Posts Written By: hlcadmin

Iz kazamata ‘Herceg-Bosne’ otkupljen sam za nekoliko hiljada maraka

Otac je 1993. bio penzioner – on prestar, a ja premlad – pa smo mislili da će nas nekako logori zaobići. Nažalost, obojica smo završili u arhipelagu mučilišta tzv. Herceg-Bosne.

Bio je 23. juli 1993. kada sam kao 17-godišnjak postao logoraš tzv. Herceg-Bosne. U zloglasnoj stolačkoj Koštanoj bolnici boravio sam do 15. oktobra 1993, kada sam, zahvaljujući sestri, koja živi u Švicarskoj, praktično otkupljen za nekoliko hiljada dojč-maraka. Tih gotovo tri mjeseca u kazamatu Herceg-Bosne prekinulo je moje djetinjstvo / mladost i obilježilo moj život. Ubistva, silovanja, progoni, pljačke, zločini i patnje kroz koje je prošlo nehrvatsko stanovništvo na prostoru koji je kontrolisao HVO devedesetih samo su odraz politike etničkog čišćenja i “čiste” Herceg-Bosne, koju su osmislili Franjo Tuđman i Gojko Šušak, a u djelo proveli Mate Boban i šestorka kojoj će danas biti izrečena pravosnažna presuda u Haagu.

Tužilaštvo za ratne zločine obustavilo jedinu istragu protiv visokorangiranog vojnog oficira

Fond za humanitarno pravo (FHP) je u petak, 24. novembra 2017. godine u ime žrtava podneo prigovor na odluku Tužilaštva za ratne zločine (TRZ) da odustane od krivičnog gonjenja generala Dragana Živanovića, bivšeg komandanta 125. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije (125. mtbr VJ). TRZ je odluku donelo još 1. marta 2017. godine i nije je, kako zakon nalaže, dostavilo punomoćniku oštećenih, ali je zato odmah narednog dana tužilac Dragoljub Stanković, koji je vodio istragu, o njoj obavestio Živanovića i njegovog branioca. Odluka da se u tajnosti obustavi jedina istraga protiv nekog viskorangiranog oficira VJ i tako osujeti pravo žrtava da na odluku reaguju pravovremeno, nedvosmisleno pokazuje da TRZ, suprotno obavezama iz EU integracija, ne namerava da odustane od prakse garantovanja nekažnjivosti za visokorangirane osobe u vojnim, policijskim i političkim strukturama.

Nakon presude Ratku Mladiću – Iskoristiti potencijal haških presuda za pomirenje u regionu

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu 22. novembra 2017. godine izrečena je prvostepena presuda bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću, kojom je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Fond za humanitarno pravo (FHP) smatra da utvrđene činjenice, zaključci o odgovornosti i izvedeni dokazi zaokružuju sudsku istinu o genocidu u Srebrenici i drugim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH). Nalazi presude i obimna dokumentacija prikupljena tokom postupka sada predstavljaju dragoceni potencijal za konačno i odlučno prihvatanje sudski utvrđenih činjenica kao ključnog koraka ka pomirenju i suočavanju sa prošlošću.

TAKO JE GOVORIO RATKO MLADIĆ

U obilju dokaza koji su tokom procesa na suđenju Ratku Mladiću izvedeni protiv njega nalaze se i izjave koje je u različitim situacijama tokom rata davao. Nije tada, dabome, mislio da će njegove reči jednog dana završiti pred sudom, pa je umeo da se opusti, a u pojedinim situacijama, na kraju krajeva, nije ni znao da ga snimaju. U svakom slučaju, osim obilja dokaza o tome da je planirao etničko čišćenje zamišljenog srpskog dela BiH od 1992. godine, imao kontrolu nad korpusom koji je 44 meseca terorisao građane Sarajeva i planirao i u delo sproveo srebrenički genocid, korisno je sačuvati sećanje na njegove ratne nastupe. Navešćemo ovom prilikom samo neke od njih.

Međunarodni sud osudio Ratka Mladića za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti

Poslijednjom prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju  (MKSJ), Pretresno vijeće I danas je osudilo Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995. godine. Ratku Mladiću je izrečena doživotna kazna zatvora.

Krivična prijava za zločine u Škabrnji i Nadinu

Fond za humanitarno pravo (FHP) je dana 21. novembra 2017. godine Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) podneo krivičnu prijavu protiv šest identifikovanih i nekoliko neidentifikovanih pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO), zbog ubistva 48 hrvatskih civila u selima Škabrnja i Nadin (Hrvatska) u novembru 1991. godine.

Naime, JNA je, zajedno sa TO Benkovac, dana 18. novembra 1991. godine ušla u selo Škabrnja u opštini Zadar. Po ulasku u selo, srušili su Crkvu blažene djevice Marije, a nakon toga su na različitim mestima u Škabrnji ubili 41 hrvatskog civila. Sutradan, u obližnjem Nadinu ubijeno je još sedmoro civila.

HAAŠKI SUD I POMIRENJE: Godine koje su pojeli zločinci

Kako se bliže presude Ratku Mladiću i “hercegbosanskoj šestorci”, tako se moj inboks puni pitanjima meni već isuviše poznatog sadržaja: “Hoće li i na koji način ova presuda Haaškog tribunala doprinijeti pomirenju?”; “Hoće li žrtve dobiti satisfakciju? Je li Tribunal ispunio svoju misiju?”. Ista pitanja, brat-bratu, već skoro 20 godina. Ta salva recikliranih pitanja podsjeća na komplikovanost mog odnosa s Haaškim tribunalom i tjera na razmišljanje o evoluciji sopstvenih stavova po pitanju uloge ovog suda u društvenim procesima naše post-ratne močvare.

Sve je to bilo legalno

Baš sve u vezi sa procesuiranjem jataka Ratka Mladića (i Stojana Župljanina) je velika šarada osmišljena da bi se stvorila slika odlučnosti pravosuđa da se obračuna sa pomagačima haških begunaca, a u isto vreme prikrila svaka uloga države u njihovom skrivanju. Poslednja informacija koja stiže iz Prvog osnovnog javnog tužilaštva da je optužnica protiv Mladićevih jataka državna tajna i da nije za javnost (vrlo je moguće, da se odmah razumemo, da se radi o pukoj aljkavosti službenika tužilaštva u klasifikovanju dokumenata) – samo je ilustrativan primer prikrivanja informacija o boravku optuženog ratnog zločinca u Srbiji tokom 15-ogodišnjeg bekstva od pravde. Stvar je, inače, mnogo ozbiljnija.

RAT JE PROŠAO, ALI SU NAM OSTALI RATNI ZLOČINCI

SRBIJA NIJE OČISTILA VOJSKU I POLICIJU OD KOMPROMITOVANIH RATNIH KADROVA.

Nema pravde za Srebreničane

Munira Salihović jedna je od žena koje su tokom rata u Srebrenici izgubile cijelu porodicu. Za tijelom najmlađeg od tri sina tragala je 19 godina kako bi ga ukopala u Memorijalnom centru u Potočarima. Ona, kao i mnogi Srebreničani, ne vjeruje u pravdu na ovom svijetu.

 

 

 

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa