ni u sadašnjem procesu nijednog pripadnika SAJ koji je imao zapovednu odgovorost. Štaviše, pripadnici SAJ se slave kao humani ljudi koji su odveli decu u bolnicu. Ne postavlja se pitanje kako komanda SAJ posle dve nedelje vraća na Kosovo jednu kriminalnu grupu.

Proces za Ovčaru je prvi, prvostepena presuda je izrečena 2006. I mislim da je bila pravična, rezultat dobro sprovedenog dokaznog postupka. Ukinuta je zato što se u praksi pokazuje da Vrhovni sud ne voli pravične presude za ratne zločine. On je ukinuo i presude i u slučaju Sjeverin, i u slučaju Ovčara, a i one su bile u skladu sa zakonom. Nisu bile nepravedne prema optuženima, a može se samo reći da su malo pravde donele žrtvama. Preciznije, donele su toliko pravde koliko presuda može da donese. Međutim, one su smetale sudijama Vrhovnog suda, koje radije ne bi uopšte sudile za ratne zločine, nego bi ih ostavile u prošlosti, bez neke veze sa sadašnjošću i budućnošću. Pokazuje se i da VSS reaguje tamo gde javnost reaguje, u procesima gde je bilo velikih propusta, kao u slučaju Škorpioni.

Snimak zločina Škorpiona objavljen je 1. juna 2005, a ubrzo je počelo suđenje, zato što je reč o nepobitnom dokazu. Dali smo Tužilaštvu sve podatke o počiniocima, pohapšeni su nakon našeg upozorenja 23. maja te godine. Rekli smo im da ćemo, ukoliko počinioci ne budu pohapšeni do kraja juna, dati kasetu nekoj televiziji. Onda smo, nakon što je tužilac Džefri Najs 1. juna obelodanio deo snimka, istog dana prikazali ceo zapis. U tom postupku predsedavajuća Veća jako je vodila računa kako će da obrazloži presudu. Javnost nije mogla da razume zašto je jedan počinilac oslobođen, kao ni to zašto je jedan osuđen na samo pet godina, jer, navodno, nije pucao. A na snimku se jasno vidi da čuva žrtve i vodi razgovor sa najmlađim, koga pita da li je nekad bio sa devojkom. Prvi put je javnost jako reagovala na činjenicu da je ta osoba blago kažnjena.

Vrhovni sud je u tom procesu ukinuo upravo taj deo presude koji se odnosi na ovog pripadnika Škorpiona i vratio na ponovno suđenje. Iz takve odluke može se zaključiti da Vrhovni sud traži da ponovo budu izvedeni dokazi, sa prikrivenom porukom da treba da bude oslobođen. Zapanjujuće je i da kaznu jednom od počinilaca koji je pucao smanjuju sa 20 na 15 godina. Ubici se smanji kazna, a na snimku se vidi da su svi počinioci bez ikakvh emocija, bahato učestvovali u tom ubijanju. Smanjuje se kazna onom koji je streljao decu, daje mu se mogućnost da izdrži kaznu (verovatno neće biti u zatvoru duže od deset gdina), da bude slobodan. I po tome se vidi da je praksa VSS da preinačava dobre presude prvostepenog Veća Suda za ratne zločine.

*Da li time žele da zaštite državu?
Činjenica je da postoji veliki obzir, ne dozvoljava se da se odslika institucionalna odgovornost, a to se vidi u svim predmetima. Uvek se naglašava da je sve bilo incidentno. A kod zločina na Kosovu je jasno da ih nije mogao počiniti niko osim Vojske i policije i onih koji su bili pod njihovom kontrolom. Imamo beznačajan broj predmeta, a s druge strane stalno se pokazuje potreba da su žrtve i Srbi. Činjenica je da Tužilaštvo radi pod velikim političkim pritiskom i otuda ima malo žrtava – svedoka na procesima protiv pripadnika bivše Oslobodilačke vojske Kosova. Imali smo dva takva predmeta, ali bez svedoka sa Kosova, zato što oni neće da dolaze. I ništa nije vredela naša preporuka da Tužilaštvo svoja saznanja i dokaze predaje UNMIK-u, međunarodnim sudijama. I da se kosovsko društvo suoči sa zločinima Oslobodilačke vojske Kosova, šta su oni činili. Nijednom ovde Tužilaštvo to nije prihvatilo, nego su uporno izdavali optužnice nezavisno od toga da li je moguće dokazati optužnicu i obezbediti zadovoljenje pravde.

Gde su posmrtni ostaci

*Problem nestalih značajan je za utvrđivanje prave istine o zločinima. Fond je radio i na popisivanju nestalih i istraživao okolnosti pod kojima su nestali?
Još uvek ima oko 1.500 Albanaca i približno 450 Srba, Roma i drugih. Ima ozbiljnih indicija da su Srbi tajno prebacivani u Albaniju, da su tamo postojali objekti za njihovo zatvaranje, te da tamo postoje tajne masovne grobnice. Isto tako je izvesno da se posmrtni ostaci Albanaca negde nalaze. Znamo da je jedna hladnjača isplivala iz jezera Perućac, kod Bajine Bašte. Ali iz ispitivanja pripadnika policije saznajemo, postoji u zapisnicima sa njihovih saslušanja, da su neki policajci tim telima stavljali kamen oko vrata, jer nisu znali šta da rade s njima. Samo da ih potope. Tako da se zna da nisu sve žrtve izvađene, nego da se jedan broj tela nalazi u tom jezeru, nikad nisu izvađena. To imamo u našim izveštajima, i svi živimo sa istinom da su u jezeru Perućac posmrtni ostaci nestalih. Lično sumnjam da se tamo u vodi nalaze tela Albanaca ubijenih u Kraljanima. Neka su nađena baš u tom jezeru ali nisu nađena tela još oko 90 Albanaca ubijenih u tom selu Kraljane. To je zločin počinjen 4. aprila 1999, Abanci su proterani iz Kline, OVK im je rekla da ne idu prema Đakovici i da je bolje da svrate u neko selo. Oni su svratili u selo Kraljane, tu su bili policija i Vojska, koji su najpre zadržali oko 500 muškaraca, potom devedesetšestoricu, uglavnom mlađih. U svedočenjima se stalno pominje neki pukovnik Grujić, njega pominju Albanci koji su bili u tom selu, a upućeni su u Albaniju. Nijedan od njih se nije vratio, a tela nekoliko mlađih Albanaca pronađena su u masovnoj grobnici u Perućcu kod Bajine Bašte.

*Imate potvrdu i iz drugih izvora, organizacija sa Kosova?
Da, imamo potvrdu da su tela nekih Albanaca iz Kraljana nađena kod Bajine Bašte, u jezeru Perućac. Na osnovu toga je moja pretpostavka da se u jezeru Perućac nalaze tela ubijenih u selu Kraljane. A Dragan Karleuša (kao zamenik načelnika za borbu protiv organizovanog kriminala, penzionisan 2004, op. aut.), u procesu Suva Reka, na moje pitanje da li u Srbiji ima još masovnih grobnica, rekao je da, budući da ima još 1.400 – 1.500 nestalih Albanaca, “u Srbiji sigurno ima još masovnih grobnica”.

*Govorili ste o Mačkatici kod Surdulice, na jugu Srbije?
Naravno, tražili smo, u vreme dok je Predrag Marković bio predsednik Skupštine Srbije, da se pokrene policijska istraga o spaljivanju tela u Mačkatici, a i da se tužilaštvo uključi. Ništa se nije dogodilo, iako se zna da su pripadnici leskovačke Posebne jedinice policije vozili taj kamion sa telima do Mačkatice. Nažalost, ovde postoji saglasnost da se stavi tačka na masovne grobnice…

*Zavera ćutanja?
Da, ideja da se misli da Srbija može u Evropu, a da ovde postoji ćutanje o masovnim grobnicama. A ima ih još, nije samo spaljivanje tela u Mačkatici. A pritom imamo kao jedinu temu trgovinu ljudskim organima. Što je, po mom mišljenju, pogrešan tužilački potez. Jer, ako nema posmrtnih ostataka 400 Srba i ima indicija da su oni tajno prebačeni u Albaniju, gde postoje neki tajni zatvori i tajne grobnice, treba istražiti. Kao i to da ovde postoje masovne grobnice Albanaca. Moraju da se iznesu podaci, da se kaže gde je još 1.400 – 1.500 Albanaca.

*Da li se sve, kada je reč o nestalim Srbima i mogućoj trgovini organima, svelo na “žutu kuću”?

Fond ima informacije da se vodi istraga o tajnim zatvorima i tajnim grobnicama. A kada je reč o trgovini ljudskim organima, mislim da je to kriminalni čin koji dođe posle obavljenog ratnog zločina. U ovom slučaju, Tužilaštvo za ratne zločine želi da napravi senzacionalističku priču.To je potpuno pogrešno, jer oni hoće da kažu da se Oslobodilačka vojska Kosova bavila trgovinom i činila krivična dela, kako bi zarađivala, umesto da se bavi faktografijom i dokazuje da su nad Srbima počinjeni ratni zločini.

*Ratni zločini i Srbija danas: kakva su iskustva Fonda od osnivanja 1992, da li je srbijanska vlast uputila jasnu poruku osude i izvinjenja? Dve deklaracije u vezi sa osudom genocida u Srebrenici imamo u Skupštini Srbije, šta bi trebalo da sadrži ona koju bi prihvatio Parlament?
Nijedno izvinjenje neće imati značaj dok se o zločinima ne progovori na činjenični način. Postoji presuda Međunarodnog suda pravde koja od Srbije zahteva ne samo hapšenje haških optuženika, nego i javno priznanje onoga što se dogodilo. Moramo priznati šta se događalo u vreme Miloševićeve vlasti. Nijedno izvinjenje nema nikakvu vrednost dok se ne priznaju žrtve genocida u Srebrenici. Zato što se zna da su u genocidu u Srebrenici učestvovali vojska i policija iz Srbije. I to se mora priznati. Dok se ne prizna, izvinjenja nemaju nikakav značaj. Treba da se priznaju žrtve genocida i da se usvoji 11. jul kao datum sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. To bi bio početak nečega što je izgradnja zajedničkog istorijskog pamćenja. Ovako, Srbija samo nastavlja politiku poricanja i prikrivanja koja nikako neće pomoći tome da se približi uređenim društvima.

*Grupa nevladinih organizacija iz regiona smatra da regionalna komisija treba da dovede do pravde za žrtve?
Smatramo da na zajedničkom slušanju žrtava i priznavanju zločina treba da gradimo zajedničko istorijsko pamćenje. A to može da bude i put da se dođe do novih podataka o zločinima, koji bi bili relevantni za pokretanje novih istraga i podizanje optužnica. To regionalno telo bi se bavilo utvrđivanjem činjenica, ali i načinom na koji će te činjenice biti izrečene. Oko toga postoji velika koalicija nevladinih organizacija u regionu i u sledeće dve godine sprovešćemo veliku javnu raspravu unutar civilnih društava. Pozivaćemo organizacije koje se bave razvojem demokratije, udruženja žrtava, ali i pravnike, istoričare, sociologe, intelektualne elite koje se prema prošlosti odnose preko pisane reči, a imaju vrlo malo kontakata sa žrtvama.

Share