Presuda zasnovana na dokazima – Glavni organizatori i naredbodavci otmice putnika u Štrpcima i dalje na slobodi

Fond za humanitarno pravo (FHP) poziva nadležne organe Republike Srbije i SRJ da pokrenu istragu protiv lica koja su učestvovala u otmici i likvidaciji putnika iz voza broj 671 u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine. Do sada je presudom Višeg suda u Bijelom Polju Nebojši Ranisavljeviću od 9. septembra 2002. godine, kažnjen samo jedan počinilac ovog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. FHP poziva javnog tužioca Republike Srbije da pokrene postupak protiv predstavnika vojske, policije i civilne vlasti koji nisu sprečili otmicu, iako su bili obavešteni o planiranoj akciji.

I pored toga što je suđenje pred Višim sudom u Bijelom Polju trajalo neopravdano dugo (od 4. maja 1998. godine), FHP smatra da je sud okrivljenom Nebojši Ranisavljeviću izrekao pravičnu presudu. Kazna zatvora u trajanju od 15 godina u skladu je težinom krivičnog dela.

Optužnica

Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, optužen je za krivično delo ratno zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SRJ. Ranisavljević je, prema navodima optužnice, “dana 27. februara 1993. godine, u Višegradu – Bosna i Hercegovina, kao pripadnik vojne formacije – grupe od oko 25 naoružanih lica, pod komandom Milana Lukića iz Višegrada, učestvovao u donošenju i izvršenju odluke da se, uz kršenje pravila međunarodnog prava za vreme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, izvrši napad na putnički voz Jugoslovenske železnice i otmica civilnog stanovništva-putnika iz voza, da ih opljačkaju i ubiju, pa su se, istog dana, izvršavajući naredbe komandanta grupe, naoružani pešadijskim naoružanjem-automatskom puškom, ručnim bombama i sa “toki-voki” aparatima, prevezli kamionom do železničke stanice u mestu zv. Štrpci, teritorija Bosne i Hercegovine, nakon čega su nekoliko naoružanih pripadnika grupe ušli u železničku stanicu i uz pretnju naredili otpravniku vozova da zaustavi putnički voz JŽ br. 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar, a kada su ga nasilno zaustavili i opkolili, u voz su ušla dva člana grupe i izvršili neovlašćeno legitimisanje određenog broja putnika i iz njega nasilno izveli 19 civila-putnika, državljana SRJ i to: Kapetanović Esada, Ličina Ijaza, Bakija Fehima, Softić Šeća, Husović Rifata, svi iz Bijelog Polja, Zupčević Halila, iz Rožaja, Đečević Senada, iz Bara, Rastoder Jusufa iz Berana, Babačić Ismeta, iz Podgorice, Buzov Toma iz Beograda, Alomerović Adema, Hanić Muhedina, Preljević Safeta, Topuzović Džafera, svi iz Brodareva, Ćorić Hasima, Memović Fikreta, Zahović Fevzija, Kajević Nijazima i Zuličić Zvjezdana, svi iz Prijepolja, kao i jedno, za sada nepoznato lice, nakon čega su ih ubacili u isti kamion i prevezli do napuštene zgrade u okolini Višegrada, gde su im oduzeli novac, nakit i druge vredne stvari, a zatim su ih tukli i mučili, a potom ih, u grupama od po nekoliko lica izvodili i ubijali, a kada su dva putnika pokušala bekstvo, u jednog od njih je okrivljeni ispalio rafal iz automatske puške i pogodio ga, od kojih pogodaka je pao na zemlju, a u drugog putnika je pucao i pogodio drugi učesnik grupe, pa su i njih, kao i ostale putnike, na svirep način ubili, čime je izvršio krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ.”



Suđenje – dokazni postupak

Optužnicu protiv Nebojše Ranisavljevića podigao je viši tužilac iz Bijelog Polja Milan Radović 14. marta 1997. godine. Suđenje Nebojši Ranisavljeviću počelo je 4. maja 1998. godine, pred sudskim većem kojim je predsedavao sudija Vukoman Golubović. Glavni pretres je tri puta ponovo počinjao usled prekida u radu koji su bili duži od 30 dana, i to 7. juna 2000 godine, 5. decembra 2001. godine i 5. septembra 2002. godine. Predsednik veća je svaki put ponovo čitao optužnicu okrivljenom i upoznavao ga sa njegovim pravima u toku postupka.

U iskazu istražnom sudiji Višeg suda u Bijelom Polju Branislavu Joksimoviću 22. oktobra.1996. godine, Nebojša Ranisavljević priznao je da je učestvovao u izvršenju krivičnog dela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. On je vrlo iscrpno i detaljno opisao događaj, navodeći da je Milan Lukić iz Višegrada bio vođa operacije. Ranisavljević je detaljno ispričao kako je došao u Višegrad, zatim vojne formacije u kojima je bio, akcije, povratak u Srbiju i ponovni dolazak u Višegrad. Optuženi je do detalja opisao način organizovanja otmice i način na koji su oteti putnici ubijeni. Ranisavljević je naveo da je bio određen da sa još tri lica otete putnike odvede od voza do kamiona i da je u jednom trenutku, iako je bilo predviđeno da on ne ulazi u voz, ipak ušao i odveo jedno lice iz voza do vozila. Ranisavljevi je rekao da su u stanicu Štrpci došli u jednom kamionu sa ciradom i da su oteti putnici odvedeni u selo Prelovo koje se nalazi u blizini Višegrada. Prema Ranisavljevićevim rečima, u seoskoj školi, u sali za vežbanje, otetim putnicima oduzeli su lične stvari i novac i tom prilikom pretukli su putnike. Optuženi je takođe naveo da je među putnicima bio jedan student i jedan crnac, da je jedan od putnika imao zlatni lančić i da je Boban Inđić za koga Ranisavljević tvrdi da je učestvovao u otmici, krišom stavio taj lančić u svoj džep. U iskazu pred istražnim sudijom Ranisavljević je naveo da su otete putnike likvidirali Milan Lukić i Boban Inđić u selu koje se nalazi u blizini Višegrada, u garaži jedne spaljene kuće pored obale reke Drine. Ranisavljević je tvrdio da nikoga nije ubio, već da je samo ranio jednog od otetih putnika koji je pokušao da pobegne, a da je tog putnika kasnije nožem zaklao Milan Lukić. Svoje priznanje optuženi je potvrdio i u svojeručno napisanoj žalbi 25. oktobra 1996. godine.

Devet dana nakon što je istražnom sudiji dao prvi iskaz, optuženi je 1. novembra 1996. godine ponovo ispitan pred istražnim sudijom i tada je ostao pri svom prvobitnom. iskazu. Međutim, već na prvom glavnom pretresu pred Višim sudom u Bijelom Polju 4. maja 1998. godine, Ranisavljević je porekao svoj iskaz tokom istražnog postupka, ističući da navodi optužnice nisu tačni i da je iskaz dao “pod fizičkim i psihičkim pritiskom”. On je izjavio da je istražnom sudiji rekao ono što su mu u policiji rekli da kaže, kao i da nije bio učesnik otmice i da je o njoj čuo iz priča. Optuženi je istakao da nije bio upozoren da ima prava na branioca prilikom davanja iskaza pred istražnim sudijom. Nakon toga mu je predočen iskaz iz zapisnika o njegovom saslušanju kod istražnog sudije u kojem je konstatovano da je optuženi upoznat sa svojim pravima. Ranisavljević je, takođe, izjavio da je žalbu od 25. oktobra 1996. godine napisao u vrlo teškom psihičkom stanju usled policijske torture kojoj je bio izložen.

Nebojša Ranisavljević ostao je pri toj odbrani i na počecima glavnih pretresa 7. juna 2000. godine, 5. decembra. 2001. godine. i 5. oktobra 2002. godine.

Tokom dokaznog postupka pred Višim sudom u Bijelom Polju saslušano je više od 60 svedoka.

Svedok Duško Petrović iz Despotovca izjavio je da optuženog Ranisavljevića poznaje oko 15 godina i da je njegova sestra Jadranka bila udata za Ranisavljevića. Ovaj svedok potvrdio je detalje u vezi sa Ranisavljevićevim dolaskom u Višegrad.

Svedok je naveo da mu je Lukić nekoliko dana pre 27. februara ponudio da sa njim krene u akciju pljačkanja putnika voza i da tada nije pominjana otmica. Duško Petrović je izjavio da je 27. februara.1993. godine prolazeći pored kancelarije Milana Lukića oko 22 časa uveče, video optuženog i osobu po imenu Mićo Jovičić koji je imao i nadimke Crni i Splićo. Prema Petrovićevim rečima, optuženi Ranisavljević je tom prilikom imao veliku plavu torbu iz koje je izvadio pantalone zelene boje i cipele. Ranisavljević je izvadio i sat marke “roleks” koji je dao Petroviću. Tada mu optuženi ništa nije pričao o akciji, jer je u tom trenutku sa svojim automobilom marke »golf« naišao Boban Inđić. Tim vozilom su Lukić, svedok, optuženi i Inđić krenuli ka hidrocentrali koja je bila udaljena od Višegrada oko dva kilometra. Kada su stigli do brane, svedok je video sedam lica u civilnim odelima koja su stajala pored ograde na delu brane koji se nalazi iznad reke Drine, a na pet do šest metara od njih bili su naoružani ljudi. Svedok Petrović naveo je da je Jovičić ispalio rafal u pravcu civila koji su stajali pored ograde i da su nakon toga oni pali u Drinu. Inače, svedok je pred istražnim sudijom izjavio da mu je Ranisavljević lično rekao da je učestvovao u otmici putnika na stanici Štrpci u okviru jedinice pod komandom Milana Lukića. Na glavnom pretresu, međutim, Duško Petrović je izjavio da mu je za otmicu rekao Mićo Jovičić Crni.

Svedok Đorđije Vujović, ujak otetog Senada Đečevića, izjavio je da je nakoliko dana nakon otmice, preko svojih veza uspeo da se sastane sa Milanom Lukićem u Višegradu. Vujović je izjavio da se sa Lukićem sastao u jednom kafiću i da je sastanku prisustvovao i novinar lista »Duga« Nebojša Jevrić. Tom prilikom Lukić je rekao da on sa otmicom nema ništa, ali da su, prema informacijama kojima raspolaže, otmicu izvršili pripadnici jedinice “Garavi sokak” iz Višegrada.

Svedok Šefko Alomerović, predsednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Sandžaka izjavio je da je 27. februara1993. godine bio na železničkoj stanici u Beogradu i da je na stanici sreo Vladana Matovića, koji je u to vreme bio savetnik tadašnjeg predsednika SRJ Dobrice Čosića, u društvu osobe koja je imala bradu i bila obučena u neku vrstu uniforme. U Prijepolju, 3. marta 1993. godine, održan je sastanak porodica otetih putnika sa predstavnicima MUP Srbije i organa vlasti Srbije, na kome je bio prisutan i sveštenik Vasilije Starovlah iz Rudog. Sveštenik Starovlah je tada izjavio da je potrebno kontaktirati načelnika Armije BiH Sefera Halilovića i ugovoriti razmenu otetih putnika za četvoricu vojnika Vojske Republike Srpske koji se nalaze u Goraždu, a među kojima je i izvesni kapetan prve klase Mićo Obradović. Svedok Alomerović je dalje naveo da je 5. marta na brani kod Višegrada likvidirano sedam otetih putnika, a pošto nije došlo do razmene, likvidirano je još 11 putnika, na način na koji je to opisao optuženi Ranisavljević u svom iskazu pred istražnim sudijom. Alomerović je rekao da je jedan od otetih putnika mobilisan u Vojsku Republike Srpske i da je odmah je poginuo. Svedok je naveo da su samu otmicu izvršili Milan Lukić i Vinko Pandurević, dotadašnji komandant Zvorničke brigade. Svedok je kazao da je do ovih podataka došao tako što je jednom srpskom oficiru bezbednosti platio 5.000 nemačkih maraka da bi maskiran u četničkog majora, 18. aprila 1993. godine, ušao u Višegrad i tamo se raspitao o činjenicama u vezi sa otmicom putnika.

Svedok Vasilije Starovlah, sveštenik iz mesta Rudo potvrdio je da je učestvovao na sastanku o kome je govorio svedok Šefko Alomerović i da je tražio od bivšeg predsednika opštine Prijepolje Ćatovića da preko komandanta Armije BiH Sefera Halilovića urgira da se puste četiri srpska borca zarobljena u Rudom. Starovlah je rekao da je nameravao da ode u Višegrad gde je ranije služio kao sveštenik 13 godina, kako bi pokušao da urgira razmenu otetih putnika za ta četiri srpska borca iz Rudog. Svedok je naveo da je na takav njegov predlog Ćatović odgovorio da ne može da dođe do Halilovića, pošto bi morao da pređe preko teritorija koje drži srpska strana u ratu koji se u to vreme vodio u BiH. Starovlah je izjavio da je Ćatoviću na to odgovorio da ako on neće da ode do Halilovića ni on neće otići u Višegrad. Starovlah je dodao da je, ipak, otišao u Višegrad gde je razgovarao sa nekim vojnim i policijskim funkcionerima te da ništa nije uspeo da uradi. Tada su mu, navodno, rekli : ”Pope, radi ti svoj posao a mi ćemo svoj.”

Branko Kocalo svedočio je da je u voz br. 671 ušao u Užicu zajedno sa svojim prijateljem Golubom Bulatovićim s kojim je bio na zimovanju na Zlatiboru. Sa njima je tada u voz ušao i Ismet Babačič koga je od ranije poznavao i sva trojica su bila u istom kupeu zajedno sa jednim nepoznatim čovekom. U stanici Štrpce, policajci koji prate voz prošli su hodnikom i rekli im da pripreme lične karte zbog kontrole i da ništa ne pitaju. Za policajcima su u kupe ušla tri mlađa naoružana čoveka, kratko ošišana i obrijana, u sivim maskirnim uniformama sličnim onim koje nose američki vojnici. Ismeta Babačiča su izveli sa obrazloženjem da moraju da izvrše kompjutersku proveru njegove lične karte. Babačič je pitao da li treba da ponese torbu, na šta su mu oni odgovorili da to nije potrebno. Torba je ostala u kupeu i svedok ju je kasnije predao Babačićevoj porodici. Pošto je Babačič izveden, voz je krenuo. Svedok je istakao da je video još nekoliko uniformisanih vojnika koji su izvodili ljude iz voza, a takođe je video i kamion sa otvorenom ciradom.

Svedoci koji su se tokom otmice nalazili u vozu i koji su svedočili na suđenju, govorili su da optuženog Nebojšu Ranisavljevića ne mogu da dovedu u vezu sa otmičarima i da optuženog nisu videli prilikom otmice. Svi svedoci izjavili su da su na stanici Štrpci primetili kamion sa vojnom ciradom.

Svedok Zoran Udovčič iz Užica, koji je u vozu obavljao dužnost vođe policijske patrole, izjavio je da je 27. februara.1993. godine oko 15 sati zajedno sa kolegom Miroslavom Vranićem primio službu za voz br. 671, te da su u voz su ušli u stanici u Užicu. Iako voz nije trebalo da staje u stanici Štrpci, to se ipak dogodilo. Zoran Udovčič svedočio je da je prilikom stajanja voza, video od 25 do 30 vojnika u maskirnim uniformama sa pletenim kapama na glavi. Video je da su svi vojnici imali na rukavima vezane crvene trake i da ih ih je dosta nosilo brade. Prilikom početka legitimisanja putnika, svedoku se niko nije obratio. Udovčič je naveo da nije bio u mogućnosti da sazna šta se događalo. On je istakao da su putnici izvođeni bez otpora, da je legitimisanje rađeno na uobičajen način i da kod otmičara nije primetio nikakav spisak. Na njegov pokušaj da stupi u kontakt sa otmičarima, oni su odmahivali glavom. Pošto pruga u tom delu prolazi kroz Republiku Srpsku, odnosno BiH, svedok je naglasio da se i pre ovog događaja vodila rasprava u policiji Srbije, o tome da li policija Republike Srpske ima pravo da legitimiše putnike u vozu i da ih skida sa voza. Tada se, prema njegovim rečima, zauzelo stanovište da policija Republike Srpske ima pravo da skida sa vozova one koji izbegavaju vojnu obavezu. Na pitanje da li prepoznaje Nebojšu Ranisavljevića kao jednog od otmičara, svedok Udovčič odgovorio je da tu osobu ne može da dovede u vezu sa otmičarima koje je on video na stanici u Štrpcima.

Pored saslušanih svedoka, u dokaznom postupku, pročitani su i zapisnici o saslušanju svedoka u Osnovnom sudu u Višegradu kao i u Kazneno-poravnim domovima u Nišu i Beogradu. Na glavnom pretresu 18. marta 2002. godine, predsednik sudskog veća Vukoman Golubović doneo je odluku da se pročitaju iskazi 12 svedoka koje je on u svojstvu predsedavajućeg, a na osnovu ovlašćenja sudskog veća, zastupnika optužbe, oštećenih i odbrane saslušao u Višegradu u Republici Srpskoj. Radi se o sledećim svedocima: Boban Inđić, Mićo Jovičič, Mijo Mitrašinović, Obrad Poluga, Miodrag Šekarić, Mirko Kovačević, Ranko Drekalo, Novak Poluga, Rajko Kušmuk, Mitar Pejović, Draga Šimšić, Milica Ranisavljević. Ovi svedoci saslušani su radi provere odbrane optuženog Nebojše Ranisavljevića. Draga Šimšić i Milica Ranisavljević su bivša tašta i bivša supruga optuženog. Ostalih deset svedoka bili su pripadnici vojnih formacija u RS u vreme ratnih operacija 1992. i 1993. godine u Bosni. U svojoj odbrani, u prvom iskazu pred istražnim sudijom, Nebojša Ranisavljević pominjao je ovih deset svedoka kao ljude koje je poznavao, sa kojima je zajedno putovao i sa kojima je bio u istom vodu. Ispitani svedoci potvrdili su da poznaju optuženog, da su imali kontakte sa njim, opisali su jedinice u kojima su delovali i potvrdili su navode Ranisavljevića iz prvog iskaza, osim svog i učešća optuženog u otmici putnika.

Tako je svedok Mićo Jovičić izjavio da se u januaru 1993. godine vratio u Beograd i tada je u dogovoru sa Nebojšom Ranisavljević, otišao na ratište u Republiku Srpsku. Iz Beograda, preko Užica, stigao je u Višegrad. Osim Ranisavljevića, s njim su bili još neki dobrovoljci, i to Dragan Obradović zvani Dragče, Dušan Petrović, Radiša Milošević kao i dve ženske osobe koje zna samo po imenima Dragana i Rada. Komandir čete u koju je Mićo Jovičić bio raspoređen bio je Boban Inđić, a njegov zamenik, kasnije i komandir, Rade Tanović. Komandir jednog odeljenja bio je Nebojša Ranisavljević. Svedok je naveo da se krajem januara zajedno sa optuženim Ranisavljevićem vratio u Beograd i da su posle nekoliko dana ponovo otišli za Višegrad. Prema Jovičićevim rečima 24. ili 25. februara 1993. godine, zajedno sa Ranisavljevićem ponovo je otišao za Beograd i tada je sa njima bio Dragan Obradović Dragče. Nakon dva ili tri dana svedok se sa Ranisavljevićem ponovo vratio u Višegrad i kako je rekao “moguće da je to bio 27. februara 1993. godine, jer se već sutradan pričalo i nešto šuškalo po Višegradu o otmici putnika iz voza u stanici Štrpci”. Mićo Jovičić je naveo da su došli u Višegrad oko 13 časova i da su odmah pošli na položaj u mesto Okolište i tu su se zadržali vrlo kratko. Zatim je svedok Jovičić krenuo prema mestu Semec, a optuženi Ranisavljević je pričao da mora da ode kod devojke koja je iz mesta Kalatami kod Višegrada. Svedok je istakao da se uveče vratio iz Okolišta i u spavaonice zatekao Ranisavljevića. Jovičić je rekao da je popio dosta alkohola, tako da se svih detalja ne seća. Svedok Jovičić naglasio je da za vreme rata nikad nije bio na brani kod Višegrada, da je ta brana stalno radila i da je bila dobro obezbeđena. Preko sredstava javnog informisanja saznao je da ga je Dušan Petrović optužio da je na brani ubio sedam lica, što je Jovičić nazvao čistom izmišljotinom, i da ne zna zašto je to Petrović, koga inače poznaje, rekao.

Boban Inđić svedočio je da je bio komandir Interventne čete višegradske brigade do 23. marta 1993. godine kada je ranjen. Nebojšu Ranisavljevića poznavao je iz viđenja, a bliže ga je upoznao u bolnici u Užicu, gde je ležao nakon ranjavanja. Za Dušana Petrovića, svedok je izjavio da ne može da ga se seti. Boban Inđić je naveo da je Nebojša Ranisavljević pripadao vodu Skakavac i da nije pripadao Interventnoj četi. Zamenik Bobana Inđića bio je Rade Tanović, a pripadnici Interventne čete bili su: Ranko Drekalo, Obrad Poluga, Mijo Mitrašinovic, Miodrag Šekarić. Mićo Jovičič, kao i Nebojša Ranisavljević, pripadao je vodu Skakavac.

Boban Inđić kazao je da Milana Lukića zna samo iz viđenja, da on nije bio pripadnik njegove čete i da s njim nikada nije izvodio borbena dejstva. Za otmicu putnika u Štrpcima, Inđić je, navodno, saznao iz sredstava javnog informisanja. Inđić je rekao da misli da je u to u vreme bio na položaju na Sjemecu u mestu Brdine, gde se formirala Goraždanska brigada. On nije video da je na Sjemecu bio Nebojša Ranisavljević, a ne može da se seti ni da li se tu nalazio Mićo Jovičič. Svedok je rekao da zna gde se nalazi selo Prelovo i da mu nije poznato da li je bilo ko ubijen na brani ili u blizini brane.

U dokaznom postupku pročitan je izveštaj Javnog železničkog transportnog preduzeća (JŽTP) Beograd od 7. maja 2002. godine br. 27/2002 koji je sudu dostavio generalni direktor Slobodan Rosić, a koji se odnosi na događaj u stanici Štrpci. Pročitan je i izveštaj JŽTP Beograd br. 27/2002 od 11.06.2002. godine koji je sudu dostavio tadašnji direktor Sektora za pravne poslove.

Iz navedenih izveštaja očigledno proizilazi da odvođenje putnika iz voza nije vođeno kao vanredni događaj prema odredbama Pravilnika 19, Upustva 79 i Upustva 2030/91 i da o tom nema pisanih dokumenata. U izveštajima stoji da je iz Sektora za saobraćajno transportne poslove otišla jedna pisana informacija sa oznakom “strogo poverljivo” i da se ona čuvala u jednoj fascikli koju je radi podnošenja izveštaja višim organima, iz Sektora u martu 1995. godine izneo tadašnji šef Odeljenja za saobračajne poslove Josip Ujčić. U izveštajima se ukazuje na činjenicu, da o događaju u stanici Štrpci 1993. godine, bliže informacije mogu dati, pored Ujčića, tadašnji rukovodeći ljudi u ŽTP-u Nenad Kecman, Predrag Janković, Milan Urošević, Slobodan Stamenković i Ljubomir Stožinić.

U okviru ovih izveštaja postoji i poverljiva informacija, zavedena pod br. strogo pov. 4/1-93 od 1. februara 1993. godine, koju je direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandić uputio generalnom direktoru JŽTP Milomiru Miniću. U toj informaciji naznačeno je da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo zaustaviti voz i oteti putnike na delu pruge na teritoriji BiH. Sledi nova informacija 1. marta.1993. godine, pod oznakom str.pov.br. 5/1-93, iz koje proizilazi da je 12. februara 1993. godine prinudno zadržan voz br. 3600 iz kojeg su izvedena tri putnika i voza br. 3601 iz kojeg su izvedena šestorica putnika, te još dva skinuta sa stanice i onemogućena da otputuju. Navedena informacija sa potpisom generalnog direktora Milomira Minića, dostavljena je ministarstvima odbrane, unutrašnjih poslova i saobraćaja i veza Republike Srbije.

Iz pisanog materijala koji je dostavljen sudu, proizilazi da su nakon najave da će doći do zaustavljanja voza i odvođenja putnika, održani sastanci u MUP-u Užice 2. februara.1993. godine, poseban sastanak sa Službom državne bezbednosti u Užicu 4. februara 1993. godine i sastanak u Užičkom korpusu Vojske Jugoslavije, uz prisustvo tadašnjeg komandanta korpusa, generala Dragoljuba Ojdanić, sa zamenikom, pukovnikom Borojevićem.

U izveštaju br. strogo pov. 4/1-93 koji je potpisao Mitar Mandić navodi se, između ostalog:

Ovih dana, tacnije, 28.01.1993. godine, obavesten sam od šefa Sekcije STP Užice, Živanica, da ce pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd-Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš.”

“Šef Sekcije STP-a Užice informiše (28.01.1993.godine u 10,30) o najavi odvođena putnika iz voza na pruzi Beograd-Bar koji prolaze kroz Bosnu…”

“Razgovor je vođen sa pomoćnikom ministra odbrane, generalom Kuzmanovićem. Ukazano je na zarobljavanja naših radnika koji su radili na fizičko-tehničkom obezbeđenju objekata na delu pruge kroz Bosnu i na namere srpske vojske da zaustavljanjem vozova i odvođenjem pitnika, stvara jos vecu zabrinutost za bezbednost pruge i vozova. Sa strane ŽTP-a zahtevano je da Ministarstvo odbrane Republike Srbije preko Vojske Jugoslavije izvrsi ptitisak na srpsku vojsku iz Bosne radi odustajanja od ove namere jer to moze imarti kontraefekat”.

“Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav postupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije, stav je MUP-a iz Uzica”.

“Stav je ŽTP Beograd da iskljuci svaku mogućnost ocenjivanja efekata ovih akcija vojske Srpske jer se ne znaju prave namere i cilj njihove akcije“:

Mitar Mandić svedočio je pred sudom da je u vreme otmice putnika u stanici Štrpci bio direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu pri ŽTP Beograd. U tom svojstvu sačinio je izveštaj br. strogo povereljivo br. 4/1-93 od 1.2. 1993. koji je upućen generalnom direktoru ŽTP Beograd. Svedok Mandić na sudu je potvrdio da je od šefa sekcije ŽTP Užice Živanića dobio informaciju »o mogućnosti zaustavljanja voza i odvođenja putnika u stanici Štrpci«. Svedok je izjavio da je u vezi sa najavom otmice održao sastanak u Ministarstvu odbrane Srbije sa generalom Kuzmanovićem, pomoćnikom ministra odbrane koji je svedoku rekao da će o tome obavestiti ministra, a ministar odbrane Generalštab i Vojsku Jugoslavije. Mintar Mandić je naveo da je na tom sastanku u Ministarastvu odbrane, zahtevao da se preko Vojske Jugoslavije izvrši pritisak na Vojsku Republike Srpske da odustane od nameravane otmice putnika. Svedok dodaje da je zatim učestvovao na sastnaku stručnog kolegijuma na kome su bili zamenici i pomoćnici generalnog direktora ŽTP Beograd i direktori sektora ŽTP Beograd, na kome su razmatrali sve aspekte informacije o najavljenoj otmici. Svedok je povodom informacije o otmici, imao i sastanke u SUP-u Užice, u Službi državne bezbednosti regiona Užice, u Užičkom korpusu Vojske Jugoslavije sa sedištem u Užicu, kao i sastanak sa svim šefovima radnih jedinica i šefovima većih železničkih stanica na pruzi Užice-Gostun.

Svedok Ljubomir Stožinić rekao je da je u vreme kada je izvršena otmica u Štrpcima bio na dužnosti zamenika generalnog direktora ŽTP Beograd. Svedok je istakao da je početkom 1993. godine iz Užica dobijao uznemiravajuće podatke o mogućnosti incidenata na železnici i da je tim povodom održan niz sastanaka sa predstavnicima VJ i policije u cilju poboljšanja bezbednosti na tom delu pruge. Svedok je potvrdio navode iz dokumenata ŽTP, mada je rekao da se nekih stvari ne seća.

U dokaznom postupku prikazana su tri video-tonska zapisa: snimak sa uviđaja na stanici Štrpci, koji je obavio predsednik veća Vukoman Golubovića 2. aprila 2000. godine; zatim snimak sa uviđaja u cilju provere odbrane okrivljenog Ranisavljevića iz prethodnog postupka, od 15. oktobra 2001. godine, na relaciji Višegrad – selo Saše – selo Kurtalić – selo Mušić – selo Prelovo i nazad, i snimak rekonstrukcije događaja koja je obavljena 13. maja 2002. godine na HE ” Višegrad” uz učešće svedoka Duška Petrovića.

Na predlog javnog tužioca i uz saglasnost odbrane, na poslednjem glavnom pretresu 5 septembra 2002. godine, pročitani su iskazi svih svedoka saslušanih na ranijim pretresima.



Presuda

Sudsko veće Višeg suda u Bijelom Polju proglasilo je Ranisavljevića krivim za krivično delo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U obrazloženju presude, predsednik veća Vukoman Golubović istakao je da je sud imao u vidu da u toku suđenja nije utvrđeno direktno učešće optuženog u izvršenju zločina niti učešće u njegovom planiranju, ali da je sudsko veće nedvosmisleno utvrdilo da je Ranisavljević bio član naoružane grupe koja je počinila zločin.



Nalazi i preporuke

Fond za humanitarno pravo, čiji je advokat zastupao porodice žrtava, smatra da je krivica Nebojše Ranisavljevića u potpunosti dokazana. Optuženi je priznao krivicu tokom iskaza koji je u dva navrata dao pred istražnim sudijom. Sud je, ipak, obavezan da priznanje okrivljenog u krivičnom postupku kritički oceni i ustanovi da li je ono istinito i potkrepljeno drugim dokazima. FHP smatra da je Viši sud u Bijelom Polju pravilno ocenio da je priznanje optuženog pred istražnim sudijom autentično. Kasnije Ranisavljevićevo opovrgavanje tog iskaza na glavnom pretresu, uz navođenje da je iskaz iznuđen torturom i da su mu policajci govorili šta treba da kaže, može se posmatrati kao sračunato da bi se izbegla krivična odgovornost. Tako detaljan opis događaja, činjenica i podataka o otmici i likvidaciji putnika (uključujući i to da su među otetim putnicima bili i jedan crnac i jedan student, a što su kasnije tokom suđenja potvrdili i brojni svedoci) nije mogao biti poznat državnim organima koji su uzimali iskaz od Ranisavljevića. Tačnost podataka i opisa u priznanju optuženog kasnije je potvrđena i uviđajem koji je organizovan radi provere odbrane okrivljenog 15. oktobra 2001. godine. Tada je sud ustanovio na licu mesta, na lokacijama Višegrad, Prelovo i sela Kurtalić i Mušić, da se opisi lokacija koje je optuženi dao istražnom sudiji poklapaju sa sa stvarnim stanjem na terenu. Takođe, optuženi je u svom priznanju naveo neke detalje koje su potvrdili i drugi svedoci, a koje ne bi nikako mogao da zna da nije učestvovao u otmici. Iz medicinske dokumentacije optuženog i izveštaja lekara proizilazi da su netačni navodi optuženog o tome da je bio podvrgnut torturi.

FHP takođe ukazuje na činjenicu da je postupak trajao mnogo duže no što je to bilo potrebno, pre svega zbog odbijanja saradnje zvaničnih organa u Republici Srpskoj sa Višim Sudom u Bijelom Polju u ranijem stadijumu ovog postupka. Usled toga štetu je trpeo i sam optuženi koji se u pritvoru nalazio sve vreme trajanja postupka. Od 22. oktobra 1996. godine, dakle šest godina. Prema međunarodnim standardima o fer i pravičnom suđenju, svako ko je pritvoren pod optužbom da je učinio krivično delo ima pravo na suđenje u razumnom roku. Optužnica protiv Nebojše Ranisavljevića podignuta je 14. marta 1997. godine a suđenje je počelo 4. maja 1998. godine.

Nebojša Ranisavljević oglašen je krivim i osuđen, ali FHP ukazuje da se organizatori, naredbodavci i drugi neposredni izvršioci ovog zločina i dalje nalaze na slobodi. Neophodno je da se oni privedu pravdi i kazne po zakonu. Potrebno je da se u sudskom postupku utvrdi odgovornost svih onih koji su u toku suđenja spomenuti kao učesnici naoružane grupe koja je izvršila otmicu, kao i da se istraži i utvrdi ko su bili organizatori i naredbodavci otmice putnika iz voza u Štrpcima.

Dokumentacija ŽTP “Beograd ” koja je dostavljena sudu ukazuje na to da su predstavnici državnih organa Srbije i SRJ bili upoznati sa postojanjem plana da se na stanici Štrpci izvrši otmica putnika muslimanske nacionalnosti. ŽTP je odmah po saznanju za takav plan obavestio nadležne organe o njegovom postojanju, ali ništa nije preduzeto da se otmica spreči i ona je neometano izvedena.

Share