Za sada bez referenduma

Usprkos tome što su nedavni sporazum Prištine i Beograda, potpisan pod patronatom Bruxellesa, potvrdili i Vlada Srbije i parlament velikom većinom glasova zastupnika, očito još ništa nije gotovo: sa Srbima sa sjevera Kosova već se danima razgovara, Srbi s juga Kosova, kojih ima više no onih prvih, nezadovoljni su što su iz svega isključeni, a referendum na kojem bi se o sporazumu trebali izjasniti građani Srbije opcija je oko koje se najviše lome koplja.

Na konferenciji za novinare koju je izravno prenosila Radiotelevizija Srbije, održanoj nakon sastanka sa Srbima sa sjevera Kosova, potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić izjavio je: “Referendum će biti raspisan ako kosovski Srbi saopšte da su spremni da prihvate rezultate referenduma i ako kažu da će zajedno sa nama učestvovati u primeni sporazuma. Vlada može da padne, ali odluku o sporazumu nećemo menjati, jer je to jedina moguća odluka.”

Javnost u Srbiji je, čini se, također podijeljena u pogledu postignutog sporazuma, pa se već nazire i novi “patriotski blok” koji spaja inače ne baš lako spojive stranke i pokrete. Na drugoj strani, niz javnih ličnosti izjašnjava se u prilog sporazumu s Prištinom. Tako bivša direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić za “Novosti” kaže da je potpisivanjem sporazuma Srbija prvi put od 1991. godine napravila pravilan potez time što je problem Kosova postavila kao prioritet.

– Javnosti je predočeno da je izgubljen rat, da više ne postoji suverenitet Srbije, i to na jedan precizan, ali težak način, nakon čega je nastupilo olakšanje, iako je samo potpisivanje praćeno negativnim tonom medija. Bitno je da se pokazalo da protivnici sporazuma nemaju snagu. Za obične ljude potpisivanje znači da Kosovo više nije tema zbog koje se mora stalno podsticati neprijateljstvo – kaže Nataša Kandić, ističući da je u više navrata sjever Kosova dovođen u kontekst nekadašnje tzv. Republike Srpske Krajine i odbačenog plana Z4, što je u Skupštini Srbije potencirao i sam premijer Ivica Dačić.

– Premijer je u svom obraćanju parlamentu rekao nešto jako važno, a to je da sporazum garantuje da se “Oluja” neće ponoviti. To je apsolutno dovoljno da svako normalan podrži sporazum – dodaje Nataša Kandić, koja ne vidi potrebu za referendumom. On može biti važan zbog Srba sa sjevera Kosova, od kojih i zavisi primjena sporazuma.

– Ne znamo kakvo je stvarno raspoloženje građana koji žive u te četiri opštine. Tamo vlada strah, jedna potpuno drugačija klima i od Srbije i Kosova. Građani nisu slobodni da izražavaju svoju volju. Ne verujem da žele da budu deo Kosova, ali niko im nije objasnio da će sada imati institucije putem kojih mogu uticati na svoj život, da će moći da žive bolje, da će imati slobodniju komunikaciju… i da neće izgubiti svoj identitet – kaže ona.

Na sporazum se različito gleda i među Srbima na samom Kosovu, a to se posebno odnosi na one koji žive u enklavama, gdje živi više Srba nego u sjevernom dijelu. O podjelama među samim Srbima Anamari Repić, zamjenica direktora RTV Kosova, za “Novosti” kaže:

– Oni koji učestvuju u institucijama Kosova smatraju da sporazum nudi dobra rešenja u pogledu sudstva, policije, lokalnih ovlašćenja, univerziteta, ali strahuju da bi severni deo mogao imati veća prava od ostatka srpske zajednice. Južno od Ibra Srbi žive uglavnom u većinskim srpskim sredinama. Prema planu Martija Ahtisarija, a sada prema Ustavu Kosova, kosovski Srbi imaju pet novih opština, koje imaju veća ovlašćenja. Na primer, te opštine biraju komandire policije, odlučuju o ubiranju poreza, upravljaju finansijama, urbanističkim planom itd. Nešto slično se predviđa sporazumom za sever Kosova, možda uz veću autonomiju u regionalnom smislu. Na primer, biraće se regionalni komandir, dok školstvo i zdravstvo funkcionišu prema zakonima Republike Srbije.

Osim sjevera Kosova, kako dodaje, ostali dijelovi u kojima žive Srbi su integrirani, surađuju s centralnim vlastima i provode zakone Kosova.

– Generalno gledano, Srbi južno od Ibra pažljivo prate dijalog i očekuju da obe strane ne zaborave i njihove potrebe. I među njima će biti razmirica dok se ne reši pitanje paralelnog sistema vlasti, jer Srbi sa severa traže olakšice prilikom prelaza granice, da se oslobode dvostrukog plaćanja osiguranja za automobile, veće mogućnosti za zapošljavanje – kaže Anamari Repić, uz konstataciju da ne postoji ni potpuna suglasnost Albanaca oko toga da će sporazum potpuno integrirati sjeverni dio u kosovske institucije i da će Srbi sa sjevera biti u potpunosti dio kosovske države.

Premijer Kosova Hašim Tači i albanske partije vjeruju da se sporazumom otvara evropska budućnost Kosova, a da kritike dolaze od “nekih opozicionih i ekstremnih struja, kao što je pokret Samoopredjeljenje”, koje tvrde da su sporazumom utvrđeni podjela Kosova, dezintegracija sjevernog dijela i daljnje gašenje kosovskih državnih struktura. Čak i u vladajućoj partiji nema posebne suglasnosti, ali prevladava uvjerenje – zahvaljujući međunarodnim obećanjima – da podjele Kosova neće biti. Anamari Repić ukazuje i na to da nevladin sektor osuđuje potpisivanje sporazuma jer u njemu ne vidi integraciju, već podjelu Kosova.

U tom pravcu razmišlja i glavni i odgovorni urednik Kohavisiona Adriatik Keljmendi. Najveća vrijednost sporazuma koji su Beograd i Priština postigli u Bruxellesu je činjenica što su se dvije strane konačno složile oko nečega i zajednički potpisale jedan sporazum, ali, kaže on, vrag je u detaljima, a 22. april, dan kada je potpisan, nije bio historijski.

– Recite mi, zar nije i Dejton nazvan istorijskim? Istorijskim su proglasili i prihvatanje sporazuma u Rambujeu od strane kosovske delegacije i šta bi zatim? – pita Keljmendi.

Dodaje da je otvoren put za nove historijske datume i nabraja: 24. mart 1999. godine, kada je NATO započeo zračne napade protiv SRJ, ili 12. jun, kada su trupe KFOR-a započele stacioniranje na Kosovu, ili prijedlog o statusu Kosova Martija Ahtisarija, ili 17. februar 2008. godine kada je kosovska Skupština proglasila Kosovo suverenom i nezavisnom državom, te zaključuje da smo vidjeli da je bio potreban i 22. juli 2010. godine, odnosno mišljenje Međunarodnog suda pravde.

Keljmendi smatra da će pravi historijski dan normalizacije odnosa Kosova i Srbije biti onaj kada Beograd i formalno prizna nezavisnost Kosova.

– Sve što je sada postignuto je novo definiranje odnosa Prištine i Beograda o problemu Kosova pod nadzorom Evropske unije, što neće biti dovoljno za razrešenje mnogih velikih problema. Na primer, uprkos ovih 15 tačaka sporazuma, Beograd će i dalje da drži Kosovo blokiranim u sportu. Na desetine hiljada mladih na Kosovu svakim danom oseća frustraciju zbog blokade Srbije – kaže Keljmendi i postavlja retoričko pitanje: – Kako može doći do normalizacije odnosa sa nekim ko se sve vreme angažuje da te izoluje i unazadi?

Iako generalno pozdravljaju sporazum (bolje išta nego ništa!), kosovski Albanci su nezadovoljni, a ljuti su i Srbi s juga Kosova, koji su isključeni iz razgovora koje u Beogradu vlasti vode sa Srbima sa sjevera, ne bi li ih udobrovoljili da sporazum prihvate, makar i nakon referenduma. Goran Svilanović, nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije a danas generalni sekretar Savjeta za regionalnu suradnju u jugoistočnoj Evropi, u nedavnom je intervjuu istaknuo da su Srbi koji žive južno od Ibra i koji su ušli u kosovske institucije u Beogradu tretirani kao izdajnici i da je sada vrijeme da se odnos prema njima promijeni.

– Tada bi i njihova uloga u političkom životu Kosova bila značajno veća. U najmanju ruku, pomoglo bi da se čuju njihova iskustva života u, kako to na severu kažu, “albanskoj državi” – kaže Svilanović.

Međutim, na dan nastanka ovog teksta, u zgradi Vlade Srbije pregovaralo se sa Srbima sa sjevera Kosova, dok su oni s juga ostavljeni da pod budnim okom jakih policijskih snaga prosvjeduju ispred zgrade zato što se državni vrh oglušio o njihov zahtjev da i oni budu uključeni u razgovore.

Ivici Dačiću i Aleksandru Vučiću Srbi sa sjevera ranije su iznijeli stav da se ne slažu sa sporazumom, poslije čega se govorilo o opciji referenduma, ali samo uz uvjet jedinstva. Sastanak je ipak završen bez dogovora, jer Srbi sa sjevera Kosova smatraju da u ovom trenutku referendum o sporazumu s Prištinom nije najbolja opcija, a da bi prioritet trebalo dati odluci Ustavnog suda o tom dokumentu.

– Jasno je da za njih referendum nije opcija. Očigledno je da su ocenili da narod Srbije drugačije misli. Ali uveren sam da Vlada ima većinsku podršku naroda – izjavio je Ivica Dačić nakon trosatnog sastanka, dodajući da su Vlada i Skupština podržale sporazum i da se on može jedino mijenjati referendumom.

– Nemamo vremena da mesecima razmatramo, jer nas to dovodi u tešku situaciju da ne možemo da sprovodimo prihvaćeno. Vlada neće promeniti kurs. Nastavićemo da vodimo zemlju u pravom smeru – pojasnio je Dačić nakon neuspjelih pregovora s predstavnicima Srba sa sjevera Kosova.

U svakom slučaju, čini se da je u pravu redatelj Lazar Stojanović, koji je ovih dana prognozirao da Srbija tek stoji pred problemima, a da je ovo što se dosad sa sporazumom događalo “bilo lakši deo”. S referendumom ili bez njega, činjenica je da je sporazum prvi korak ka kakvoj-takvoj normalizaciji odnosa s Kosovom i rješavanju problema koji muče i Srbe, na sjeveru i jugu, i Albance. Indikativno je i to da je nakon potpisivanja sporazuma u Bruxellesu otopljavanje krenulo i prema drugim susjedima, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, jer je u desetak dana bilo više međudržavnih susreta na visokoj razini nego u gotovo godinu dana koliko broji nova vlast. Ako ništa drugo, to se čini kao dobar početak.

Share