E-Novine: Ćutanje je zlato

Izvor: E-novine

Naše društvo, naše institucije do te mere su uništeni da i mali koraci napred, učinjeni u međuvremenu, ne znače ništa. Presuda Nataši Kandić je presuda borcima za ljudska prava, i šta god rekao Freedom House, ona je samo jedan od dokaza da Srbija još uvek nije slobodna i demokratska zemlja zasnovana na vladavini prava. Ova presuda je dokaz da postoje određene grupe odgovornih, o čijoj odgovornosti za teška zlodela ne možemo i ne smemo govoriti. Dokaze su već uništili, pa ko se seća, neka priča. Ako priča, neka spremi pare

Piše: Andrej Nosov

Srbija je posebna zemlja po mnogim kriterijumima. U listu secifičnosti našeg društva možemo upisati i činjenicu da je braniteljka ljudskih prava Nataša Kandić konačno dobila sudsku presudu kojom se šalje jasna poruka da su „viši i važni faktori političke stabilnosti”, kao što je Toma Nikolić, oslobođeni odgovornosti ili eventualne sumnje za zlodela u prošlosti. Direktorka Fonda za humanitarno pravo, Nataša Kandić, osuđena je za klevetu predsednika SNS Tomislava Nikolića. Prema odluci Četvrtog opštinskog suda u Beogradu, Kandić bi trebalo da plati novčanu kaznu od 200.000 dinara. Oglašena je krivom jer je 2006. godine, u emisiji Kažiprst, iznela neistinite tvrdnje na Nikolićev račun – da je učestvovao u zločinima nad civilima u selu Antin 1991. godine.

Mnogi pravnici će kritikovati iznošenje stava o nepravnosnažnoj presudi. Mnogi legalisti će smatrati komentarisanje nedozvoljenim činom. Ali, ćutati o ovoj presudi je na istom tragu ćutanju komšija onih koji su bacali cveće na vojsku koja ide u Vukovar 1991. Ili radovanje zbog hiljada ubijenih širom svetih srpskih zemalja. Ćutanje i pravda ne idu ovde zajedno.

Nataša Kandić često govori i radi ono što je većini mrsko u ovom društvu. Ona svakodnevno pred Većem za ratne zločine svojim pitanjima iritira pravni sistem ove države. Stalno zanoveta, podseća, kritikuje i, u ime žrtava, podstiče krhko pravosuđe da utvrdi činjenice o teškim i preteškim posledicama oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Kandić rukovodi jednom od najznačajnijih organizacija za ljudska prava na Balkanu i šire, čiji izveštaji, nalazi, svedoci, i hrabri poduhvati, gotovo nikada nisu dovedeni u pitanje kod stručne, regionalne ili međunarodne, javnosti. No, Srbija opet pokazuje svoje specifičnosti. Ovdašnji mediji, političari, tzv. intelektualna elita i drugi relevantni, u Nataši Kandić i drugim braniteljkama ljudskih prava vide zlo, „srpske krave“, antisrpkinje, osobe bez ljudskog dostojanstva i na kraju, one koje bi trebalo proterati, osuditi i najvažnije ućutkati. Samo neka ćute, i sve im je oprošteno (a to „sve” su „nedela govora” o ratnim zločinima, potlačenima, ili čemu god što od tih žena dođe).

Mnogi se danas diče nezavisnošću sudstva. Kažu, pa nije imala dokaze, nije trebalo da izađe u javnost, mogla je da razgovara najpre sa tužiocima za ratne zločine, mora se znati red. I kažu još puno drugih i gorih stvari. I to je zapravno slika našeg društva. Ćutanje je zlato, a još ako je o smeću u našem dvorištu i šaputanje je greh.

Ovde se ne radi o običnoj, komšijskoj, ili rođačkoj podmetačini. Nije ovo slučaj u kome se procenjuje da li je komšija imao prava da kaže da drugi komšija vara ženu. Ovde se radi o ulozi, zadatku i obavezi braniteljke ljudskih prava da, javno iznoseći informacije, podstakne institucije države da se pozabave odgovornošću počinilaca ratnih zločina i drugih kršenja ljudskih prava. Ako pogledate druge zemlje, ako pogledate međunarodne dokumente (između ostalih i Deklaraciju o braniteljima ljudskih prava), ako razumete šta je uloga nevladinih organizacija za ljudska prava i ako ste, ne daj bože, živeli na ovim prostorima u vreme zla, jasno vam je da je presuda Četvrtog opštinskog suda skandalozna. Govor mržnje je svakodnevna pojava u srpskim medijima. Sudovi nadležni da sude za isti, često ne žele da ga pročitaju, tamo gde je očigledan i pravno dokaziv. Ali zato se braniteljske ljudskih prava vuku po sudnicama Srbije, sa različitim potencijalnim kriminalcima, i brane (često bez prava da dokažu odgovornost tužioca u sporu), dokazujući da svoj posao rade dobro i iznoseći podatke koje svi znamo, a pravimo se da ih nismo videli. Mučno je gledati kako oni ljudi koji su u vremena zla glasno govorili, pisali, dokumetovali, protestvovali, moraju da dokazuju da ne mrze, da nemaju lošu nameru i da brane ljudusko dostojanstvo, i to u postupcima koje pokreću učesnici zločinačkih poduhvata i ostalih groznih „događaja koji su se dogodili“. Nedostaje da Miodrag Popov objavi vest na RTS o ovoj presudi, u studiju je prokomentariše Milijana Baletić, a u izveštaju sa suda se javi autor priloga o vozu koji ide bez šina. Bio bi to potpuni ugođaj za domaćice u Srbiji.

Mnogi pravnici će kritikovati iznošenje stava o nepravnosnažnoj presudi. Mnogi legalisti će smatrati komentarisanje nedozvoljenim činom. Ali, ćutati o ovoj presudi je na istom tragu ćutanju komšija onih koji su bacali cveće na vojsku koja ide u Vukovar 1991. Ili radovanje zbog hiljada ubijenih širom svetih srpskih zemalja. Ćutanje i pravda ne idu ovde zajedno.

Razloga da se lažemo nema. Naše društvo, naše institucije do te mere su uništeni da i mali koraci napred, učinjeni u međuvremenu, ne znače ništa. Presuda Nataši Kandić je presuda borcima za ljudska prava, i šta god rekao Freedom House, ona je samo jedan od dokaza da Srbija još uvek nije slobodna i demokratska zemlja zasnovana na vladavini prava. Ova presuda je dokaz da postoje određene grupe odgovornih, o čijoj odgovornosti za teška zlodela ne možemo i ne smemo govoriti. Dokaze su već uništili, pa ko se seća, neka priča. Ako priča, neka spremi pare.

Siguran sam da nema tog suda, nema te države koja može Šešeljeve podanike spasiti odgovornosti za učinjena zla. Mogu doneti još stotine presuda, protiv svih koji su ikada i pomislili da je Nikolić možda učino zlodelo, ili bilo ko drugi. Kazne će se platiti. Ali, dželati neće spavati mirno. Uvek će biti hrabrih žena, branitelja ljudskih prava i onih koji se ne mire sa svirepim zlodelima. Nataša Kandić će ostati upamećena po mnogim značajnim delima, a njenoj biografiji se sada može dodati i činjenica da ju je Srbija osudila za posao koji radi, da je sudija procenila da ne treba da ga radi, i da svako onaj ko se usudi da kaže šta je čuo ili video – mora da ćuti. Jer, naši smo. Nije red i nije umereno.

Share