Izložba “Mir sa ženskim licem” nakon što je predstavljena u Sarajevu, Banjaluci. Tuzli, Bijeljini, Bihaću i Beogradu, sada je dostupna i široj javnosti putem online postavke 20 ličnih priča. Izložba koju su organizovali Inicijativa “Mir sa ženskim licem” i Forum Civilna mirovna služba, uz pomoć Historijskog muzeja iz Sarajeva, predstavlja iskustva i životne priče žena nastale tokom i nakon rata u BiH.
Projektna menadžerica Foruma Civilna mirovna služba Sunita Dautbegović Bošnjaković kaže da je izložba posvećena svim ženama BiH koje svakodnevno rade na izgradnji mira.
RSE: Kada kažemo ‘Mir sa ženskim licem’, o kakvoj izložbi je riječ i kome je ona posvećena?
Nekadašnji komandant Birčanske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a kasnije načelnik Štaba Drinskog korpusa VRS, Svetozar Andrić, protiv kojeg se u Srbiji vodi krivični postupak zbog sumnje da je izvršio ratne zločine u BiH, položio je početkom avgusta kao poslanik zakletvu u Parlamentu Srbije.
Prijavom protiv Andrića, koju je 2018. godine Tužilaštvu za ratne zločine Srbije podnijela nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo (FHP), koja se bavi tranzicionom pravdom, obuhvaćeno je i osnivanje logora Sušica u Vlasenici, u kojem su zatočenici mučeni, zlostavljani a neki i ubijeni.
Novinari, medijske kuće, udruženja građana i poneki političar, našli su se pod lupom Uprave za sprečavanje pranja novca Ministarstva finansija Srbije. Ta državna institucija zatražila je od banaka uvid u sve njihove transakcije od 1. januara 2019.
U zahtjevu se dalje navodi da se podaci traže kako bi se utvrdilo imaju li organizacije i pojedinci sa spiska veze s finansiranjem terorizma ili pranjem novca.
Ovaj potez država pravda, kako je rekao predsjednik Aleksandar Vučić, najobičnijim provjerama, koje nemaju veze s pritiskom na civilno društvo i medije.
Oni koji su na listi provjera smatraju da država zloupotrebljava institucije kako bi se obračunala sa svojim kritičarima i poručuju da se njihov rad redovno kontroliše te da svoje finansijske izvještaje redovno šalju Ministarstvu finansija.
Ove godine navršava se 25 godina od vojno-policijske akcije „Oluja”, tokom koje su hrvatske vojne snage počinile mnogobrojne zločine protiv Srba koji su živeli na području tzv. Republike Srpske Krajine. Ni nakon 25 godina, pravda za žrtve počinjenih zločina još uvek nije dostignuta, za šta odgovornost snose i institucije Hrvatske i institucije Srbije. Dok se u Hrvatskoj godišnjice Oluje proslavljaju, ignorišući zločine počinjene u toku i nakon operacije „Oluja“, u Srbiji se na državnim obeležavanjima žrtve „Oluje“ zloupotrebljavaju u političke svrhe. Obe države imaju pravnu i moralnu obavezu da promene odnos prema nasleđu zločina počinjenih tokom „Oluje”, kao i da svojim konkretnim delima pokažu da briga o žrtvama i procesuiranje odgovornih za ratne zločine predstavljaju stub budućeg pomirenja.
Operacija “Oluja” dovela je do raseljavanja preko 200.000 Srba. Tokom i neposredno nakon akcije, zabeleženi su brojni slučajevi pljačke i uništavanja imovine Srba. Civili srpske nacionalnosti koji su ostali u svojim selima, većinom stariji ljudi, bili su izloženi brutalnom postupanju od strane hrvatskih vojnika i policajaca. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine oko 400 ubijeno je u svojim kućama.
Na današnji dan, prije 27 godina, dašak slobode stigao je u opkoljeno Sarajevo.
Mnogima ovaj dan – 30. juli skoro da ne znači ništa. Ali, Sarajlijama, te 1993. godine, on je bio sve. Naš grad je do ovog datuma, bio premoren od ratne igre. Gušio se, bio je zarobljenik i plijen agresora. A, onda je dašak slobode, dospio kroz tunel. On je vratio vjeru i snagu građanima iscrpljenog Sarajeva. Ljude je ohrabrio i umirio. Doista je izgledao kao fantazija u vremenu stradanja i ništavila. Bio je slamka spasa za opkoljenje i izgladnjele Sarajlije. Nada i život i za mlađe i starije.
Tunel spasa, upravo danas slavi 27. godišnjicu svog postojanja. Prokopan je tokom opsade 1993. godine ispod aerodromske piste, kada je grad bio u bespomoćnom okruženju, bez struje, vode i plina. Tunel je bio tad jedini izlaz iz opkoljenog Sarajeva. Spajao je naselja Butmir i Dobrinju. Imao je izuzetan strateški značaj za odbranu zemlje, a i veliku važnost zbog neophodnih potrepština poput hrane, lijekova, medicinskog materijala, cigareta, poslije i struje, nafte, telekomunikacija, kao i naoružanja. Služio je i za prevoz ranjenika, prelaženje državnih dužnosnika…
“Dobrodošli u najljepši srpski grad” – bilbord je koji od 26. jula dočekuje građane na ulazu u Trebinje, grad na jugu Bosne i Hercegovine (BiH) u entitetu Republika Srpska. Epitet “jednog od najlepših srpskih gradova” dao mu je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, na šta su oštro reagovale političke stranke u Federaciji BiH.
Trebinjac Rade Aleksić poručio je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) da “Trebinje jeste jedan od najljepših gradova, ali je on prije svega grad dobrih ljudi i dobrih domaćina kod kojih su svi gosti dobrodošli”.
Kako i zašto se nasilje nad civilima dešava u zajednicama koje su dugo živele u miru? Zašto dođe do toga u nekim lokalnim zajednicama, a u nekima ne? Koji je značaj sećanja na talase nasilja iz prošlosti u ovom kontekstu? U ovoj epizodi podkasta Kulture sećanja u dijalogu Fonda za humanitarno pravo, prvoj na engleskom jeziku, razgovaramo o ovim pitanjima na primerima oružanih sukoba u Hrvatskoj, Ugandi i Gvatemali. Sagovornica nam je Mila Dragojević, autorka nedavno objavljene knjige „Amoralne zajednice: Kolektivni zločini u vreme rata“.
U susret 25. godišnjici genocida u Srebrenici, Fond za humanitarno pravo (FHP) predstavlja svoj prvi digitalni narativ „Deportacija izbeglica u Srebrenici“, nastao na osnovu istoimenog Dosijea koji je FHP predstavio javnosti u julu 2017. godine.
Nakon pada enklave Srebrenica u julu 1995. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) ubili su više hiljada Bošnjaka. Malobrojni su uspeli da preko Drine prebegnu na teritoriju Srbije. Umesto spasa od masovnih streljanja, vlasti Srbije su ih vratile u Bosnu i Hercegovinu, u ruke VRS-u. Od 30 muškaraca za koje je FHP u svom istraživanju došao do podataka da su prebegli u Srbiju, samo su šestorica preživela. Ostali su ubijeni, a većina se i dalje vodi kao nestale osobe.
U digitalnom narativu, pored opisa događaja, nalaze se i brojni dokumenti koji ukazuju na odgovornost Srbije za ove događaje. Digitalni narativ, zajedno sa Dosijeom, predstavlja solidnu osnovu za dalja istraživanja o ovoj temi. Digitalni narativ je dostupan na sledećem linku.
“Srebrenica je ozbiljna trauma, jedna od naših najvećih kolektivnih. 25 godina je trenutak kada se trebamo okrenuti i vidjeti šta smo naučili od tada. U kakvom smo stanju bili i u kakvom smo stanju danas”, kazao je za N1 Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Potočari.
Suljagić je razgovarao sa Emelom Burdžević – Slipičević u okviru emisije “Večernji studio” povodom ovogodišnjeg obiljećavanja godišnjice genocida u Srebrenici, te radu Memorijalnog centra Potočari.
“Srebrenica je jedan od aršina kojim mnogi od nas mogu mjeriti svoje živote. U tom smislu, nije mnogo ni prošlo, kada gledate veliku sliku 25 godina nije ništa naročito. Ovo je trenutak da se osvrnemo i pogledamo gdje smo 1995. a gdje danas. Koje smo izazove prevladali od tada, svi smo se mi i mučili i patili, svi građani ove zemlje”.