Tužilaštvo: Veće kazne za učesnike u genocidu

Tužilaštvo: Veće kazne za učesnike u genocidu

Poslednjeg dana žalbene rasprave na suđenju za genocid i druge zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, argumente je izlagala optužba, a pravo da se obrate vijeću iskoristili su i neki od optuženih

U svom obraćanju u petak, optužba je zahtevala da se konačnom presudom petorica oficira vojske bosanskih Srba – Vujadin Popović, Ljubomir Beara, Drago Nikolić, Radivoje Miletić i Vinko Pandurević – osude za dodatna krivična dela, a da se dvojici povećaju kazne.

Bezbednjaci Glavnog štaba i Drinskog korpusa VRS, Ljubiša Beara i Vujadin Popović, osuđeni su na doživotne kazne zatvora zbog učešća u genocidu nad srebreničkim Muslimanima i tužilac, podrazumeva se, nema primedbi na visinu kazne. Ono što je za optužbu sporno je što nisu osuđeni i za učešću u “zaveri da se počini genocid” ili, pojednostavljeno rečeno, u pravljenju plana da on bude počinjen. U kratkim odgovorima, branioci navode da nema dokaza o učešću Beare i Popovića na sastancima gde je plan sačinjen, pa shodno tome, ne treba da budu osuđeni i za to delo.

Njihov kolega, bezbednjak Zvorničke brigade Drago Nikolić, osuđen je zbog pomaganja i podržavanja genocida na 35 godina zatvora, a optužba smatra da je Pretresno veće pogrešilo kada ga nije osudilo za učešće u genocidu. Za to je potrebno dokazati genocidnu nameru, što se po optužbi vidi iz njegovih saznanja o obimu, cilju i svrsi zločina. To što je imao čin potporučnika i nije bio “orkestrator” genocida, ne znači da nije delio nameru da on bude počinjen, navodi tužilac Rodžers.

“Možda nije bio strastven i oduševljen, možda je bio nesrećan, besan ili slabić koji je želeo da se dodvori pretpostavljenima, ali od trenutka kada se odlučno i istrajno uključio u zločin tolikih razmera, postalo je očigledno da je imao genocidnu nameru”, zaključio je tužilac. Shodno tome, optužba zahteva i da kazna bude jednaka ili što bliža onoj na koju su osuđeni Beara i Popović. Nikolićeva odbrana odgovara da je kazna prekomerna i da Pretresno veće nije pogrešilo u vezi sa odsustvom genocidne namere kod optuženog, budući da on nije imao saznanja o “kontekstu”, odnosno o svim događajima u okviru srebreničkog genocida.

Član Glavnog štaba VRS Radivoje Miletić osuđen je na 19 godina zatvora zbog progona, ubistava i nehumanih dela, kvalifikovanih kao zločin protiv čovečnosti. Optužba traži da za ubistva ratnih zarobljenika koji su se nakon pada srebreničke enklave našli u rukama vojske bosanskih Srba, on bude osuđen i za kršenje zakona i običaja ratovanja. U isto vreme, ne traži se povećanje zatvorske kazne. U kratkom odgovoru, odbrana odgovara da je tužilac stvari postavio “naopako”, jer Pretresno veće nije pogrešilo kada je Miletića oslobodilo optužbi za ubistva ratnih zarobljenika, već kada ga je osudilo za zločine nad civilima.

Očito najmanje zadovoljan delom presude kojom je bivši komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević osuđen na 13 godina zatvora, tužilac je najveći deo žalbenog podneska, pa tako i današnjeg izlaganja, posvetio njegovoj ulozi. Smatra da bi Pandurević trebalo da bude osuđen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem ubistva muslimanskih zarobljenika, a ne samo za pomaganje i podržavanje ubistva, progona i prisilnog premeštanja. Njegova uloga je, po tužiocu, daleko značajnija od pukog nečinjenja, odnosno nesprečavanja zločina, budući da se zločin dogodio u zoni odgovornosti njegove brigade uz aktivno učešće njemu podređenih oficira i vojnika. Istina, Pandurević je do 15. jula bio na frontu, ali je, objašnjava tužilac, po povratku u zvorničku kasarnu saznao da se u zoni odgovornosti njegove brigade nalaze hiljade zatočenika i da “postoji problem” sa njihovim smeštajem, pogubljenjima i pokopavanjem. Umesto da preduzme mere da se zločini spreče, on je nastavio da komanduje jedinicama koje čine zločine.

S druge strane, odbrana navodi da je optuženi sa razmerama operacije ubijanja bio upoznat “tek” 18. jula, kao i da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spreči zločine – opisao situaciju u dva borbena izveštaja i o tome razgovarao sa generalom Krstićem, komandantom Drinskog korpusa. Da je pokušao da prijavi krivična dela vojnom tužiocu, “smejali bi mu se u lice”, kaže branilac i objašnjava da je vojno tužilaštvo bilo organ Glavnog štaba VRS čiji su oficiri listom učestvovali u srebreničkom genocidu.

ZAŠTO JA, A NE KRSTIĆ: Na samom kraju žalbene rasprave na suđenju za srebrenički genocid, četvorica od petorice optuženih iskoristili su pravo da se obrate veću. Prvi je reč uzeo Vujadin Popović, bivši načelnik bezbednosti Drinskog korpusa, osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog učešća u genocidu. On se čudi što je veće zaključilo da je počinio genocid, a komandant njegovog korpusa Radislav Krstić, ranije osuđen na 35 godina zatvora, mu je u tome “samo pomagao”. Ispada, navodi Popović, da su genocid počinila tri oficira vojne bezbednosti, a ne i komandanti jedinica koje su učestvovale u ubistvima i proterivanjima.

Optuženi kaže da nikada nije naredio nijedno ubistvo, nije bio na mestima pogubljenja, niti dao bilo kakav doprinos operaciji ubijanja. Zašto su onda, pita se on, dokazi tako izokrenuti? Zato što su, odgovara, pre njega u pritvoru Tribunala zajedno boravili brojni drugi optuženici za srebrenički genocid i imali vremena da smišljaju kako da sa sebe prebace odgovornost na druge. Tako je, kaže, profunkcionisao “sistem prazne stolice”, odnosno svaljivanja krivice na one koji nisu prisutni, između ostalih i na njega.

NEMAM NIŠTA S UBIJANJIMA: Reč je, zatim, ponuđena bezbednjaku Glavnog štaba VRS Ljubiši Beari, takođe osuđenom na doživotni zatvor, ali se on zahvalio i rekao da nema ništa da kaže. Nešto rečitiji bio je Drago Nikolić, bivši načelnik bezbednosti Zvorničke brigade, koji je rekao da “iskreno žali zbog ljudi koji su pobijeni” i da bi voleo “da se to nikada nije desilo”. Kada je operacija ubijanja počela, trudio se, kaže, da sačuva sebe i pripadnike vojne policije od učešća u tome, i svestan je da sada zbog toga “plaća cenu”, odnosno služi 35-godišnju kaznu, koja žalbenom presudom, doduše, može biti povećana ili smanjena.

MIKROMENADŽMENT GENOCIDA: Bivši komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević je održao kraće “predavanje” o ulozi vojnih komandanata koji često ne kontrolišu svoje jedinice i dodao da je VRS bila decentralizovana struktura u kojoj su oficiri teško mogli vršiti “mikromenadžment”. Kaže da su u streljanjima učestvovali pripadnici “drugih struktura” vojske bosanskih Srba i neki pripadnici njegove brigade, ali po tuđem naređenju. Žali zbog žrtava i izvinjava im se u svoje i ime brigade. On je već odslužio dve trećine 13-godišnje kazne i nada se skorom prevremenom puštanju na slobodu.

ZLOČINAC KOJI MOŽE DA VAS POGLEDA U OČI: U ime Radivoja Miletića, koji ovih dana nije bio prisutan u sudnici, njegova zastupnica Nataša Favo je pročitala pisano obraćanje koje je sastavio u Pritvorskoj jedinici. Tu ponavlja ranije navode odbrane da je imao ograničenu ulogu u pisanju Direktive 7 kojom je naređen nezakonit napad na enklave u istočnoj Bosni i negira svoje učešće u zločinima. Smatra da “za zločin nema opravdanja”, ali tvrdi da je “častan čovek” koji se nema čega stideti i može “svakog pogledati u oči”, uprkos tome što je osuđen na 19 godina zatvora. Žrtvama je izrazio “duboki naklon” a njihovim porodicama saučešće.

Tako je žalbena rasprava u predmetu “Srebreničke petorke” okončana i ostaje da se čeka konačna presuda.

Share