Najpoznatija beogradska aktivistkinja, osnivačica i dugogodišnja izvršna direktorka Fonda za Humanitarno pravo u Beogradu, Nataša Kandić, govori o NATO intervenciji 1999 i onome što je tada doživela na Kosovu i u Srbiji.
„Prve noći NATO bombardovanja, znači to je već 25. mart, negde između dva i pola tri, zazvonio je kod mene telefon“ – seća se Nataša Kandić. „Bila je to Nekibe Keljmendi. Rekla mi je da je policija upala u njenu kuću, da su odveli njenog muža Bajrama, poznatog prištinskog advokata i aktivistu, i njihova dva sina. I da ne zna šta da radi. I ja joj kažem – dobro je da rade telefoni. Zovi Državnu bezbednost ujutru, idi u policiju…To nikada neću moći da zaboravim. Dan kasnije su ih našli mrtve pored jedne benzinske pumpe na izlazu iz Prištine. Ni danas se ne zna ko je ubio Bajrama Keljmendija i njegove sinove. Navodno je policija podnela krivičnu prijavu protiv nepoznatih počinilaca. Sve je to bilo samo maskiranje zločina, nije tu bilo ni istrage, niti uviđaja, bilo čega. Nekibe Keljmendi je umrla 2011, a da nije saznala istinu o tome što se dogodilo. Ostala je njena ćerka koja i dan danas traga za istinom, tragamo i mi iz Fonda za Humanitarno pravo, ali bez uspeha.“