U utorak 27. februara navršava se 31 godina od otmice u Štrpcima, u Bosni i Hercegovini, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske, na železničkoj stanici, iz voza na relaciji Beograd-Bar izveli 20 putnika i potom ih ubili. Više od tri decenije kasnije, porodice žrtava i dalje čekaju na pravdu u Srbiji. Čekaju i na status civilnih žrtava rata, a još tragaju i za posmrtnim ostacima svojih najbližih.
Više od tri decenije od zločina u Štrpcima, porodice žrtava i dalje čekaju na pravdu u Srbiji. Prvo se na samo suđenje čekalo sve do 2019. godine, jer je optužnica Tužilaštvu za ratne zločine vraćana čak deset puta. Krajem oktobra prošle godine, Apelacioni sud u Beogradu je ukinuo prvostepenu presudu kojom su bivši pripadnici Vojske Republike Srpske Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni na kazne zatvora od po deset godina, a Dragana Đekić na pet godina zatvora.
U Prijepolju je danas organizovano niz aktivnosti u znak sjećanja na žrtve zločina u Štrpcima, obilježavajući 31. godišnjicu ovog tragičnog događaja. Porodice žrtava, predstavnici Općine, Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) i građani okupili su se kako bi odali počast i izrazili pijetet prema 20 civila nesrpske nacionalnosti ubijenih u Štrpcima.Na čelu organizacije bila je Općina Prijepolje, dok su “Akademija sjećanja” i mimohod šutnje bili zajednički poduhvat Općine i Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV). Prijepolje je time pridružilo ostalim gradovima u regiji u obilježavanju ovog tragičnog događaja koji se dogodio 27. februara 1993. godine.
Zločin su procesuirali i sudovi u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali samo u Srbiji postupak još nije dobio epilog.U Crnoj Gori obilježena je 31. godišnjica zločina u Štrpcima, u kojem je mučeno i ubijeno 20 ljudi.
U znak sjećanja na žrtve članovi porodica ubijenih, Bošnjačkog vijeća i nevladine organizacije Štrpci položili su cvijeće na spomenik u Podgorici. 1993. godine pripadnici Vojske Republike Srpske zaustavili su u Štrpcima, u istočnoj Bosni, voz koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar.
Nevladine organizacije ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za građansko obrazovanje (CGO), izražavaju protest zbog prijedloga odbornika Demokrata, Mitra Vukovića i Vladimira Čađenovića, da se jedna od ulica u Podgorici nazove po Pavlu Bulatoviću, ministru unutrašnjih poslova i odbrane u doba ratova devedesetih.
Bulatović je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Mila Đukanovića i naredio izvršenje ratnog zločina deportacije muslimanskih izbjeglica, odnosno ljudi koji su pokušali da u Crnoj Gori nađu spas od ratnih razaranja, progona i smrti. Prema njegovom naređenju crnogorska policija je, bez ikakvog zakonskog osnova, uhapsila najmanje 66 lica (a prema nekim procjenama 100) i kao taoce ih predala vojsci Republike Srpske.
Dana 5. februara 2024. godine Sudsko veće Specijalnog Odeljenja Osnovnog suda u Prištini/Prishtinë izreklo je oslobađajuću presudu optuženom Zlatanu Arsiću u vezi sa sumnjom da je izvršio krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Fond za humanitarno pravo Kosovo (FHPK), koji je pratilo ovaj sudski postupak, smatra da je Sudsko veće održalo pravično suđenje u razumnom roku. Glavni pretres u ovom slučaju završen je u roku od (3) meseca.
Dana 5. februara 2024. godine Sudsko veće Specijalnog Odeljenja Osnovnog suda u Prištini / Prishtinë izreklo je oslobađajuću presudu optuženom Zlatanu Arsiću u vezi sa sumnjom da je izvršio krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Fond za humanitarno pravo Kosovo (FHPK), koji je pratilo ovaj sudski postupak, smatra da je Sudsko veće održalo pravično suđenje u razumnom roku. Glavni pretres u ovom slučaju završen je u roku od (3) meseca.
Trideseta je godina kako 05. februar na mapi sjećanja Sarajeva znači kratko i neporecivo – Markale. Smještena u centralnom dijelu grada, zelena pijaca koja je dobila naziv po obližnjoj tržnici građenoj u vrijeme Austro-Ugarske (Markt halle), 05. februara 1994. je bila poprište nezapamćenog masakra. Poginulo je 68 stanovnika opkoljenog Sarajeva. Skoro 200 ih je teže ili lakše ranjeno. Posljedica je to jedne minobacačke granate.
U prisustvu gradskih čelnika i sve manjeg broja preživjelih žrtava, Sarajlije se podsjećaju tog dana.
Tog dana, prije trideset godina, nije se u Sarajevu govorilo o počiniocima zločina. Sva raspoloživa vozila su prebacivala ranjene i mrtve prema gradskim bolnicama, građani su bili u stanju strašnog šoka. Uostalom, odakle bi i stigla granata, ako ne odakle i stotine hiljada razornih projektila koji su kontinuirano zasipali grad od aprila 1992.
U posljednjih deset godina države bivše Jugoslavije bilježe simbolične korake ka priznavanju žrtava ‘druge strane’, odnosno jačanje u slavljenju ‘heroizma’ većinskog naroda i negiranje ‘tuđih’ žrtava.
Imamo svoju istinu o ključnim događajima tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, koja je jedino dozvoljena, poželjna i sveprisutna u javnom govoru, državnim medijima, udžbenicima, te programima memorijalizacije o kojima odlučuju samo većinski narod i stranke na vlasti.
U subotu 27. januara, Skupština Crne Gore odlučuje o izboru Vrhovnog državnog tužioca ili Vrhovne državne tužiteljke (VDT) između tri kandidata: Maje Jovanović, Suzane Mugoša i Milorada Markovića.
Od osobe koja će biti VDT zavisi da li će Crna Gora u narednih 5 godina strateški iskoračiti ka vladavini prava i uvjeriti Evropsku uniju da zaslužuje prijem u njeno članstvo, ili neće.
Imajući u vidu značaj izbora VDT za budućnost države, poslanici treba posebno da sagledaju stav kandidata prema procesuiranju ratnih zločina kao test spremnosti da procesuiraju i vrh bivše vlasti.
Nedosljednosti zaštite prava žrtava rata nisu potpuno uklonjene odlukom o otpisu i povratu troškova parničnog postupka donesenom na 274. sjednici Vlade RH u prosincu 2023. Opravdan je, premda zakasnio dio odluke o otpisu troškova žrtvama rata. Time možda napokon završava borba za otpis parničnih troškova koja je počela od prvih presuda prema Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Međutim, Vlada RH, koja više od trideset godina nakon početka rata nije željela otpisati parnične troškova žrtvama, sada na iznenađenje javnosti uključuje i osuđene počinitelje ratnih zločina. Taj dio odluke podriva krhko povjerenje u institucije vlasti.
Vlada RH treba definirati postupak za povrat parničnih troškova te imenovati nadležno povjerenstvo. Rok od godinu dana vrlo je kratak.