• BHS

Vreme je pojelo pravdu – Ljubenić, Ćuška, Pavljane i Zahać

Od prve optužnice za ratne zločine u selu Ćuška, preko izmenjenih, do poslednje jedinstvene i izmenjene optužnice od 10. januara 2024. godine, kojom su spojeni zločini koje su počinili pripadnici 177. Vojno-teritorijalnog odreda Peć u selima Ljubenić, Pavljane i Zahać, prošlo je 14 godina.

Poslednjom, jedinstvenom i izmenjenom optužnicom od 10. januara 2024. godine obuhvaćeni su komandant 177. VTO Peć i devet pripadnika ove jedinice. Postupak je obustavljen protiv dvojice optuženih koji su umrli, dok je protiv jednog optuženog u bekstvu postupak razdvojen.

Suđenje je počelo u decembru 2010. godine. Više od 50 svedoka oštećenih svedočilo je pred sudskim većem Višeg suda u Beogradu od 2011. do kraja 2013. godine. Verovali su sudu. Kako je vreme odmicalo, prestali su da pitaju: „Šta je sa pravdom, zašto nema presude?“

Od prvostepene presude, donete 1. februara 2014. godine, do prvostepene presude u ponovljenom postupku 24. aprila 2024. godine prošlo je deset godina. Komandant 177. VTO Peć Toplica Miladinović osuđen je na 20 godina zatvora, Predrag Vuković na 13, Abdulah Sokić na 12, Siniša Mišić na pet godina, a Slaviša Kastratović, Lazar Pavlović i Boban Bogićević na po dve godine. Veljko Korićanin i Milan Ivanović oslobođeni su svih optužbi. Žalbeni postupak još nije završen.

Komandant 177. VTO Peć, artiljerijski poručnik Toplica Miladinović osuđen je zbog izdavanja nezakonitih naređenja pokojnom Nebojši Miniću, komandiru jedinice „Šakali“, da izvrši napad na albansko civilno stanovništvo i raseljavanje stanovništva, iako je znao da će pripadnici jedinice uništavati i pljačkati imovinu i ubijati civile, što su oni i činili.

Tako su optuženi, pod komandom pokojnog Nebojše Minića, u Ljubeniću 1. aprila 1999. godine ubili najmanje 42 civila; u selu Ćuška 14. maja 1999. godine najmanje 41 civila; u selu Pavljane 14. maja 1999. godine ubili su 10 civila, nakon čega su kuće sa telima ubijenih zapalili. U ovom napadu silovana je trinaestogodišnja G.N. Sudsko veće utvrdilo je i da je u napadu na selo Zahać 14. maja 1999. godine ubijeno 20 civila.

1. april 1999. godine – Ljubenić

Pod komandom pokojnog Nebojše Minića optuženi su izvršili napad na civilno stanovništvo, ulazili u albanske kuće, isterivali stanovnike i naređivali im da se okupe u centru sela. U ovom napadu hicima iz vatrenog oružja ubili su tri meštanina.

U centru sela izdvojili su 60 muškaraca, dok su preostalo stanovništvo primorali da krene prema Albaniji. Postrojene uz zid kuće Muhameta Shoshija, komandant „Šakala“ ubio je dvojicu – Uku Bushatija i Adema Haradinaja – nakon čega je otvorena vatra na izdvojene muškarce. Najmanje 42 muškarca su ubijena, a 11 teško ranjeno.

14. maj 1999. godine – Ćuška

Jedna grupa pripadnika 177. VTO Peć je u dvorištu Haki Gashija okupila 40 članova porodica Gashi i Kelmendi, opljačkala ih i oduzela im lična dokumenta.

Druga grupa je u naselju Çeku Kadrije okupila više od 50 članova porodice Çeku, opljačkala ih i oduzela im lična dokumenta.

Treća grupa je u Dečanskoj mahali primorala 40 članova porodica Gashi, Shala, Rama i Tahirukaj da se okupe u dvorištu Brahima Gashija, opljačkala ih i oduzela im lična dokumenta.

Nastavljajući napad, krenuli su prema centru sela i naređivali meštanima da se okupe u naselju Hasan Beq. U ovom napadu ubijeno je 17 muškaraca.

U centru sela, od okupljenih meštana izdvojili su 32 muškarca i odveli ih u dvorište kuće Ajeta Gashija.

Oko 250 žena, dece i staraca primorali su da u 12 traktora sa prikolicama napuste selo i krenu prema Albaniji.

Jednog meštanina primorali su da sav novac i dragocenosti, oduzete okupljenim meštanima u centru sela, stavi u dve torbe i preda Nebojši Miniću. Çaushu Lushiju oduzeli su 80.000 nemačkih maraka.

Na kraju su ubili 25 muškaraca: u dvorištu Brahima Gashija ubili su trojicu; kod ulaza u kuću Ajeta Gashija ubili su dvojicu muškaraca; iz grupe okupljenih u centru sela, u naselju Hasan Beq, primorali su 12 muškaraca da uđu u kuću Azema Gashija, a kada su ušli otvorili su vatru – jedanaestoro je ubijeno, kuća je zapaljena zajedno sa njihovim telima, dok je Isa Gashi, iako ranjen, uspeo da pobegne. Deset muškaraca primorali su da uđu u kuću Sahite Berishe; vatrenim oružjem ubili su devetoricu, potom zapalili kuću sa telima, dok je ranjeni Hazir Berisha uspeo da pobegne.

14. maj 1999. godine – Pavljane

Iz Ćuške su otišli u susedno selo Pavljane. Pucali su, pretresali kuće i isterivali ljude iz njihovih domova. U tom napadu hicima iz vatrenog oružja ubili su jednog meštanina. U kući porodice Nikci ubili su troje ljudi, a potom doveli još šestoricu muškaraca iz dvorišta Agima Selmanija, ubili ih i zapalili kuću sa telima devetoro ubijenih.

14. maj 1999. godine – Zahać

U Zahać su stigli iz Pavljana, iz pravca asfaltnog puta Peć–Priština i iz pravca šume kod reke Bistrice. Nekontrolisano su pucali kroz selo i usput ubili jednog meštanina. Stanovništvo su okupili kod srpskog groblja i primorali ga da u koloni traktora sa prikolicama krene prema Albaniji. Kod autoservisa „Kuçi“ iz kolone su izdvojili 17 muškaraca, a jedan neidentifikovani pripadnik jedinice „Šakali“ primorao ih je da uđu u kanal, nakon čega je otvorio vatru i ubio 16 muškaraca.

Moj odlazak u Ćušku

Prvi put sam u Ćušku otišla nekoliko dana nakon ulaska KFOR-a na Kosovo, sa advokatom Mustafom Radoniqijem. Većina meštana nije otišla u Albaniju, kako su im „Šakali“ naredili. Posle nekoliko dana vratili su se u opljačkane i spaljene kuće.

Dok smo Mustafa i ja išli putem, meštani su čuli razgovor na srpskom. Ubrzo su ljudi počeli da se okupljaju oko nas. Bili su ljuti. Razumela sam to po tonu, po pogledima i komešanju.

A onda sam videla jednog mladića koji je na srpskom rekao: „Stanite, pa ona je na radiju pričala šta se nama dogodilo.“

Nastala je tišina i neverica. A onda je jedna žena rekla: „Napraviću fliju, našla sam brašno.“ Nikada mi flija nije bila ukusnija. Sedeli smo ispred njene kuće. Oko nas sve je bilo spaljeno. Ljudi tužni, ali srećni jer je strah nestao.

Kasnije sam ponovo dolazila, obilazila kuće, razgovarala sa svedocima, zapisivala njihove reči, videla nesagorele kosti u spaljenim kućama.

Nema reči kojima bih opisala te slike i reči preživelog Hazira Berishe: „Gušio sam se od dima, vukao sam skoro otkinutu nogu, ali sam došao do prozora i skočio u žbunje.“

Bila sam sa njim i drugima kada su svedočili pred sudom u Beogradu.

Danas me je sramota da odem u Ćušku. Šta da im kažem?

 

Izvor: pescanik.net

Podržali:

Pogledajte još...