Zašto sudovi ignorišu žrtve ratnih zločina?

Zašto sudovi ignorišu žrtve ratnih zločina?

Slobodna EvropaU najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome kakvim su sve poniženjima izložene žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Sagovornici su bili Ivana Žanić, direktorka Pravnog programa Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Sinan Alić, predsednik fondacije Istina, pravda, pomirenje iz Tuzle. Bilo je reči o tome da li je u pravu premijer Republike Srpske Radovan Višković kada tvrdi da obeštećenje žrtava ratnih zločina, koje je počinio Radovan Karadžić, nema nikave veze sa Republikom Srpskom, da li je dve i po decenije nakon završetka rata ijedna od desetine hiljada žrtava ratnih zločina dobila bilo kakvo obeštećenje, kako sudovi u Bosni i Hercegovini i Srbiji odbijaju tužbe žrtava za obeštećenje pod izgovorom da su ti zahtevi zastareli, kako sudovi ponižavaju žene koje su bile žrtve silovanja, zašto žrtve ratnih zločina ne mogu naći pravdu ni na Evropskom sudu za ljudska prava, kao i o tome zašto su se rukovodstva Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske oglušila o ideju bivšeg hrvatskog predsednika Ive Josipovića da se formira regionalni fond za obeštećenje žrtava ratnih zločina.

Omer Karabeg: Ovih dana, nakon što je Radovan Karadžić pravomoćno osuđen na doživotnu robiju za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, Udruženje porodica žrtava rata iz Federacije BiH najavilo je da će tražiti odštetu od Republike Srpske. Na to je premijer Republike Srpske Radovan Višković poručio da Republiku Srpsku to ne zanima, jer je to presuda koja je izrečena pojedincu, a ne Republici Srpskoj. Koliko znam, Republika Srpska je i ranije odbijala slične zahteve žrtava.

Sinan Alić: Sramna je ta izjava premijera Republike Srpske, jer sve što je uradio Radovan Karadžić uradio je u ime Republike Srpske. On je bio predsjednik Republike Srpske, vrhovni komandant njene vojske i predsjednik političke stranke koja je u to vrijeme gospodarila životom i smrću u Bosni i Hercegovini. Ali nije problem samo u premijeru Viškoviću, problem je u odnosu prema žrtvama u cijeloj Bosni i Hercegovini. Moralo bi se na nivou države utvrditi da sve žrtve imaju isti status, bez obzira da li je riječ o Kazanima, Srebrenici, Tuzlanskoj kapiji, Markalama ili Tomašici. Žrtve, koje su se usudile da traže obeštećenje bilo od Republike Srpske ili Federacije, našle su se u situaciji da moraju platiti sudske toškove, pošto su njihove tužbe odbijene. To je zaista paradoksalno, ali nema naznaka da će se to promijeniti.

Ivana Žanić: Tačno je da se u svakom krivičnom postupku sudi pojedincu, jer je krivica individualna. Međutim, ne smemo da zaboravimo šta je utvrđeno u haškoj presudi Radovanu Karadžiću. Utvrđeno je da su u bosanskim opštinama počinjeni mnogobrojni ratni zločini, da su bosanski muslimani i Hrvati zlostavljani i mučeni u logorima, da je veliki broj njih proteran, da je u Srebrenici počinjen genocid, da su žene silovane. To nikako ne smemo izgubiti iz vida. Ako to povežemo sa činjenicom da je Radovan Karadžić u to vreme bio vrhovni komandant, dakle neko ko komanduje svim tim jedinicama koje su počinile zločine, Republika Srpska ne može izbeći odgovornost.

Umesto odštete – sudski troškovi

Omer Karabeg: Poznati zagrebački advokat Ante Nobilo smatra da svaki onaj čija je porodica imenom i prezimenom pomenuta u presudi Radovanu Karadžiću ima pravo da dobije odštetu od Republike Srpske. Na osnovu čega on to tvrdi, kada Republika Srpska odbija da uopšte razgovara o odšteti?

Sinan Alić: To je normalna reakcija u normalnim državama. Sjetimo se samo kolike je odštete Njemačka platila građanima drugih država koji su pretrpjeli štetu tokom Drugog svjetskog rata. Kako je to išlo znam i iz ličnog iskustva. Prije nekoliko godina moja punica je na vrlo jednostavan način, bez ikakvog maltretiranja, ostvarila odštetni zahtjev za supruga koji je bio u logoru u Lajpcigu. Samo je priložila suprugov identifikacioni karton iz logora i njegov umrli list, jer je on već bio umro. Dobila je odštetu, a da nikoga nije tužila – ni Njemačku, ni Gebelsa, ni Himlera, ni Hitlera. Tako se ponaša normalna, uređena država.

Međutim u Bosni i Hercegovini na zahtjeve žrtava za odštetom primjenjivan je član 377 Zakona o obligacionim odnosima, pa su sudovi odbijali takve zahtjeve kao zastarjele, kao da je riječ o šteti nastaloj krađom u nekom kokošinjcu, a ne o posljedicama ratnih zločina. Ispalo je da ratni zločin ne zastarijeva, kada je u pitanju pojedinac, a kada je u pitanju odgovornost države, onda zastarjeva. Na tome je posebno insistirala Republika Srpska jer je najveći broj zločina počinjen u njeno ime. To je prihvatio i Vrhovni sud Federacije BiH. Sada imamo paradoksalnu situaciju da će žrtve, ako tuže bilo koji entitet, dobiti odbijenicu uz obrazloženje da je predmet zastario, a onda će Pravobranilaštvo Republike Srpske, ako se odšteta traži od tog eniteta, zahtjevati od žrtve da plati sudske troškove.

Kako prolaze žrtve najbolje pokazuje jedan primjer od prije deset godina kome sam svjedočio u Zvorniku. Nakon što je ekshumirana žrtva i utvrđen njen identitet, otac tog čovjeka je sa dokumentima došao u Zvornik da svoga sina upiše u knjigu umrlih. Morao je da plati taksu Republici Srpskoj za upis mrtvog sina koji je ubijen u ime Republike Srpske.

Ivana Žanić: Gotovo identična praksa je i u Srbiji. Sudovi pogrešno tumače odredbu Zakona o obligacionim odnosima koja se odnosi na naknadu štete. Kad je reč o krivičnim delima koja ne zastarevaju, dakle o ratnim zločiniima i genocidu, žrtve mogu podneti tužbu za naknadu štete u bilo kom trenutku. Takvo tumačenje zakona je ispravno. Međutim, sudovi u Srbiji i Republci Srpskoj smatraju da su žrtve u obavezi da podnesu tužbu u roku od tri do pet godina od kada je šteta nastala, što je pogrešno tumačenje. Oni ne primenjuju duže rokove koji važe za ratne zločine, već kraće koji su zapravo nedostižni jer u toku rata nijedan Bošnjak nije mogao doći u Srbiju i podneti tužbu za naknadu štete koju je pretrpeo. Fond za humanitarno pravo, koji zastupa veliki broj žrtava ratnih zločina, godinama je uzalud ukazivao na pogrešnu primene odredbe o zastarelosti čime su žrtve praktično onemogućene da dobiju bilo kakvo obeštećenje.

Omer Karabeg: Da li je ijedna žrtva ratnih zločina u Bosni i Hercegovini dobila obeštećenje? Znam da je bilo nekoliko presuda o obeštećenju koje su doneli sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Da li su one ikada izvršene?

Sinan Alić: Nemam takvu informaciju. Znam da su roditelje mladića i djevojaka, koji su 25. maja 1995. godine u Tuzli ubijeni granatom ispaljenom sa srpskih položaja, tužili Republiku Srpsku i da je prvostepeni sud donio presudu u njihovu korist. Onda je pogrešnim tumačenjem Zakona o obligacionom odnosu ta presuda poništena na Kantonalnom i Vrhovnom sudu Federacije BiH. Sada oni čekaju da im bude ispostavljen račun za troškove sudskog postupka.

Podsjetio bih da je Vijeće Evrope upozoravalo države regiona, koje su krenule prema Evropskoj uniji, da moraju ustanoviti mehanizme koje će žrtvama ratnih zločina omogućiti obeštećenje. Nažalost, takvi zakoni nisu donijeti. U Bosni i Hercegovini je vođeno 300 predmeta u kojima je suđeno za ratne zločine, a ni u jednom se nije raspravljalo o odšteti žrtvama. Čak se i žrtve silovanja upućuju na parnični postupak da bi dobile satisfakcuju. Nije dovoljno što su traumatizirane tokom svjedočenja u postupcima za ratne zločine, pa sada tokom parničnog postupka treba ponovo da se suoče sa svojim traumama.

Omer Karabeg: Znači li to da je obeštećenje uvek privatna stvar žrtve ratnog zločina? Tužilac nikada ne pokreće postupak za obeštećenje?

Sinan Alić: Žrtve se zovu samo da budu svjedoci na suđenima za ratne zločine. Poslije toga one sud više ne interesuju.

Ivana Žanić: U Srbiji je ista situacija. U procesima za ratne zločine žrtve se u sudu pojavljuju samo kao svedoci i nakon toga se njihova uloga završava. Mada Zakon o krivičnom postupku dozvoljava da se u toku postupka žrtvi dosudi naknada štete, to se u Srbiji nikada nije dogodilo. Predstavnici pravosuđa tvrde da bi se postupak odugovlačio, ako bi se sud bavio i obeštećenjem žrtava. Međutim, to ne može biti nikakvo opravadanje, jer postupci za ratne zločine ionako traju izuzetno dugo.

I u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini žrtve koje traže odštetu upućuju se na parnični postupak. To je posebno traumatično za žrtve seksualnog nasilja koje su svedočile pod pseudonimom. U parničnom postupku one moraju da se pojave pod punim imenom i prezimenom, što je dodatna trauma. Zbog toga mnoge žrtve silovanja odustaju od zahteva za obeštećenje.

Nije logor, već prihvatni centar

Omer Karabeg: Pročitao sam da je Senad Jusufbegović, Bošnjak iz Žepe, koji je bio zatočen u logoru Mitrovo Polje u Srbiji i koji je od Srbije tražio odštetu zbog torture kojoj je tamo bio izložen, ispričao da je tokom suđenja dao iskaz u kome je Mitrovo Polje nazvao logorom, a sudinica je insistirala da se u zapisnik umesto logor napiše prihvatni centar, jer vlast u Srbiji ne priznaje da su na njenoj teritoriji postojali logori. I, naravno, njegova tužba je odbijena.

Ivana Žanić: Fond za humanitarno pravo zastupao je gospodina Senada Jusufbegovića i veliki broj ljudi koji su bili zatočeni kako u logoru Mitrovo Polje, tako i u logoru Šljivovica. Oni su u tim logorima zatočeni nakon pada enklave Žepa u julu 1995. godine.

Nijedan od bivših logoraša nije ostvario naknadu štete u Srbiji između ostalog i zbog toga što sudovi nisu prihvatali formulaciju da su to bili logori, već su ih nazivali prihvatnim centrima. Inače, sud je njihove zahteve proglasio zastarelim. Po mišljenju suda oni su morali da podnesu tužbe do 1998. godine, a ne 2006, 2007. i 2008. godine, kada smo mi u nihovo ime podnosili tužbe.

Omer Karabeg: Prema proceni Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini je tokom rata silovano oko 50.000 žena. Da li je neka od njih dobila obeštećenje ili bilo kakvu satisfakciju?

Sinan Alić: Mislim da nije nijedna, iako je Margot Valstrom, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za pitanja seksualnog nasilja tokom rata, preporučila da sudovi tokom suđenja za silovanje razmotre i obeštećene žrtava.

Ivana Žanić: U Srbiji je samo u sedam predmeta procesuirano silovanje u ratu - i to ne kao glavni zločin, već kao neki usputni zločin koji je išao uz ubistvo. Tužilaštvo za ratne zločine se oglušilo o seksualno nasilje u ratu kojeg je najviše bilo u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj i na Kosovu. Ovog meseca Tužilaštvo je prvi put podiglo optužnicu u kojoj se silovanje jedne žene u Brčkom stavlja na teret optuženom kao glavni zločin. Videćemo kako će se taj proces završiti.

Nema pravde ni u Strasburu

Omer Karabeg: Da li se žrtve ratnih zločina, koje ne mogu da ostvare pravdu na domaćim sudovima, obraćaju Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu?

Sinan Alić: Ne previše. Većina odustaje od obraćanja sudu u Strazburu, jer se nakon dugog i bezuspješnog obraćanja domaćim sudovima to već pretvara u neku vrstu torture. Ako bi sada nakon presude Karadžiću žrtve krenule da se obraćaju Evropskom sudu za ljudska prava, mislim da bi bilo na hiljade tužbi. Umjesto toga bilo bi svrsishodnije da država BiH posluša savjete, koji dolaze iz OSCE-a, UN-a, pa i strazburškog suda, i otkloni dileme u zakonima, pojednostavi procedure za obeštećenje žrtava i omogući im da ostvare svoje pravo.

Srbija i ne mora da prizna genocid, ako bi imala snage da kaže da će, recimo, školovati svu srebreničku djecu koja su nakon genocida ostala bez očeva i majki. Na taj način bi Srbija na neki način priznala svoju odgovornost što nije spriječila genocid, odgovornost o kojoj se govori u presudi Međunarodnog suda pravde.

To što se identično ponašaju pravosudni organi u Srbiji i Bosni i Hercegovini govori da iza toga stoje političke elite. Kod njih ne postoji spremnost da se uvaže patnje žrtava, jer da postoji ne bi bi bio potreban nikakav zakon. Pogledajmo tog nesretnog Viškovića. On se odnosi prema desetinama hiljada žrtava ratnih zločina kao da se radi o pomoru ptica. Ne postoji nikakva moralna odgovornost. Na jednom skupu u Beogradu ja sam rekao da Srbija i ne mora da prizna genocid, ako bi imala snage da kaže da će, recimo, školovati svu srebreničku djecu koja su nakon genocida ostala bez očeva i majki. Na taj način bi Srbija na neki način priznala svoju odgovornost što nije spriječila genocid, odgovornost o kojoj se govori u presudi Međunarodnog suda pravde. Ali Srbija to ne radi, već čini sve da negira ratne zločine.

Mislim da su žrtve u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije prevarene, ne jednom, nego dva-tri puta. Ostali su bez najmilijih, ostali su bez imovine, a pravdu ne nalaze. Da ima i trunku moralne odgovornosti prema žrtvama, Višković ne bi izgovorio “To se nas ne tiče“. Tako je i Konrad Adenauer mogao da kaže da Njemačka nema ništa sa Aušvicom i Dahauom.

Ivana Žanić: Fond za humanitarno pravo vodio je pred domaćim sudovima veliki broj postupaka za naknadu štete. Kada su naše tužbe odbijene na svim domaćim sudovima, uključujući i Ustavni sud Srbije, obratili smo se Evropskom sudu za ljudska prava. Nažalost, i tamo postupci dugo traju, u proseku se na odluku tog suda čeka između tri i četiri godine. Svi mi sa Balkana gledamo na Evropski sud za ljudska prava kao na zvezdu vodilju, međutim, mi nismo imali pozitivno iskustvo s tim sudom. Odluke suda u Strasburu u većini slučajeva bile su pogrešne i na štetu žrtava. Čini mi se da žrtve zločina na prostoru bivše Jugoslavije nigde nisu dobili zadovoljenje pravde, pa ni na Evropskom sudu za ljudska prava.

Omer Karabeg: Pre nešto više od godinu dana bivši hrvatski predsednik Ivo Josipović predložio je da Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska osnuju Fond za obeštećenje žrtava ratnih zločina. Koliko znam, ništa nije bilo od te ideje.

Ivana Žanić: Uvek želim da budem optimista i da verujem da ćemo jednoga dana morati da prestanemo da se rugamo žrtvama. Volela bih da se osnuje taj regionalni fond jer bi se time, barem na simboličan način, žrtvama priznale patnje i one bi dobile neku satisfakciju. Međutim, taj predlog je u Srbiji ignorisan.

Karadžićevih 25 miliona

Omer Karabeg: Kada vidimo kakvu zaštitu uživaju ratni zločinci, kakve im dočeke priređuju kad se vrate sa odsluženja kazne, a kakvim su poniženjima izložene njihove žrtve, može li se reći da se na Balkanu isplati biti ratni zločinac?

Sinan Alić: I te kako se isplati. Ne znam da li ste znali, prije nego što će se povući iz političkog i javnog života Radovan Karadžić je otišao u SDK u Banjaluci i podigao 25 miliona njemačkih maraka. Šta je bilo s tim milionima - to niko nije istraživao. Ratni zločinci su danas nacionalni heroji, dobro situirani građani, njihovo bogatstvo uglavnom potiče od ratnog plijena. O žrtvama niko ne vodi računa. Od njih svi dižu ruke.

Ivana Žanić: Kad znamo kako prolaze žrtve, kako vlast i pravosuđe ignorišu njihova stradanja i patnje, dolazimo do zaključka da se isplati biti ratni zločinac, jer to donosi slavu i materijalnu dobit.

Preuzeto sa portala Slobodna Evropa

Share