Dekonstruisanje laži o ratnim stradanjima

Dekonstruisanje laži o ratnim stradanjima

danas_logoIdeja da se bavimo uništavanjem kulturnog nasleđa potekla je od SENSE Centra za tranzicijsku pravdu iz Pule, i oslanja se na njihovu težnju da javnosti približe činjenice koje su o ratnim zločinima utvrđene pred Haškim tribunalom.

Fond za humanitarno pravo se poduhvatu priključio kao jedan od partnera prevashodno zbog toga što on doprinosi saznavanju činjenične istine o zločinima, ali i zbog toga što pruža širi pogled na ratna stradanja, koji nam je do sada uglavnom izmicao. Naime, izložba nam pokazuje da su osim sistematičnog ubijanja ljudi, isto tako sistematično i namerno rušene njihove crkve i džamije, paljene biblioteke i granatirana zajednička kulturna baština, i to uvek u funkciji progona i etničkog čišćenja – ističe u razgovoru za Danas Jelena Krstić iz Fonda za humanitarno pravo povodom izložbe “Spomenici na nišanu – Zatiranje istorije i sećanja”, koja je do 12. juna postavljena u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD).

Kako ukazuje, cilj izložbe je da informiše javnost o razmerama i namerama uništavanja vrednog kulturnog i istorijskog nasleđa, “i upozori da smo tim uništavanjem izgubili ne samo vredne kulturne tvorevine već i sećanje na nekadašnje komšije i naš zajednički život”.

– Time što je usmerena na ovaj retko naglašavani aspekt ratova u bivšoj Jugoslaviji, izložba nastoji i da nas edukuje o pojavnim oblicima zločina. Kada je pogledate, jasno vam je da se etničko čišćenje vršilo nasilnim proterivanjem stanovništva, ali i uništavanja njegovih tragova, spomenika i toponima koji bi u budućnosti mogli predstavljati poziv na povratak proteranih. Na kraju, izložba nastoji i da nas alarmira ukazivanjem na brojne neprocesuirane slučajeve uništavanja kulturnog nasleđa, i motiviše da im u razgovorima i raznim procesima pridamo naročitu pažnju, naglašava Krstić.

* Zašto je izložba važna za Srbiju?

– Mislim da je za Beograd, odnosno Srbiju izložba posebno važna zbog toga što dekonstruiše laži o ratnim stradanjima na kojima počiva javni diskurs o prošlosti, kao i dvoličnost naše brige o kulturnom nasleđu. Tako dokumenti koji su sastavni deo postavke u potpunosti razobličuju tvrdnje zvaničnih organa Srbije da je tokom NATO bombardovanja SRJ oštećen ili uništen veliki broj verskih i istorijskih objekata, među kojima su Gračanica, manastir Dečani, Pećka patrijaršija. Neka od ovim mesta su netaknuta, dok je za druge utvrđeno da nisu uništene dejstvovanjem NATO snaga. O dvoličnosti brige prema kulturnom nasleđu svedoči prikaz namernog granatiranja i spaljivanja sarajevske Vijećnice – koja je u to vreme zapravo bila Narodna i univerzitetska biblioteka, a koji se dogodio uporedo sa našom gorčinom i osećanjem nepravde zbog uništavanja Narodne biblioteke Jugoslavije tokom bombardovanja Beograda 1941.

* Da li ste zadovoljni posetom?

– Od samog početka smo bili svesni izazova koji nosi postavljanje jedne ovakve izložbe, naročito u gradu koji, s jedne strane, vrvi od zanimljivih događaja, ali s druge često svesno zatvara oči pred činjenicama koje nisu u duhu kolektivnog tumačenja nedavne prošlosti. Mislim da se zadatak aktivista na polju suočavanja sa prošlošću ne završava pripremom i sprovođenjem aktivnosti, već da smo dužni i da iskoračimo ka publici i uvedemo ih u naše događaje. Naša zamisao je da izložba bude prikazana u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Hagu, pre nego što se smesti u prostor SENSE Centra za tranzicijsku pravdu u Puli. To je uslovilo i dinamiku njenog izlaganja u ovim gradovima, uključujući i Beograd.

* Kako vidite masovno rušenje verskih objekata tokom ratova?

– Uništavanje verskih objekata sasvim sigurno je bilo u funkciji fizičkog i simboličkog zatiranja tragova zajednice koju reprezentuju. Fizičkog zbog toga što se uklanjaju svi razlozi njihovog eventualnog povratka, a simbolički zbog toga što se rušenjem oni brišu i iz našeg sećanja, kao da ih nikada tu nije ni bilo. Imamo primer čuvene banjalučke džamije iz 16. veka – Ferhadije. Nakon što je uništena jedne noći u maju 1993. sa mesta na kojem se nalazila uklonjeni su svi njeni ostaci, zemlja je počišćena i poravnata. Već sutradan nakon rušenja neko je mogao pomisliti da na tom mestu nikada ničega nije ni bilo. Ako se ovakva praksa susretne sa etnički pristrasnim zvaničnim obrazovnim programom, rezultat će biti da deca nekadašnjih učesnika ili svedoka rata neće znati da se na tom mestu više vekova nalazila jedna vredna građevina oko koje su se okupljali ne samo vernici već i svi oni zaljubljenici u kulturu, istoriju, arhitekturu, umetnost, zajedništvo. Istorija je, dakle, potpuno prekrojena i to na način koji više ne dozvoljava multietničnost, versku raznolikost i prožimanje različitih kultura. Uništavanje verskih objekata je osiguralo i da se neželjeni drugi neće vratiti. Neće se vratiti zato što nemaju gde da se vrate, zato što im je poslata jasna i nedvosmislena poruka da su nepoželjni, i zato što sada znaju šta im se može dogoditi ako požele da se vrate. Na Kosovu 1998-1999. je bilo slučajeva uništavanja samo verskih tvorevina, bez drugih nasilnih akcija. U opštini Peć uništene su sve islamske građevine, od kojih je veliki broj džamija iz perioda 15-18. vek. Ova izložba prikazuje objektivnu nemoć jednog suda da se uhvati ukoštac sa mnoštvom slučajeva uništavanja verskih (i drugih) tvorevina, i upravo nastoji da nas alarmira i pokrene ka jednom širokom i odlučnom procesu javnih debata, inicijativa i procesa za razrešavanje posledica ove destrukcije. Podsetiću da je Tužilaštvo za ratne zločine nadležno i za procesuiranje uništavanja “verskih, dobrotvornih i obrazovnih ustanova, ustanova namenjenih umetnosti i nauci, istorijskih spomenika i umetničkih i naučnih dela”, ali optužnice za ova nedela izostaju.

Svi imamo obavezu da svoja znanja proširujemo

* Kako se boriti protiv izvrtanja istorije?

– Naše jedino oruđe jesu činjenice i znanje koje dopire do što većeg broja ljudi, opet ću naglasiti naročito onih mlađih. Mladi su posebno u fokusu zbog toga što predstavljaju onu naročito ugroženu kategoriju, koja ne zna mnogo o događajima iz prošlosti a o njima uči iz šturih i etnički pristrasnih udžbenika, i porodica koje poput nemačkih porodica posle II svetskog rata kriju istinu. Takođe, ti mladi ljudi će sutra biti nosioci političkih aktivnosti i donosioci odluka, te im jedino obrazovanje neopterećeno lažima i prećutkivanjima nudi šansu za izgradnju demokratskog društva koje sarađuje i prožima se sa drugim društvima u regionu, i šire. Sad, nosioci ovog oruđa smo svi; ne postoji jedna grupacija ili kategorija koja je odgovornija od drugih. Svi u svojim domenima imamo obavezu i odgovornost da svoja znanja proširujemo i širimo drugima: mi, aktivisti za ljudska prava, da javnost stalno podsećamo na zločine i kod institucija insistiramo na delanju kako bi se njihove posledice prevazišle, nastavnici i profesori da svoje đake podučavaju o činjenicama ne o mitovima i legendama, umetnici da kreiraju dela koja će nas trajno sećati na žrtve, novinari obavezu da žrtvama pruže glas, pravosudne da procesuiraju sve odgovorne počinioce, itd. Ako se svi poduzmemo svojih obaveza, sigurna sam da možemo stvoriti onu kritičnu masu koju političari više neće moći da ignorišu, ili koja će doprineti promeni političke strukture i opredeljenja.

Preuzeto sa portala Danas

Share