Prevara pansrpskih iluzionista još traje

Prevara pansrpskih iluzionista još traje

aljazeeta_logoKako se ekipa zlotvora usuđuje, bez imalo obraza i straha, Krajišnike opet lagati, trovati i huškati na mržnju?

‘I sad, 20 i kusur godina poslije, ekipa zlotvora uzima sebi za pravo da bez imalo stida pali svijeće Krajišnicima’, piše autor [Rade Prelić / Tanjug]

Piše: Srđan Šušnica

Tih avgustovskih dana 1995. godine krimos TheDik je u Beogradu zbrajao profit od četverogodišnje ratnoprofiterske trgovine naftom i cigarama preko svoje firme registrovane u Rumuniji; manijak Mladić je dovršavao kampanju genocida i prikrivanja tragova u Podrinju; psihijatar koji je mokrio u krevet KaraDik je u Beogradu kockao i sa svojom paljanskom klikom i familijom vodio brigu kako posakrivati leševe, opljačkan novac i silne tragove svog četverogodišnjeg divljanja; suicidima istraumirani psihotik Milošević se sada, nakon što je četiri godine ranije Krajišnike gurnuo u balvan revoluciju i poveo u rat, čudio zašto Krajišnici ne brane svoje domove k’o Hrvati Vukovar već hrle k njemu u Beograd; a šizofrenik sa sklopljenim rukama Mali Vuk se pripremao za let i ljetovanje u Grčkoj (tačnije u Glifadi) toliko umoran od četverogodišnjeg huškanja pravoslavnih Krajišnika i Bosanaca na ubijanje i pucanje po komšijama, da mu se posljednji čin tog udruženog zločinačkog cirkusa i nije baš gledao.

Nas nekoliko, kao i desetine običnih ljudi dijelilo je hljeb i deke izbjeglicama iz Hrvatske – u dvorani Borik, u kasarni Kozara, po banjalučkim parkovima. Nabavljali smo i dijelili neke dijelove, filtere i motorna ulja za stojadine, jugiće i traktore koji su stali nadomak ili nakon Banjaluke. Hiljade i hiljade, kilometri raspamećenih lica i pogleda. Pogleda koji su do te 1995. godine već četiri godine bili izgubljeni u vremenu, odani a varani, zaj..ani i sj..ani od onih kojima su klicali i u koje su se zaklinjali.

Ni onda, ni danas tim prevarenim ljudima nije potpuno jasno šta ih je to zadesilo i zašto. Prevara beogradskih pansrpskih iluzionista je potpuna i traje.

Sjećam se da smo jedva našli neke dijelove za staru Škodu kojom je jedna porodica sa šestomjesečnom bebom, smještena kod nas u kući, trebala stići do negdje, ko zna gdje. Za oca te bebe nije se znalo gdje je i da li je živ. Nisu puno govorili ni sa nama ni među sobom, a kad jesu, kuću bi ispunila topla i sočna dalmatinska ikavica. Nisi je razumio, samo si je slušao kao melodiju. Pitao sam se u sebi – kud će toliki narod sa svojom ikavicom u Srbiji, i šta će sa tom ikavicom biti tamo? Tamo je melodija, ipak, neka druga.

Kad dobiješ pola sata da se iseliš

Istovremeno sam gledao kako komšiju iz naselja, vjerovatno Hrvata, naoružana grupica istjeruje iz stana. Čovjek je dobio pola sata da se iseli, pa je one najosnovnije i najdraže stvari bacao sa prozora svog stana. Sišao sam da mu pomognem da ih skupi i ponese, ko zna gdje. Kud će ovaj čovjek sa tim naramkom svog života? Hoće li se vratiti i ponovo biti moj komšija?

Sve se desilo brzo. Za sedam dana beskrajne krajiške kolone su uglavnom nestale iz Banjaluke u pravcu istoka. Vlasti RS-a su organizovale nove kolone, u kojima se hiljade i hiljade Hrvata i Muslimana protjerivalo iz svoje Banjaluke i okolnih opština preko Davora u Hrvatsku i dalje u pravcu zapada.

Tuga koja se ničim ne može izmjeriti, nikakvim brojevima, postocima, leševima, vještačenjima i sudskim odlukama. Zašto, za koga, za čije babe zdravlje?

I sad, 20 i kusur godina poslije, ekipa zlotvora sa jedne Coraxove karikature i mnogi drugi van nje, uzimaju sebi za pravo da bez imalo stida pale svijeće i onim mrtvim i ovim živim, a zamrlim Krajišnicima, koje je njihova politika za šaku zlata zloupotrijebila, potrošila i odbacila k’o topovsko meso!

Kako se usude, bez imalo obraza i straha po sebe i svoje režime, iste te Krajišnike i njihovu djecu opet lagati, reviktimizirati, trovati pansrpskim nacionalizmom i huškati na mržnju? Kako mogu bez prethodne katarze i priznanja vlastite odgovornosti držati moralne pridike i upućivati note onima koje je njihova nekad moćna armada gazila i tamanila, preko leđa istih tih Krajišnika? A moglo je i drugačije! Kako je moguće da ne vide zločine koje počiniše prvo drugima, a onda i svojima?

Gdje su nestali Krajišnici?

Najtužnije od svega je to da se dobar broj Krajišnika, koji sebe percipiraju kao “Srbi”, još uvijek pali na ova neofašistička i patetička s..nja i nacionalističke podvale “svoje” elite. Doduše, u tome im zdušno pomažu neoustaški tonovi iz susjedstva na koje, nažalost, pada dobar dio ataviziranog pučanstva i još atavističkije elite. A moglo bi i pametnije!

Kako Krajišnici, i oni iz Hrvatske i ovi iz Bosne, ne vide da njima po gloginjama udaraju veliki “Srbi” tj. najveci glib i šljam koji je Srbija i Jugoslavija ikada vidjela?

Istorija kaže da je nacionalistička elita u seobama i ratovima od Ličana, Vlaha, Krajišnika, Bosanaca i drugih pravoslavnih najlakše pravila “Srbe”. Kad ih pusti niz vodu, a onda se krene udarati u prsa, guslati i narikati za njima.

Nekada su Krajišnici surovo kažnjavali takve skotove svakih vrsta i boja. Ne bi se takvi glave nanosali ni onda ni sad, da još ima Krajišnika. Ali dođe ta postmoderna u naše krajeve, krenuše seobe i nesta onih Krajišnika. U ratu i seobi postadoše “Srbi” i sve zaboraviše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Preuzeto sa portala Al Jazeera

Share