Treća decenija izbeglištva: Ko sve (ne) dobija stan u Srbiji

Policija je početkom avgusta, u trećoj po redu takvoj akciji, pokušala prinudno da iseli raseljene porodice sa Kosova, koje bespravno žive u jednoj zgradi u Beogradu.

Samo četiri dana kasnije, Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova, uručio je ključeve 15 stanova u Arilju za izbeglice iz Bosne i Hecegovine i Hrvatske.

Ono što je zajedničko i za porodice koje su iz domova proterivali, ali i za „srećne” dobitnike ključeva jeste – skoro dve i po decenije čekanja pred imaginarnim vratima, kako bi na kraju i dobili stan koji im je obećan.

Čak 800.000 izbeglica i raseljenih iz bivše SFRJ bilo je u takvoj situaciji u Srbiji, podaci su Komeserijata za izbeglice. Država je do sada podelila 20.000 stanova i drugih rešenja, a pronašla je krov nad glavom za 70.000 ljudi.

Sudan Kuba, Trgoprodaja

Kakav Old Traford, kakvi bakrači. Stadion fudbalskog kluba “Trgoprodaja” bio je istinski teatar snova za sve nas hapce što smo odrastali na potezu od Tešinća do prvih kuća Gornje Puharske. Tu sam gledao svoju prvu utakmicu uživo, divio se paradama Dževada Delkića (koji će mi par godina kasnije krvnički zavrnuti uši kad sam mu ledenom grudvom pogodio šoferšajbu dok je prolazio kraj škole), i čudom se čudio zašto se starije komšije ushićuju Ramizovim zakrivljenim loptama i zovu ih “suhi list”.

Zaigrati “na male” ili penala “u romane” na travnjaku stadiona obično je zahtijevalo višemjesečni staž stražara koji bi motrio hoće li naići Dajdža i uz psovke i galamu nas rastjerati kao piliće. Eniz Kandžić – Dajdža bio je inače trener svih mladjih ekipa FK “Trgoprodaja”, kuća mu je bila odmah uz stadion, a o “zelenom tepihu” se brinuo sa takvim fanatizmom kao da je u najmanju ruku bio njegovo rodjeno vlasništvo na kojem je svakog vikenda igrala Barselona. Trebalo je da prodju godine da shvatim kako nas je Dajdža ustvari puštao da igramo, posmatrao naše tekme pušeći podbočen na ogradu, ocjenjivao ko je dovoljno talentovan da bude regrutovan u pionire, i da bi zagalamio tek kad bi se na mjestu gdje smo se tutnjali trava počela utabavati i gubiti boju.

Odata počast ubijenim na Korićanskim stijenama: “Ruža ruži”

Bacanjem 224 crvene ruže i učenjem Jasina, preživjele žrtve i porodice ubijenih su danas, u organizaciji Udruženja logoraša “Prijedor92” i “Kozarac”, obilježili 26. godišnjicu stravičnog zločina nad logorašima na Korićanskim stijenama.

Kako javlja reporterka N1 koja prati ovaj događaj, okupljeni su poručili da su kazne za izvršioce preblage.

Ruže su bačene uz poruku “Ruža ruži”, a kod prisutnih se na licu vidio bol, suze i grč prilikom učenja Fatihe i Jasina.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović kazao je da je masakr na Korićanskim stijenama monstruozan zločin nad grupom od najmanje 224 bošnjačka i hrvatska civila iz Prijedora koji se dogodio 21. augusta 1992. kao dio kampanje etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora.

Masakr je izvršen po nalogu Kriznog štaba općine Prijedor, izveli su ga pripadnici Interventnog voda prijedorske policije. Potraga za posmrtnim ostacima ubijenih logoraša još nije završena.

“Tog dana su srpski policajci iz izbjegličkog konvoja izdvojili prijedorske logoraše na planini Vlašić. Dovezeni su na Korićanske stijene. Logorašima civilima je naređeno da stanu na rub provalije, a zatim su im pucali u leđa. Nakon što su civili popadali u provaliju, policajci su nastavili bacati bombe i pucati kako nitko ne bi preživio”, kazao je Duratović.

Za zločin na Korićanskim stijenama kazne je dobilo 11 osuđenih, u trajanju od ukupno 200 godina. Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.

Za zločine pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17, Damir Ivanković na 14, Gordan Đurić na 8, Ljubiša Četić na 13, Zoran Babić na 22, Milorad Škrbić na 21, Dušan Janković na 21, Željko Stojnić na 15, Saša Zečević na 23, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.

Preuzeto sa portala N1

Oči su mu bile napola otvorene, kao da je živ

Ja dolazim iz Srebrenice, članica sam pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“.

Kada sam obavljala razgovor i pripreme za ovo svjedočenje, ja sam se odlučila za jedan dan za koji smatram da je bio najteži za mene i moju djecu. Slučajno ili ne, to je bio baš današnji dan, 8. maj 1992. godine, kada je moj muž ubijen i kada su meni arkanovci ušli u stan. I uvijek se predstavljam kao žrtva genocida prvo iz 1992. godine, pa tek onda iz 1995. godine, jer 1995. je bila kraj i tada sam pogubila sve.

Danas je baš 8. maj, baš se potrefilo tako. On se obilježava i u Srebrenici. Sramota me da plačem kada čujem ove majke. Već dvadeset godina gazim ovaj put, ali nisam uspjela da savladam emocije. Ponosna sam na samu sebe.

Kako je Srbija izgubila Kosovo?

Zašto je zaturen kontekst totalnog srpsko-albanskog razlaza i zbog čega se u dijalogu o Kosovu u Srbiji potpuno prećutkuje odgovornost za dešavanja koja su prethodila ratu 1999. godine, odnosno proglašenju kosovske nezavisnosti 2008. godine?

• Srpsko-albanski odnosi: Zločinci su uvek drugi

Politička i intelektualna elita ćuti o onome šta je dovelo do toga da Srbija izgubi deo teritorije, odnosno da građani albanske nacionalnosti svoju budućnost vide jedino u nezavisnoj državi Kosovo.

Sofija Todorović, iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, koja je rođena 1992. godine, dakle posle početka ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, kaže da se o tome šta je prethodilo, dakle o kontekstu tih događaja, malo ili ni malo zna.

RS ne može ukinuti Izvještaj o Srebrenici, novi ne može dobiti međunarodno priznanje

Odbacivanje izvještaja Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine u Narodnoj skupštini RS i eventualno formiranje nove komisije politički je motivisano sa političkim posljedicama, ali to ne može promijeniti ništa što je utvrđeno i prihvaćeno u izvještaju iz 2004. godine, kaže za Vijesti.ba osnivač Fonda za humanitarno pravo i regionalna koordinatorica Koalicije za REKOM Nataša Kandić.

Nisu navodne nego stvarne grobnice

Kratkim mukom, a potom gromkim aplauzom pozdravljen je film „Teret“ Ognjena Glavonića koji je juče prikazan u okviru takmičarskog programa Sarajevo film festivala i koji su neki mediji u Srbiji preliminarno, iako ga nisu videli, proglasili antisrpskim jer se tiče prevoženja leševa kosovskih Albanaca u masovne grobnice u Beograd.

Posle „Dubine dva“, „Teret“ je drugi film Glavonića koji se tiče ratnih zločina i njihovog prikrivanja ali na različite načine. „Dubina“ je dokumentarni, a „Teret“ igrani film. U 98 minuta pokretnih slika pratimo Vladu (igra ga Leon Lučev) koji radi kao vozač kamiona tokom NATO bombardovanja Srbije. Nakon što je preuzeo da sa Kosova do Beograda preveze tajanstveni teret, Vlada kamionom prolazi kroz nepoznate krajeve i pokušava da pronađe pravi put u ratom razorenoj zemlji

Izbeglica i žrtava Oluje se setimo samo na godišnjicu

“Dok je ova garnitura političara na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj ništa se neće desiti, žrtve se koriste u neku vrstu nacionalnog prebrojavanja, u Hrvatskoj će se govoriti isključlivo o hrvatskim žrtvama, u Srbiji o srpskim i to će služiti za dizanje tenzija”, kaže novinar Vremena Filip Švarm.

Ovog vikenda navršavaju se 23 godine od akcije “Oluja”. Hrvatska slavi, dok Srbija podseća na proterivanje više od 200.000 i ubistvo oko 2.000 Srba tokom te akcije. Međutim, i ovi podaci se razlikuju u zavisnosti od izvora. U “Oluji” je, prema podacima srpskog Komesarijata za izbeglice, proterano 250.000 Srba iz Republike Srpske Krajine, 1.856 je ubijeno, a 836 vode se kao nestali.

Sinoć je u Bačkoj Palanci održana centralna državna komemoracija povodom Dana sežanja na žrtve.

Generalima ordenje, žrtvama ni priznanje

Prošlo je 23 godine od operacije Oluja, ali o tome šta se tada desilo, šta je bio cilj te operacije i kakve su njene posledice – između Hrvatske i Srbije nema ni minimuma konsenzusa. Za jedne je Oluja samo oslobodilačka, za druge samo zločinačka operacija. Nekada zaraćene strane danas su, makar u vezi sa tim šta se u ratu dešavalo, i dalje posvađane. Za to vreme, srpske žrtve Oluje osuđene su na čekanje. Čekaju sudsku pravdu, čekaju ostvarenje svojih prava (naknadu štete od Hrvatske, priznanje statusa civilnih žrtava rata od Srbije), čekaju otkrivanje sudbine nestalih, čekaju na procese koji su mogli biti okončani nakon tri a ne 23 godine.

Documenta: 23 godine traju istrage o zločinima nakon Oluje

Voditeljica Documente Vesna Teršelič i novinar i Drago Pilsel u petak su, povodom predstojeće 23. obljetnice Vojno-redarstvene akcije “Oluja”, upozorili da još nije završena istraga za zločine koje su pripadnici Hrvatske vojske (HV) počinili 12. kolovoza 1995. u Komiću i Poljicima, selima nedaleko Udbine.

Upozorivši kako je pred hrvatskim pravosuđem procesuiran jako mali broj zločina, Teršelič je rekla da su stradanja u selima Komić i Poljice, nedaleko Udbine, prijavljena policiji neposredno nakon počinjena zločina, ali je istraga još uvijek u tijeku. Navela je da je, temeljem podataka HHO-a, u selo Komić, u kome je nakon “Oluje” ostalo 20-tak mještana, tenkovima i oklopnim transporterima ušla grupa hrvatskih vojnika koji su pucali iz vatrenog oružja i palili kuće.