„Narativ oko Kosova i brojni sukobi koji su se desili uticali na to da se društvo i mladi radikalizuju“: Da li je pomirenje Srba sa Albancima i Hrvatima moguće?

Razlog zašto mladi jako malo znaju o svojim komšijama leži u tome što nemaju nikakvog kontakta sa svojim vršnjacima iz Hrvatske i sa Kosova, ali i u tome što su svi isključivo upoznati samo sa zločinima počinjenim nad pripadnicima njihove etničke grupe, ali ne i sa zločinima nad drugim etničkim grupama.

Generalna sektretarka Krovne organizacije mladih (KOMS) Miljana Pejić kaže da se odnos Srba prema Albancima promenio nagore i da je njihov Alternativni izveštaj o položaju i potrebama mladih pokazao porast broja onih koji su odgovorili da misle da pitanje Kosova treba da se reši vojnim putem.

– To pokazuje da su ceo narativ oko Kosova i brojni sukobi koji su se desili uticali na to da se društvo i mladi radikalizuju. Uz to ide i ekonomska kriza zbog koje se političari često okreću prema nacionalističkim i populističkim temama kako bi odvratili pažnju sa loše situacije u kojoj žive, istakla je Pejić i dodala da veliki procenat mladih, iz medija i iz opšteg narativa, upija negativno mišljenje i asocijaciju kada se pomenu Albanci i Hrvati.

Slično razmišlja i Bekim Blakaj iz Fonda za humanitarno pravo Kosova. On je rekao za Danas da je jedan od razloga za veliki procenat mladih koji ne veruju u pomirenje Srba sa Albancima velika etnička distanca između Srba i Albanaca.

– Mladi iz obe etničke zajednice nisu imali prilike da se druže ili da uopšte komuniciraju, pa imaju predrasude jedni o drugima. Takođe, nemaju tačne informacije o događajima tokom rata na Kosovu i podložni su dezinformacijama koje dolaze iz medija i drugim kanalima, naveo je Blakaj.

Dodao je da je od rata 1999. godine pa nadalje, etnička podela među običnim građanima albanske i srpske zajednice veća nego ikada u istoriji i da puno njih smatra da cela nacija snosi kolektivnu krivicu/odgovornost za zločine počinjene tokom rata.

– Mislim da odnosi Srba i Albanaca nisu beležili skoro nikakav napredak od 1999. godine, što predstavlja najniži istorijski nivo u odnosima između dva naroda. Čak i u ranijim istorijskim periodima gde je bilo stradanja civila, kao 1912. ili 1918. godine, ili tokom okupacije u Drugom svetskom ratu, obični ljudi iz dva naroda nisu videli jedni druge kao neprijatelje, nego vlast ili naoružane jedinice, naveo je Blakaj.

„Razlika u broju mladih koji veruju u pomirenje sa Albancima je tolika zato što je sukob na Kosovu ‘živ’“

Prema istraživanju Inicijative mladih za ljudska prava pod nazivom „Stavovi mladih u Srbiji o ratovima devedesetih”, psihologa Rodoljuba Jovanovića, u Srbiji 23 odsto mladih smatra da je pomirenje između Srba i Albanaca nemoguće, a 13 odsto ih smatra da je ono nemoguće između Srba i Hrvata.

Jovanović objašnjava da je taj procenat zapravo veći zato što 23 i 13 odsto ispitanika kaže da se nimalo ne slaže sa tvrdnjom da je pomirenje Srba sa Albancima i Hrvatima moguće. Međutim, još dodatnih 20 i 13 odsto kaže da se samo ne slaže.

– Tako da bi se moglo reći da 43 odsto smatra da pomirenje sa Albancima nije moguće. Kada se radi o pomirenju između Srba i Hrvata imamo sličnu situaciju, zapravo 31 odsto mladih od 18-30 godina smatra da pomirenje između Srba i Hrvata nije moguće, nastavio je Jovanović.

Prema njegovim rečima, mladi nemaju dosta znanja o ratovima devedesetih, a i ono znanje koje imaju je pristrasno, mnogo više mladih je upoznato sa zločinima počinjenim nad Srbima dok za zločine počinjene nad drugim etničkim grupama, većina nikada nije ni čula.

– Jedan od načina da im pomognemo је kroz obrazovanje, naročito nastavom istorije. Vidimo da se ova tema veoma malo obrađuje u školi (25 odsto mladih kaže nimalo, a 50 procenata vrlo malo), a većina mladih (60 odsto) smatra da u školi treba više da se uči o ratovima devedesetih. Sami mladi nam kažu da bi trebalo ovoj temi posvetiti više vremena tokom školovanja. Tu se otvara drugo pitanje, a to je pitanje sadržaja samog obrazovnog programa, udžbenika i nastave o ratovima devedesetih, istakao je Jovanović.

Istraživanje je obuhvatilo 910 mladih iz Srbije, uzrasta od 18 do 30 godina, a prosečna starost ispitanika bila je 24,4 godine.

Prema mišljenju Sofije Todorović iz Inicijative mladih za ljudska prava, razlika u broju mladih koji veruju u pomirenje sa Albancima je tolika zato što je sukob na Kosovu „živ“.

– Tenzije su konstantne, nemamo konsenzus sa Kosovom o mnogim pitanjima, a dijalog na najvišem nivou suštinski ne postoji jer su nam i za to potrebni posrednici, što je veliki poraz i politička neodgovornost. Predstavnici naših najviših institucija koriste javno i pogrdan naziv za Albance, imamo porast desnih stavova kada govorimo o ovom pitanju, a cela tema dodatno izaziva i strah, nastavila je Todorović.

Kako je naglasila, Kosovo je jedno od najaktuelnijih političkih pitanja, a mladi iako sami procenjuju da nemaju dovoljno znanja, ipak imaju veoma čvrste i negativne stavove o trenutnoj situaciji, ali i o Albancima kao etničkoj grupi.

Jovanović: Tri četvrtine mladih nikad čulo za masovne grobnice u Srbiji

– Meni je najveće razočarenje da tri četvrtine (74 odsto) mladih nikada nije čulo za masovne grobnice otkrivene u Srbiji, zato što mislim da je ovakav manjak poznavanja činjenica veoma opasan. Sa druge strane, malo više od polovine (52 posto) mladih smatra da treba raditi na pomirenju nekada zaraćenih strana, rekao je Rodoljub Jovanović.

OKVIR: O unapređenju odnosa

Miljana Pejić iz KOMS-a ističe da međusobne posete i dijalog mogu da utiču na mlade da se upoznaju, razumeju i da samim tim smanje međusobne predrasude.

– Potrebno je poboljšanje školskih programa, da se nađe bolja refleksija na to kako su sukobi nastali, objektivnija istorija kroz formalno obrazovanje i da se pomerimo od kolektivne krivice pri kojoj osuđujemo ceo narod na osnovu zločina i nedela pojedinaca, objasnila je Pejić.

Prema mišljenju Bekima Blakaja iz FHP Kosova, jedini način za poboljšanje odnosa između Albanaca i Srba je da obe zemlje počnu da sprovode pravosudnu pravdu, odnosno da pravosudni sistemi obe zemlje uspostave saradnju i procesiraju odgovorne za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti.

– Vrlo je važno da se priznaju i prihvataju žrtve druge strane, i da se prema njima pokaže poštovanje i da im se garantuje reparacija. Negiranje zločina i nepriznavanje žrtava kao i glorifikacija onih koji su počinili te zločine odmaže proces poboljšanja odnosa, objasnio je Blakaj.

 Razgovorom o otvorenim pitanjima do boljih odnosa: Tomislav Žigmanov, ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, za Danas

– Isticanjem zločinačkih dijelova iz povijesti, jazovi koji su bili proizvođeni, antagonizmi koje smo zaticali na gotovo svakom koraku, prečesti negativni sadržaji u javnosti ostavili su, očito je, svoje posljedice i na mlade, rekao je Tomislav Žigmanov, ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, komentarišući nalaze istraživanja Inicijative po kojem samo 13 odsto mladih iz Srbije veruju da je pomirenje sa Hrvatima nemoguće.

Kako objašnjava, ti rezultati su posledica ili odraz ukupnih prilika u društvima, „koji odnose ovih bliskih naroda, naroda koji su u svojim povijestima imali daleko dulja razdoblja suradničkih odnosa, koja su ostavile brojne pozitivne tragove u njihovim kulturama i društvenom razvoju, nastoje, isticanjem samo negativnih dijelova, trajnije uprljati i zagaditi“.

– No, vjerujem ne i trajno, budući da je riječ o mladima koji ih vremenom mogu izmijeniti, kaže Žigmanov.

Na pitanje o odnosu Srba i Hrvata danas, Žigmanov kaže da „estrada bilježi nikad uspjelije i pozitivnije odnose“.

– Petar Grašo ili Jelena Rozga u Beogradu ili Aleksandra Prijović u Zagrebu. I druga područja, ne samo popularne, kulture razvijaju prakse razmjene dobara i vrijednosti, što se sve događa bez ekscesa. I u području sporta – nekoliko regionalnih liga u kojima sudjeluju klubovi iz Srbije i Hrvatske odvijaju se uspješno, istina uz bilježenje pojedinačnih incidenata, kao što je bio onaj nedavni u Zadru. Vidjeli ste što je sve postigao Zdravko Marić sa svojim Sportskim igrama mladih. Srbija i Hrvatska su države koje imaju toliku međusobnu razmjenu da su godinama unazad uvijek među prvih deset država. Istaknut ću s ponosom i suradnju nacionalnih manjina i njihovih institucija – Hrvata iz Srbije i Srba iz Hrvatske, o čemu se također malo zna, a ona je redovita, bogata i pluralna i odvija se u posve pozitivnom ozračju. I odnosi dvije zemlje su napredovali u protekloj godini, ukoliko gledamo broj susreta na visokoj razini i poruka koje su bile slane. Naravno, svjesni smo da su ishodi tih susreta skromni kada je u pitanju rješavanje otvorenih pitanja, ali to nas sve skupa ne bi trebalo da onespokoji, navodi Žigmanov.

Prema njegovim rečima, do poboljšanja odnosa može doći samo stalnim i predanim radom, iskrenim željama i spremnošću da se o otvorenim pitanjima, pa i onim najbolnijim, a tiču se ratova koji su se vodili u 20. veku sa svim zločinima, „ne samo odgovorno pristupa i razgovara, već da se traže načini da se oni razriješe na obostrano zadovoljstvo i uz uspostavu trajnog povjerenja“.

– Tu područje državnih politika ima najveću odgovornost, a ja kao politički prvak hrvatske zajednice u Republici Srbiji nastojim tako čemu dati svoji prinos, ističe Žigmanov.

Naš sagovornik kao najveću prepreku u pomirenju dve strane vidi političku instrumentalizaciju interpretacija delova istorije u kojima su se događali ratovi s pratećim, nekad i nezamislivim zločinima.

– Takođe, uvlačenje u dnevne prakse, s pulsiranjem takvih sadržaja u javnosti, za posljedicu onda ima snažni konstrukt „monstrum neprijatelja“ i zacijelo jesu ono što predstavlja veliku branu u procesima pomirenja. Zato kulture sjećanja u svojim praksama ne smiju biti oni prostori koji će generirati produbljivanje i učvršćivanje negativnih stereotipa i biti resursom novim nesporazuma i nepovjerenja već moraju biti kulture koje za posljedicu imaju uspostavu povjerenja, međusobnog razumijevanja i obogaćivanja suradničkih odnosa između dva naroda, zaključuje Žigmanov.

Autor je polaznik Danasove škole novinarstva. 

Preuzeto sa portala Danas