Ostvarivanje prava na reparacije – slučaj Logori za Hrvate u Vojvodini – svedočenje žrtava Ane Kurmajić, Željka Mijoka i Darka Ragača

Izveštaj sa suđenja – 1. decembar 2008.

Pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, 1. decembra 2008. godine održano je ročište po tužbi za naknadu štete koju je FHP 20. novembra 2007. godine podneo protiv Republike Srbije u ime dvanaest bivših logoraša logora Begejci i Sremska Mitrovica [Vojvodini], zbog odgovornosti države za nezakonit pritvor i torturu koju su nad njima izvršili pripadnici JNA i MUP-a Republike Srbije. Na ročištu su saslušani bivši logoraši Ana Kurmajić, Željko Mijok i Darko Ragač.

Ana Kurmajić je rekla je pre rata živela u selu Jakobovac, koje je bilo mešovitog etničkog sastava. Selo je bilo blokirano u dva navrata – u avgustu i septembru 1991. godine od strane JNA i lokalnih teritorijalaca iz sela Negoslavci. Neko od tih uniformisanih lica joj je tada pretresao sobu u kojoj je živela. Početkom oktobra 1991. godine sa ostalim ljudima je zarobljena i odvedena na jednu farmu. Na farmi su ih čuvali teritorijalci i rezervisti JNA, za koje je kasnije saznala da su sa područja Šapca, Kikinde i Požarevca. Tokom boravka na toj farmi, sa još 20-ak ljudi je odlazila na informativne razgovore kod nekih vojnih lica u krugu farme. Na tim razgovorima su je pitali za lične podatke, za koga je glasala, ima li ”dečka” i slična provokativna pitanja. Narednih nedelju dana je svakog dana oko 16 časova odlazila na informativni razgovor. Često je morala samo da im se javi, a stražarima je to predstavljalo neku vrstu zabave. Na farmi je bila zatočena do 6. novembra 1991. godine. Tog dana,  nekoliko vojnika su njoj i ostalima koji su bili sanjom zavoreni, vezali ruke plastičnim kanapom.

Sproveli su ih do policijske ”marice” i odvezli u Negoslavce, u štab teritorijalne odbrane. Tamo je sa ostalima odvedena u podrum i čekala je informativni razgovor. Bila je peta po redu za taj razgovor i kada je otišla na saslušanje, ponovo je morala da odgovara na razna pitanja o sebi. Pitanja su bila uglavnom provokativna. Isleđivao ju je Ilija Petković, bivši policijski inspektor iz Vukovara. Tamo je provela dva dana i neki vojnik je jednom prilikom istukao pendrekom po rukama i leđima. Vojnik po imenu Borislav ili Berislav Popović je jednog prepodneva silovao u jednoj od obližnjih kuća. Istog dana kasnije došli su neki prljavi i naoružani civili, a jedan od njih joj je prislonio pištolj pored glave i škljocao okidačem.

Dana 9. novembra 1991. odvedena je u Velepromet u Vukovaru. Bila je među prvima koja je dovedena. Kasnije je tamo dovedeno puno ljudi. Spavali su ”na svemu i svačemu” i imali su jedan obrok dnevno. Kada je videla teritorijalca Nenada Žigića, koje je bio rodom iz njenog sela Bogdanovci, on je odvojio u stranu, dok su neke druge žene odvedene u nepozantom pravcu i njihova sudbina joj nije poznata.

U zatvor u Sremskoj Mitrovici je dovedena 17. novembra, zajedno sa još 10-ak žena. Boravila je u jednoj ćeliji sa još devedeset žena, bilo je jako tesno. Žene su bile razlišite dobi, higijena je bila loša, vodu su pili sa česme koja se nalazila u ćeliji. Za sve vreme boravka imala je jedan peškir a na šetnju su izašli svega jednom za sve vreme boravka u zatvoru. Međunarodni crveni krst ih je popisao oko 1. decembra i tada su počele prve razmene. U zatvoru je bila dva puta saslušavana u vezi sa borbama u Vukovaru i ispitivači su bili manje-više korektni. Stražari su imali promenljiv tretmana prema njoj i ostalim zatvorenicama – nekada su bili korektni, nekada ne. Obično su je vređali dok je čistila hodnik. Govorili su joj da bi ih oni pustili ”ali da ih niko neće”. Puštali su im prizore iz razrušenog Vukovara preko televizije.

Iz zatvora je izašla razmenom 21. decembra 1991.godine. Od boravka u zarobljeništvu, obolela je od PTSP-a, ima stalne stresove i još uvek ide na terapiju kod psihijatra. Posle izlaska iz zatvora, zaposlila se kao administrativac u hrvatskoj vojsci ali je i tada imala probleme sa snom i stresovima. Tokom 1995. godine je doživela slom živaca i bila je na bolničkom lečenju.

Željko Mijok je pre i tokom rata živeo sa svojom porodicom u Vukovaru. Tokom ratnih dejstava, boravio je u podrumu kod komšije. Vojska (JNA) ih je isterala iz podruma na jedan obližnji trg. Posle toga, uvedeni su u autobuse i preko nekih sela su odveženi u Zrenjanin. Prvo su odveženi u Stajićevo ali pošto tamo nije bilo mesta, nastavili su za Begejce. Sa njim je preveženo između 2500-3000 ljudi sa područja Vukovara. U begejce je stigao 20. novemabra 1991. godine.

Smešten je sa ostalima u jednu štalu na nekoj farmi. Unutra je bilo oko 500 ljudi. Okolo tih nekoliko štala je bila bodljikava žica i sve je ličilo na pravi logor. U Begejcima su muškarci bili odvojeni od žena. Unutra je bilo malo slame na podu na kojoj se spavalo a za pokrivanje su imali po jedno šatorsko krilo. Kada su došli u logor, prilikom izlaska iz autobusa, morali su da prođu kroz špalir vojnika. Špalir je bio dug oko 50 metara i tučeni su palicama i motkama sve do ulaska u štalu. Onaj ko je pao od tih udaraca, bio je teško pretučen. Istog dana su svi pridošli popisani. Svaki dan su bili tučeni od strane stražara u logoru. Hranu su dobijali ali u malim količinma – jedna konzerva mesnog nareska ili paštete na četiri logoraša. Povremeno je sa ostalima izlazio napolje na šetnju a za sve vreme boravka, bilo mu je dozvoljeno da se istušira samo jedanput.

Iz logora je oslobođen razmenom 10. decembra 1991. godine. Danas od posledica boravka u logoru u Begejcima, boluje od okoštavanja trećeg i četvrtog pršljena. Teže mu padaju psihičke posledice jer ne može da spava i često se budi noću. Lekaru se nije obraćao jer želi da sve što pre zaboravi i okrenuo se životu sa svojom porodicom.

Darko Ragač je rekao da se nakon 18. novembra, kada je pao Vukovar, sa svojom porodicom predao jedinicama JNA. Odmah je odveden u jedan kamion i njime je, zajedno sa ocem i bratom prevezen u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Po dolasku, odvojeni su muškarci od žena i tada je sa svojim bratom i ocem morao da prođe kroz špalir stražara koji su ih tada udarali. Nakon toga, stajali su na jednom košarkaškom igralištu čekajući ulazak u KP dom. Kada su ih uveli, on je bio u sobi sa oko 100 ljudi. Spavao je na dušeku na podu. Hranu su dobijali mada jke bila lošeg kvaliteta. Sve vreme stražari su ga vređali i provocirali.

Dana 23. novembra 1991. autobusom je sa ostalima prebačen do Aleksinca i došli su u kasarnu u gradu. Tu su ih vojnici tukli pendrecima, repetirali su puške u njih, a neke od njih su mučili elektrošokovima. Sutradan su nastavili put za Niš. On je bio sa bratom dok im je otac ostao u Sremskoj Mitrovici.

U Nišu je je situacija bila najgora. Stražari su koristili svaki trenutak da ih tuku. Hrane je bilo malo, služena im je vrela i morali su tako vrelu brzo da je pojedu, inače bi dobili batine. Svega dva puta po tridesetak minuta je bio napolju za sve vreme boravka u zatvoru. Ćeliju je delio sa još tridesetak ljudi a ukupno je bilo osam takvih ćelija. Spavali su na krevetima na sprat. Higijena je bila loša. Svaki put kada bi išli u WC, stražari bi ih udarali. Za svo vreme boravka, okupao se samo jedanput. Najviše batina je dobio jedan zatvorenik srpske nacionalnosti iz Vukovara.

Iz zatvora je oslobođen razmenom 5. decembra 1991. godine, dok mu je otac ostao u Sremskoj Mitrovici do marta 1992. godine. Ima teške psihičke posledice, naročito od scena kada su pred njim tukli njegovog brata i oca. Išao je kod psihologa ali nije nastavio sa lečenjem. Još se nije vratio normalnom životu, i dalje je često nervozan.

Sledeće ročište je zakazano za 4.februar 2009. godine u 13:30 časova.

Share