Da li je Srbija sigurna kuća za ratne zločince?

Da li je Srbija sigurna kuća za ratne zločince?

Slobodna EvropaU najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je namera vlasti u Srbiji da potpuno odustane od suđenja za ratne zločine koje su počinili Srbi. Sagovornici su bili Milica Kostić, direktorka Pravnog programa Fonda za humanitarno pravo, i Milan Antonijević, direktor Komiteta pravnika za ljudska prava.

Bilo je reči o tome kako viši sudovi u Srbiji poništavaju presude za ratne zločine kojima su osuđeni Srbi, o blagonaklonom odnosu sudija prema optuženima kada su u pitanju Srbi, da li je dolaskom Srpske napredne stranke na vlast u Srbiji promenjen odnos prema ratnim zločinima, o slučaju generala vojske Republike Srpske Novaka Đukića, koji je pobegao u Srbiju nakon što je u Bosni i Hercegovini pravosnažno osuđen za ratni zločin, a koga Srbija odbija da izruči, zašto nikada nije podignuta optužnica za ratne zločine ni protiv jednog visokog oficira vojske i policije, kao i o tome zašto Srbija odbija da sarađuje sa Haškim tribunalom.

Omer Karabeg: Poslednjih godina u Srbiji ima začuđujuće mnogo poništavanja presuda za ratne zločine koje su počinili Srbi. Viši sudovi uglavnom pronalaze formalne razloge da ponište te presude i počinioci ostaju bez kazne. Zašto se to dešava?

Milica Kostić: To se dešava u jako velikom obimu. Gotovo 50 posto presuda je poništeno i procesi se obnavljaju. A kad je reč o najvećim predmetima – kao što su Srebrenica, masakr Albanaca u selu Ćuška i slični predmeti – tu se približavamo cifri od 100 posto ukinutih presuda. Pravne mahinacije koje rezultiraju u odlaganju, odugovlačenju, ponavljanju i na kraju gašenju suđenja karakterišu svaki deo postupaka za ratne zločine koji se vode u Srbiji. Imam utisak da sve te proceduralne igrarije predstavljaju paravan za ono što je stvarna namera, a to je gašenje suđenja za ratne zločine čiji su počinioci Srbi – po mogućstvu da to bude neprimetno kao što se sada dešava. O tome najbolje govori činjenica da u ovom trenutku u pritvoru nema niti jednog osumnjičenog za ratne zločine.

Milan Antonijević: Teško je napraviti direktnu vezu između politike i donošenja poništavajućih presuda. Time bismo omalovažili sve one sudove koji su donosili presude, odnosno tužilaštva koja su prikupljala dokaze. Međutim, zaista ne možemo biti ponosni domaćim suđenjima za ratne zločine. Posmatrači, koje mi šaljemo da prate procese, često nam se vraćaju sa izveštajima da su pretresi odloženi, da su razlozi za njihovo odlaganje često veoma neubedljivi, da se advokatima optuženih dozvoljava da zloupotrebljavaju procedure – što baca senku na suđenja za ratne zločine.

Pored toga, vidljivo je da nema mnogo novih postupaka. Nema spremnosti da se vode postupci protiv onih koji su bili nalogodavci, koji su naređivali zločine. Uglavnom se sudi direktnim počiniocima. Na taj način sigurno nećemo doći do istine o onome što se dešavalo devedestih godina. Mi još uvek nemamo odgovor kako je bilo moguće da jedna zemlja, koja je imala uređeni sistem sudstva i gde je vladala disciplina u vojsci, počini tolike zločine.

U pritvoru nema niti jednog osumnjičenog za ratne zločine: Milica Kostić

U pritvoru nema niti jednog osumnjičenog za ratne zločine: Milica Kostić

Ovčara

Omer Karabeg: Dešava se da se čak ukidaju i pravosnažne presude kao u slučaju Ovčara, što je zaista neverovatno.

Milica Kostić: Ovčara je jedan od najvažnijih predmeta koji je procesuiran u regionu, a pred našim pravosuđem – sigurno. Taj postupak se vodi evo već 15 godina, svedočilo je na stotine članova porodica žrtava – i on još nije završen. Ti ljudi su svedočili ne znam koliko puta i na kraju su digli ruke od pravosuđa Srbije, apsolutno više neće da se bave tim procesom. Ovde se desilo da tri godine nakon pravosnažnosti presude Ustavni sud ukine tu presudu jer se jedan od osuđenih žalio da sud nije bio nepristrasan. Ta odluka je doneta 2013. godine i predmet je vraćen Apelacionom sudu. Od tada se ništa ne događa, na ceo slučaj je pao zaborav i niko se više ne seća predmeta Ovčara.

Omer Karabeg: Zar nije ovo što se desilo sa slučajem Ovčara, koji je bio najveći proces za ratne zločine vođen u Srbiji, kompromitovalo srpsko pravosuđe?

Milan Antonijević: Jeste, ali ovde treba napraviti razliku između pravosuđa i Ustavnog suda. Politika može lakše da utiče na odluke Ustavnog suda nego na odluke Apelacionog i redovnih sudova. Nije posao Ustavnog suda da ukida pravosnažne presude, on ima drugačiju nadležnost.

Omer Karabeg: Čini se da su i sudije prilično blagonaklone prema optuženima za ratne zločine, kao da je to neka vrsta lakših zločina. Slušao sam izjavu jedne žene iz udruženja Majke Srebrenice koja je prisustovala jednom suđenju za zločin u Srebrenici. Ona je ispričala i ovo. Kada je optuženi rekao sudiji da ima mnogo posla, pa nema vremena da pripremi odbranu sudija mu je odgovorio:”Dobro, kada budete imali vremena, vi pripremite odbranu”. Kao da se radi o nekavoj tuči u kafani, a ne o ratnom zločinu.

Manje od godinu za ratni zločin

Milica Kostić: Kazne za ratne zločine su izuzetno niske. Veoma je problematican način kako se do kazne dolazi. Jedna od olakšavajućih okolnosti, koja je predviđena zakonom, su porodične prilike optuženog. U Srbiji ne postoji presuda za ratne zločina gde porodične prilike optuženog nisu uzete kao olakšavajuća okolnost. Dešavaju se neverovatni paradoksi. Tako u jednoj presudi optuženi dobija manju kaznu jer mu se kao olašavajuća okolnost uzima što ima nekoliko dece, a u drugom slučaju optuženi dobija blažu kaznu zato što nema dece. Apsolutno, svaka porodična situacija je olakšavajuća okolnost.

Imamo slučaj gde je policajac iz neposredne blizine tri puta pucao na civila. Njemu je kao olašavajuća okolnost uzeto to što je na mestu gde se dogodio taj zločin navodno ranije bilo terorista, pa je policajac, jelte, bio uplašen. Ne sud, nego zdrav razum ne bi mogao da prihvati takvo obrazloženje. U Srbiji se po zakonu za ratne zločine izriču kazne od pet do 20 godina. Zakon kaže da samo u izuzetno retkim slučajevima kazna može biti ispod pet godina. Međutim, kazne za ratne zločine su vrlo često ispod pet godina, ponekad i ispod godinu dana.

Milan Antonijević: U sudnici se da primetiti da sudije sa izvesnim respektom tretiraju optužene za ratne zločine. Prema njima zaista postoji drugačiji odnos što šalje negativnu sliku o samim suđenjima. I kada se sudi običnom kriminalu, sudije ponekad imaju blagonaklon odnos prema optuženima samo zato što su devedesetih godina bili na ratištu.

Aleksandar Vučić pre deset godina po Beogradu lepio plakate Ratka Mladića

Aleksandar Vučić pre deset godina po Beogradu lepio plakate Ratka Mladića

Ko je lepio plakate Ratka Mladića?

Omer Karabeg: Izgleda da je namera sadašnje vlasti u Srbiji da poništi i ono malo presuda za ratne zločine koje su donete za vreme vladavine Borisa Tadića. Mislite li da je dolaskom Srpske napredne stranke na vlast promenjen odnos prema ratnim zločinima? Ne treba zaboraviti da je ta stanka nastala iz Srpske radikalne stanke, da su radikali ratne zločince smatrali herojima i da je i Aleksandar Vučić pre deset godina po Beogradu lepio plakate Ratka Mladića.

Milica Kostić: Moram reći da suđenja za ratne zločine nisu bila prioritet, ni želja nijedne vlasti. Međutim, odnos Srpske napredne stranke prema tim suđenjima je poseban. Otkako su oni došli na vlast vidimo jako negativan trend. Događaju se stvari koje se nisu ranije događale tako da mogu samo ponoviti ono što sam na početku rekla – da se za vreme vladavine te stranke suđenja za ratne zločine gase. Recimo, skoro godinu i po dana Srbija je bila bez tužioca za ratne zločine. A njegov izbor je isključivo zavisio od Srpske napredne stranke koja ima većinu u Narodnoj skupštini.

Dalje, za vreme vladavine Srpske napredne stranke došlo je do prekida saradnje sa Haškim tribunalom. Naravno, i stranke koje su ranije bile na vlasti nisu volele Haški tribunal, otezale su koliko su mogle izručenje optuženih, ali su na kraju ipak sarađivale. Sada imamo nešto što ja bilo nezamislivo do pre nekoliko godina – ova vlast kaže: ”Mi nećemo da sarađujemo”. Poslednji zahtev Tribunala za izručenje trojeradikala, koji su optuženi za nepoštovanje suda, Srbija je odbila sa obrazloženjem da ne postoji obaveza izručenja kad je u pitanju nepoštovamje suda, mada je ranije izručivala one koji su bili optuženi za to delo. Pogledajmo šta je učinjeno sa svedocima. Ranije su svedocima, kada dođu na suđenje, troškovi odmah isplaćivani na ruke. Prošle godine je promenjen pravilnik, pa se troškovi isplaćuju posle mesec dana na bankovni račun.

Dakle, ljudi moraju da otvaraju račune, a oni iz regiona i devizne račune. Možete zamisliti kako na to reaguje stara žena koja živi u nekom selu u Hrvatskoj ili Bosni I Hercegovini koja uopšte nema mogućnosti da otvori račun u banci. Rezultat izmene pravilnika je da je prošle godine odloženo nekoliko suđenja zato što nisu došli svedoci.

Niko u Narodnoj skupštini ne govori otvoreno protiv suđenja za ratne zločine: Milan Antonijević

Niko u Narodnoj skupštini ne govori otvoreno protiv suđenja za ratne zločine: Milan Antonijević

Omer Karabeg: Gospodine Antonijeviću, mislite li vi da sadašnja vlast ima drukčiji odnos prema ratnim zločinima nego ona bivša koja je isporučila Radovana KaradžićaRatka Mladića i sarađivala sa Haškim tribunalom.

Milan Antonijević: Mislim da bi se teško mogla dati pozitivna slika o bivšoj vlasti. Nije bilo pravovremenog izručivanja optuženih Haškom tribunalu, niti aktivnosti tadašnjeg MUP-a na otkrivanju počinilaca ratnih zloičina. Bilo je opstrukcije postupaka – tako da se ne može napraviti jasna distinkcija između prethodnog i ovog perioda. Danas, uostalom nemate političke snage koje su kao ranije otvoreno zagovarale prestanak postupaka za ratne zločine, kao što je to radila Srpska radikalna stranka. Ranije je postojao ogroman pritisak i u skupštini i na ulicama protiv saradnje sa Haškim tribunalom i protiv izručenja optuženih. Sada je situacija potpuno drugačija.

Niko u Narodnoj skupštini ne govori otvoreno protiv suđenja za ratne zločine, osim Srpske radikalne stranke koja je marginalizoavana. Ali vlast ne koristi tu situaciju za ubrzanje postupaka, već se nastavlja sa politikom koja ne dovodi do rezultata. Nemamo jasnih izjava najviših državnih organa da počinici ratnih zločina moraju da budu kažnjeni. I ne samo počinioci, nego, kao što sam već rekao, i oni koji su u Ministarstvu unutrašnjih poslova i u vojsci takve stvari planirali i organizovali.

Generali umešani u zločine ne beže iz Srbije

Omer Karabeg: U maju ove godine izabrana je nova tužiteljka za ratne zločine – Snežana Stanojković. Mislite li da bi ona mogla doneti neke promene?

Milica Kostić: Mislim da ćemo morati da sačekamo da vidimo šta će ona uraditi. Snežana Stanojković je na toj funkciji od maja ove godine, onda je došlo leto i sudska pauza. Zaista ne postoji ništa na osnovu čega bismo mogli da merimo njen učinak. Ono što je evidentno – u Srbiji nema hrabrosti da se procesuiraju visoko rangirane osobe. Fond za humanitarno pravo je pre više od pet godina podneo krivičnu prijavu za Srebrenicu – ne protiv osmorice kojima se sada sudii koji bili na nižoj lestvici u sistemu hijerarhije – već protiv visoko rangiranih oficira iz Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.

Među njima je i komandant tog odreda Milorad Pelemiš koga sada možemo da vidimo po raznim ovdašnjim televizijama. O njegovoj ulozi ima jako puno dokaza koji su izvedeni pred Haškim tribunalom. Takvih dokaza ima i protiv značajnog broja visoko rangiranih oficira Vojske Republike Srpske koji su učestvovali u genocidu u Srebrenici, a danas mirnim životom žive u Srbiji. Kada danas slušamo da su neki ljudu uhapšeni u belom svetu da bi bili izručeni, pada u oči da se uvek radi o niskorangiranim počiniocima ratnih zločina. Iz Srbije nisu bežali generali i pukovnici da se sakriju u Americi, već niskorangirani, jer je jedino njima pretila opasnost da budu procesuirani. Nova tužiteljska sada ima šansu da nešto učini. To je, ustvari, poslednja šansa, jer nema više vremena. Biologija čini svoje. Umiru i optuženi i svedoci.

Vlada garantuje za Mladića

Omer Karabeg: Dok zateže odnose sa Haškim tribunalom, Srbija traži od Ujedinjenih nacija da Srbi, koje je Tribunal osudio za ratne zločine, služe kaznu u Srbiji. U isto vreme srpska vlada od Haškog tribunala traži da Mladića privremeno pusti na slobodu da bi ga lečili srpski lekari. Kako gledate na te zahteve?

Milan Antonijević: Zaista nisam stručan da ocenjum da li bi lečenje u domaćim medicinskim ustanovama bilo kvalitetnije nego u razvijenim evropskim državama. Ali ovde ima jedan aspekt na koji bih želeo da skrenem pažnju. Oni koji su odležali kaznu za ratne zločine poput Veselina Šljivančanina u Srbiji imaju status heroja koji im je podarila vladajuća stranka. Oni idu po tribinama, daju intervjue i objašnjavaju šta se dešavalo devedesetih godina, govore o ratnim zločine u kojima su direktno učestvovali i za koje su osuđeni. Time se šalje poruka žrtvama da se njihova prava neće poštovati. A prema Akcionom planu, koji je usvojila vlada, država Srbija je obavezna da obaveštava žrtve o tome šta se dešava sa onima koji su odležali kaznu za ratne zločine izrečenu pred Haškim tribunalom. Ono što vidimo potpuno je drugačija slika. Ne samo da se ne upozoravaju žrtve nego se i promovišu ljudi koji su osuđeni za ratne zločine.

Milica Kostić: Zahtev da se Mladić privremeno pusti iz zatvora je, naravno, smejurija. To služi samo da se postignu nekakvi politički poeni u Srbiji. Ne slažem se sa gospodinom Antonijevićem. Ne moram da budem medicinski stručnjak da bih prosudila da li je zahtev vlade Srbije opravdan. Zdravstvo u Srbiji je na rubu opstanka – o tome slušamo svaki dan. Kako onda lekari u Srbiji mogu biti kompetentniji od onih u Holandiji? A i sam Mladić je tokom suđenja izjavio da bi, kako je rekao, bio u večnim lovištima, da nije došao u Hag da se leči. On je javno zahvaljivao lekarima i osoblju tamošnje bolnice. Inače, možemo samo da zamislimo kako će Haški tribunal da posmatra zahtev vlade Srbije koja odbija da s njim sarađuje.

Mladić tokom suđenja izjavio da bi bio u večnim lovištima, da nije došao u Hag da se leči: Kostić

Mladić tokom suđenja izjavio da bi bio u večnim lovištima, da nije došao u Hag da se leči: Kostić

Utočište za osuđenog generala

Omer Karabeg: Izgleda da je izraz promenjene politike sadašnje vlasti u Srbiji i zaštita osuđenih ratnih zločinaca iz susednih država. Recimo, general vojske Republike Srpske Novak Đukić pravosnažno je u Bosni i Hercegovini osuđen na 20 godina zato što je naredio granitairanje Tuzle u kome je poginula 71 osoba. On je 2014. godine pobegao u Srbiju. Pravosuđe Bosne i Hercegovine je tražilo ili da Đukić bude izručen ili da služi kaznu u Srbiji, ali Srbija izgleda nije voljna da učini ni jedno, ni drugo.

Milan Antonijević: Da, to je pokazatelj da nema saradnje sa pravosuđem okolnih država. To je stvarno ekstremni primer. Na njemu zaista možemo videti kako izgleda zaštita onih koji su za ratne zločine osuđeni u drugim državama. To je zaista za svaku kritiku. To je zajednički stav svih nevladinih organizacija koje prate suđenja za ratne zločine.

Milica Kostić: Slažem se da je slučaj Novaka Đukića posebno dobar primer za ocenu odnosa pravosuđa Srbije prema regionalnoj saradnji. Ovih dana je ponovo odgođeno ročište, jer Đukić nije mogao da se pojavi u sudnici. Navodno je hospitalizovan. I tako je to stalno. U isto vreme, dok se zakazuju fiktivna ročišta, advokatska kancelarija koja zastupa Đukića, navodno u dogovoru sa Ministarstvom odbrane, na poligonu Vojske Srbije u Nikincima dokazuje da je Đukić nevin – da srpska granata navodno nije ubila ljude u Tuzli. Rezultati tog testa objavljuju se na web sajtu koji se zove Tuzlanska kapija.

Snimljen je i dokumnentarni film u kome se dokazuje da je Đukić nevin, a organizovana je i tribina na Pravnom fakultetu u Beogradu. Sve to navodno radi advokatska kancelarija. A sud za to vreme sedi i kao čeka da stignu nekakvi transkripti iz Bosne i Hercegovine. To je zaista izrugivanje pravdi. U tom zločinu u Tuzli ubijena je 71 osoba. Ti ljudi su u proseku imali 20 godina. Dve decenije nakon tog strašnog zločina Novak Đukić se pravi da je bolestan, a vlast u Srbiji zajedno sa njegovim advokatom dovodi nekakve balističare koji ispaljuju neke rakete i pričaju kako granata, koja je pobila ljude u Tuzli, nije ispaljena sa srpskih položaja.

Omer Karabeg: U zaključku, mislite li da će pravosuđe u Srbiji potpuno odustati od suđenja za ratne zločine koje su počinili Srbi?

Milan Antonijević: Ne bih davao tako crne prognoze. Ja zaista očekujem da će sudovi i tužilaštava imati dovoljno snage da podižu optužnice i sude osumnjičenim za ratne zločine. Ovde nikada nije bila idealna situacija. Setimo se samo opstrukcije Demokatske stranke Srbije formiranju specijalnog suda za ratne zločine u vreme kada je bila na vlasti. Oni koji su bili na vlasti nikada nisu previše podržavali suđenja za ratne zločine, tako da ne bih u potpunosti svaljivao krivicu na ove koji su sada na vlasti. Kada su već napravili dovoljno zaokreta u nekim drugim oblastima, nadam se da će biti u stanju i da ga naprave u ovoj oblasti. Jer, ako zaista žele u Evropsku uniju ne mogu zaobići ratne zločine.

Milica Kostić: Ja mislim da ova vlast istinski želi da se u Srbiji više ne sudi ratnim zločinima koje su počinili Srbi. Na to ukazuje baš sve što se dešava u pravosuđu, ali mislim da oni ne mogu potpuno da odustanu od tih suđenja jer znaju da ih posmatra Evropska unija. Zato se sudi taman toliko da Brisel misli da se nešto dešava. Takva situacija odgovora i Srbiji i Evropskoj uniji. Problem je što se laže. A, ako ste spremni da lažete, to znači da ne želite ništa da uradite. Laž govori da se tu ništa neće desiti.

Preuzeto sa portala Slobodna evropa

Share