Pismo iz Prijedora
Dvadeset i pet godina nakon što je okončan rat u Bosni i Hercegovini, proces koji zovemo suočavanje sa prošlošću prošao je puni krug. Od prvih post-ratnih godina obilježenih ubistvima povratnika, institucijama krcatim ratnim zločincima koji će kasnije biti otpremljeni na duge zatvorske kazne, „pravilima puta“ potrebnim da bi se spriječila osvetnička hapšenja povratnika, preko perioda velikih nadanja u novom mileniju, osnivanja Suda BiH i državnog Instituta za nestale, zenita Tribunala u Hagu, Komisije za Srebrenicu i proliferacije raznih inicijativa koje su problematizirale i zagovarale prava žrtava, do sunovrata koji je uslijedio nakon propalog pokušaja ustavnih reformi u aprilu 2006., zaokreta u secesionizam Milorada Dodika i povratka u retorike i politike dehumanizacije i „razdvajanja naroda“. Dolazak Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji, rehabilitacija Tuđmanove politike spram Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, bezidejna i neprincipijelna politika Evropske Unije na ovom polju, te atrofija nevladinog sektora koji se sve više udaljavao od stvarnosti zajednica čija je prava nominalno zagovarao, još su više umanjile kapacitet Bosne i Hercegovine da se iznese sa traumama, političkim i svim drugim posljedicama genocida i ratnih zločina
