Igra u kojoj se ne znaju pravila

Igra u kojoj se ne znaju pravila

logo_vremeUstav iz 2006. garantuje pravo na besplatnu pravnu pomoć, u okviru dela koji se odnosi na ljudska prava, ali kaže da će to biti propisano posebnim zakonom, koga još uvek nema. Samim tim, građani Srbije već devet godina ne mogu da ostvare svoja Ustavom garantovana ljudska prava

Agenda UN posle 2015.

Pre 15 godina, Ujedinjene nacije usvojile su Milenijumske razvojne ciljeve sa zadatkom da se eliminiše ekstremno siromaštvo. Ovi ciljevi pomogli su da se situacija za mnoge u svetu promeni nabolje. Ipak, još mnogo toga treba da bude urađeno. Jedan od načina je i da se jednak pristup pravdi za sve uvrsti meðu razvojne ciljeve posle 2015. godine. Kako će ti ciljevi izgledati biće poznato u septembru ove godine. Tim povodom, nedeljnik “Vreme” u saradnji sa Fondacijom za otvoreno društvo Srbije organizovao je 28. maja konferenciju “Razvojne politike Srbije u svetlu Milenijumskih ciljeva UN posle 2015: Da li smo svi jednaki u pristupu pravdi”

Jednak pristup pravdi sa jedne strane podrazumeva postojanje propisa koji uzimaju u obzir potrebe i specifične okolnosti u kojima se nalaze ugroženi i marginalizovani građani, ali on podrazumeva i njihovu primenu koja ne zavisi od društvene moći onih koji traže zaštitu svojih prava. Da bi jednakost zaista bila ostvarena, potrebno je obezbediti pomoć onim građanima koji nisu u finansijskoj mogućnosti da plate troškove zastupanja, pravnog saveta i pravnog informisanja.

Učesnici konferencije nedeljnika “Vreme” bili su Irena Vojačkova Solorano iz Kancelarije Ujedinjenih nacija u Beogradu, Milan Antonijević iz Komiteta pravnika za ljudska prava, Olja Jovičić iz Kancelarije zaštitnika građana, Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo, Marjan Maruna iz organizacije Civil Rights Defenders i Dragan Popović iz Centra za praktičnu politiku.

ZAKON I PRAVDA: Kada je reč o jednakim mogućnostima svih građana Srbije da pristupe pravdi, Marjan Maruna je istakao da je kod nas situacija takva da imamo dobre zakone, da su oni usklađeni sa međunarodnim standardima, ali se – ne primenjuju: “Mi ovde imamo jedinstvenu situaciju da Ustav građanima garantuje jednak pristup pravdi, a da ne postoji Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći koji je za to ključan. S druge strane, neformalni sistem besplatne pravne pomoći funkcioniše, jer nju pružaju nevladine organizacije, centri za socijalni rad… To ipak nije dovoljno da podmiri sve potrebe onih kojima je ta vrsta pomoći potrebna.”

Po mišljenju Dragana Popovića, glavni problem Srbije je što se ovde sukobljavaju dve škole mišljenja, na pitanju da li je pristup pravdi ljudsko pravo ili nije: “O pristupu pravdi besmisleno je govoriti ako nema pravde, a pravde nema ako nema vladavine prava, dakle, ako nema sistema i ako nema institucija koje rade u interesu građana. Ovde se ne implementira čak ni Zakon o zaštiti lica sa invaliditetom. To znači da u ovoj zemlji desetine hiljada ljudi nemaju ni fizički pristup pravdi jer zgrade sudova i drugih institucija imaju arhitektonske barijere. Kad vi bez tuđe pomoći i ponižavanja ne možete da dođete do sudnice, o čemu da dalje pričamo kada je reč o pristupu pravdi?” Popović je dodao da su obe reforme pravosuđa u Srbiji započete sa dobrim namerama, ali da su na koncu proizvele potpuni haos u kom danas pravosuđe trpi i političke pritiske.

PRITISCI I EFEKTI: Kancelarija zaštitnika građana radi direktno sa onim građanima kojima je pristup pravdi otežan. Olja Jovičić iz Kancelarije zaštitnika kaže da naš Ustav, osim što garantuje besplatnu pravnu pomoć, zabranjuje diskriminaciju po mnogim osnovama, od socijalnog statusa, etnicitetu, rodu, polu, pa tako i diskriminaciju po osnovu pristupa pravdi. S obzirom na to da su politički pritisci nekoliko puta pomenuti kao otežavajući faktor za jednak pristup pravdi, bilo je reči o tome da li je pristup pravdi elementarno ljudsko pravo i da li se ono zbog političkih pritisaka u Srbiji svakodnevno krši. Na pitanje da li su nedavni skandal i direktni politički pritisci na ombudsmana Sašu Jankovića otežali rad njegove Kancelarije, Olja Jovičić dala je iznenađujuć odgovor: “Naprotiv, sada je veći broj građana koji znaju da naša Kancelarija postoji, čemu služi i više nam se obraćaju.” Ona je dodala da nema potrebe pristup pravdi poistovećivati samo sa radom sudova: “Svi su tu odgovorni, i organi uprave, državna uprava, lokalne samouprave. Ponekad je ljudima potrebna samo informacija gde treba da ode, na koji šalter, da ostvari svoja prava. Jednak pristup pravdi nije jednak pristup sudovima, nego jednakost pred zakonima.”

Fond za humanitarno pravo najaktivniji je na polju pristupa pravdi žrtava ratnih zločina: “Što se žrtava ratnih zločina tiče, nažalost, moram da konstatujem da je Srbija na najnižem nivou u čitavom regionu”, kaže Sandra Orlović: “Mi moramo da se pozabavimo vrednosnim sadržajem pojma ‘pravda’, a to ne možemo bez uvida da je Srbija postkonfliktno društvo čije su institucije učestvovale u masovnom kršenju ljudskih prava. Nije isto govoriti o pristupu pravdi u Bugarskoj ili u Srbiji, BiH i na Kosovu.” Orlović kaže da nigde ne postoji savršen model rešavanja problema u postkonfliktnim društvima, a nema ni univerzalnog recepta, jer je svaki konflikt drugačiji: “Ako pričamo o obeštećenju žrtava nemački primer reparacije je najsvetliji primer poštovanja dostojanstva žrtava. Ima dobrih primera i u Južnoj Americi, kao što su Čile i Argentina. Tamo postoje vrlo kreativne mere kako prepoznati potrebe žrtava, a onda i kako na te potrebe odgovoriti.”

SINDROM NEDODIRLJIVIH: Milan Antonijević smatra da osim onih koji su uskraćeni za pristup pravdi treba naglasiti i kategoriju “nekažnjivih”: “Jukom je pre dve-tri godine radio istraživanje koje je pokazalo na kojim sve nivoima postoji nekažnjivost. Mi smo pre nekoliko meseci podneli krivičnu prijavu protiv Ministarstva za rad, socijalna i boračka pitanja zbog pokušaja pronevere sredstava namenjenih projektnom finansiranju nevladinih organizacija koje se bave socijalnim potrebama. Po toj krivičnoj prijavi se još uvek ne postupa.” Antonijević smatra da fenomen nekažnjivosti obeshrabruje čak i one organizacije civilnog društva koje se bave pravnim pitanjima. Kao još jednu otežavajuću okolnost on navodi dužinu trajanja postupaka pred sudovima, što povlači pitanje poverenja građana u sudove. “Treba postaviti i pitanje odgovornosti sudija koji dovode do toga da Srbija gubi sporove pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Za njih ne postoji nikakva sankcija, iako upravo oni, svojim presudama dovode kako do kršenja ljudskih prava, tako i do toga da država na kraju plaća zbog njihovih grešaka.” Kada je reč o kategoriji “nekažnjivih” i “nedodirljivih”, Antonijević u nju svrstava i brojna javna preduzeća i institucije sistema. Kao primer navodi slučaj Roma iz nehigijenskog naselja u blizini Belvila, koje zastupa upravo Jukom: “Dakle, 2009. za vreme Univerzijade, neko je oko romskog naselja postavio ogradu koja je pala na trudnicu, stanovnicu tog divljeg naselja. Mi do danas nismo uspeli da dobijemo informaciju ko je naložio postavljanje ograde, ko je instalirao, a pritom nailazimo na brojne opstrukcije.”

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći Srbija čeka gotovo celu dekadu. Trebalo je da uđe u proceduru u decembru 2014, ali se to nije dogodilo. Ipak, gotovo svi učesnici okruglog stola zadovoljni su rešenjima aktuelnog nacrta, počev od toga da se proširuje krug davalaca besplatne pravne pomoći, do toga da je širok spisak kategorija koje imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć. Kada je reč o razlozima zašto toliko dugo Srbija čeka na ovaj zakon, učesnici su istakli da je reč o višegodišnjem kočenju pojedinih grupa koje su želele ekskluzivno pravo da budu pružaoci pomoći. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći treba da omogući niz mehanizama za jednak pristup pravdi onim kategorijama građana koje ne mogu same da nađu put ka sudu ili organu javne vlasti. Ovim zakonom obezbeđuje im se kvalifikovana pomoć u njihovoj želji da zaštite svoja prava i slobode ili da ostvare neki interes. Ustav iz 2006. garantuje pravo na besplatnu pravnu pomoć, u okviru dela koji se odnosi na ljudska prava, ali kaže da će to biti propisano posebnim zakonom. Samim tim, građani Srbije već devet godina ne mogu da ostvare svoja Ustavom garantovana ljudska prava.

DVE ILUSTRACIJE: U Srbiji je mnogo primera građana kojima je onemogućen jednak pristup pravdi. Radi ilustracije izdvajamo dva najpoznatija na kojima je radio Komitet pravnika za ljudska prava.

Ostvarivanje prava iz socijalne zaštite za interno raseljene Rome koji žive u neformalnim naseljima i nemaju prebivalište na teritoriji opštine na kojoj žive od 1999. godine jer ne ispunjavaju uslove za prijavu na adresi na kojoj stanuju praktično je nemoguće bez ozbiljne pravne podrške i pomoći. Jedan od prvih slučajeva na kom sam radio upravo se odnosio na ovo pitanje gde je jedna romska porodica bez prebivališta i bez minimalnih prihoda koji bi im omogućili egzistenciju od 2001. godine pokušavala da ostvari pravo na novčanu socijalnu pomoć pred Centrom za socijalni rad.

Tek 2011. godine posle pokretanja novog postupka, žalbe i raznih dopisivanja sa organima uprave, nadležni Centar za socijalni rad je uvideo da ova porodica treba da ostvari pravo na novčanu socijalnu pomoć i da insistiranje na uslovu koji se odnosi na prijavu prebivališta koju oni nikada neće moći da ispune u stvari predstavlja posrednu diskriminaciju.

Pre nego što je Ustavni sud utvrdio da su odredbe prethodnog Zakona o parničnom postupku koje se odnose na obavezno advokatsko zastupanje u uslovima kad nema Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći neustavne imali smo svakodnevne primere koji su ilustrovali nejednakost u pristupu pravdi u Srbiji.

Tako se dešavalo da u upravnom sporu koji se vodi zbog “ćutanja uprave” nadležni sud zahteva od žene koja živi u neformalnom naselju bez ikakvih primanja da obezbedi advokata za zastupanje kako bi ona na kraju mogla da ostvari svoje pravo iz socijalne zaštite – pravo koje joj po zakonima i Ustavu ove zemlje pripada, ali ona ne može da ga ostvari dok ne plati advokata.

Marjan Maruna, Civil Rights Defenders
700.000 ljudi kojima treba pomoć

Iako pri pojedinim lokalnim samoupravama postoje centri zaduženi za besplatnu pravnu pomoć, taj broj je nedovoljan i ne može da podmiri potrebe građana. Samo jedna trećina lokalnih samouprava ima službe zadužene za besplatnu pravnu pomoć, što je samo po sebi loše. Ali, tu postoji još jedna stvar – zaposleni u ovim službama za implementaciju pravne pomoći, svoj položaj smatraju degradirajućim. To se doživljava kao nazadovanje u poslu i misle da nemaju mogućnost da odatle napreduju. To se doživljava kao profesionalni ćorsokak.

Sa druge strane, u Srbiji postoji 700.000 ljudi kojima je potrebna pravna pomoć jer su socijalno ugroženi, odnosno nemaju novca da sebi priušte pravnog zastupnika. U tih 700.000 nisu ubrojani pripadnici LGBT populacije, Romi i žrtve partnerskog i porodičnog nasilja, što znači da je broj onih kojima je jednak pristup pravdi neophodan veći od zvaničnog kojim raspolažemo.

Jednak pristup pravdi je važan u razvojnom smislu, ne samo zbog pristupanja Evropskoj uniji, nego je to jedan životni princip. Nismo svi jednaki ako nam prava nisu garantovana na jednak način.

Mi u policiji imamo problem da se žrtve porodičnog nasilja demotivišu i odgovaraju od toga da prijave nasilnika.

Milan Antonijević, Komitet pravnika za ljudska prava
Nestrpljivo čekamo Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći

Kod nas se ne koriste ni već postojeći kapaciteti za jednak pristup pravdi, kao što je olakšavanje pristupa osobama sa invaliditetom tako što ćete neku službu sa drugog sprata prebaciti na prizemlje. Osim toga, postoje sobe za saslušavanja gde je moguće koristiti video-link i zaštiti identitet svedoka, ali one se ne koriste ni kod maloletnika ni u drugim slučajevima, već stoje zaključane. Dakle, novac nije problem.

Osim toga, događa se da se građanin obrati za pomoć nekoj instituciji, a dobije odgovor da se ta institucija poziva na “ćutanje uprave”. Mi smo radili istraživanje o funkcionisanju službi besplatne pravne pomoći u lokalnim samoupravama i podaci su poražavajući, počev od broja samouprava koje te službe imaju, do toga da dobijate kontradiktorne informacije o tome da li imaju službu ili ne, da li je pomoć besplatna ili se plaća… Ima i dobrih primera, poput Opštine Zvezdara koja na zaista adekvatan način pruža besplatnu pravnu pomoć i ima 98 odsto rešenih predmeta, što zvuči neverovatno.

Kada je reč o poslednjem Nacrtu zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, ne znam da li smo svi nestrpljivi da taj zakon konačno dobijemo, pa nam je svejedno kakav je, ali on zaista ima dobrih rešenja. Pre svega, proširen je krug pružalaca pomoći, u odnosu na ranija rešenja, a i krug onih koji će imati pravo na pomoć je znatno širi nego ranije. Naravno, treba imati u vidu koji je deo budžeta koji država može da izdvoji za ovaj vid pomoći. Postoje ideje i da se konkretnim grupama, poput žrtava nasilja u porodici, onima kojima je oduzeta ili vraćena radna sposobnost, korisnicima socijalne pomoći obezbedi besplatna pravna pomoć. Videćemo, to jeste napredak u odnosu na situaciju u kojoj zakona nema.

Advokatske komore su samo tokom štrajka advokata pružale besplatnu pravnu pomoć, ali su je po okončanju štrajka ukinule. Evo, ovo je otvorena kritika njima i poziv da se uključe.

Olja Jovičić, Kancelarija zaštitnika građana
Pravna pomoć nije samo zastupanje pred sudom

Priča o jednakom pristupu pravdi ima dva nivoa. Jedno je pristup pravdi kao ustavna kategorija. Jedan od uslova ostvarenja tog prava po Ustavu Srbije jeste pružanje besplatne pravne pomoći. Naš Ustav propisuje i zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu, od roda, pola, preko ekonomskog stanja, pa tako i diskriminaciju po osnovu pristupa pravdi.

Ono što je indikativno i što možemo da kažemo iz sopstvenog iskustva u radu sa građanima jeste da nisu samo socijalno ugroženi građani oni kojima je neophodna besplatna pravna pomoć, već da su to sve ranjive grupe. Međutim, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći nije jedini mehanizam da se građanima omogući jednak pristup pravdi, već samo jedan od preduslova za to. Nikako nije jedini uslov. U neposrednoj korespondenciji sa građanima takođe dajemo besplatnu pravnu pomoć. Kada odbacujemo njihove pritužbe, objasnimo zašto nismo nadležni, ali takođe im kažemo i šta je to što mogu da urade kako bi ostvarili svoja prava. Dakle, to je takozvano pružanje pravnog informacija. Besplatna pravna pomoć nije samo zastupanje pred sudovima već i davanje pravnih saveta, pravnih informacija, prema svim imaocima javnih ovlašćenja. pomoć prilikom dobijanja ličnih dokumenata, upisa u matične knjige, i tako dalje… Imali smo slučaj nevidljivih Roma koji nigde nisu prepoznati, nisu upisani u matične knjige i velikim naporima, između ostalih i naše službe, izmenjeni su zakoni, da oni mogu da ostvare svoja prava, da se upišu u matične knjige. Potreban nam je sijaset novih propisa, a to nije samo zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. Da bi svi ti propisi bili doneti, treba mnogo vremena. A ako se deklarišemo kao demokratsko društvo, ranjivim grupama i, uopšte, ovoj temi moramo da posvetimo punu pažnju.

Sandra Orlović, Fond za humanitarno pravo
Žrtve ratnih zločina su nevidljive

Kada je reč o žrtvama ratnih zločina u Srbiji, moramo da imamo u vidu ko su ti ljudi. Prema evidenciji FHP, u Srbiji živi više od 20.000 ljudi koji su bili žrtve ratnih zločina. To nisu samo žrtve u smislu povrede međunarodnog humanitarnog prava, nego i zločina koji su bili u uzročno posledičnoj vezi sa onim što se dešavalo u Bosni, na Kosovu, itd. Tu pre svega mislim na pripadnike bošnjačke nacionalne manjine u Sandžaku terorisane od strane policije zbog sumnje da pomažu oružane snage u BiH, na prinudno mobilisane srpske izbeglice iz Hrvatske koje su terane u rat, prolazile kroz strahote u kampovima Srpske dobrovoljačke garde… Tu spadaju i državljani Hrvatske i BiH koji su izbegli odatle, koji danas žive u Srbiji i mnogi su preživeli zločine, porodice nestalih, žrtve seksualnog nasilja i mnoge druge kategorije. Sve te osobe su danas u Srbiji apsolutno obespravljenje i država Srbija ih ni na koji način pravno ne prepoznaje: ni u smislu materijalno-pravnih odredbi kako bi mogli da ostvare nekakva prava. Kada ti ljudi pokrenu sudski postupak protiv države Srbije zahtevajući ostvarenje svojih ljudskih prava, suočavaju se sa sudijama koje se ne ponašaju kao nezavisna grana vlasti, već kao zaštitnici budžeta Republike Srbije ili zaštitnici nekakvih neuhvatljivih nacionalnih interesa. Presude su takve da se u njima negira da je Srbija na bilo koji način učestvovala u masovnim kršenjima ljudskih prava.

Ministarstvo za rad, socijalna i boračka pitanja, koje je nadležno za ove ljude, njih potpuno ignoriše. Ja sam sigurna da će u postupku evropskih integracija, ovo pitanje kad-tad doći na red i da će naša vlada biti primorana da se bavi ovim pitanjem. Ali, za nas kao društvo, ostaje pitanje da li mi moramo da budemo primorani na to. Moramo im dati šansu da bar na neki način udostoje svoj život. FHP je zastupao četvoricu kosovskih Albanaca koji su 1999. u nezakonitom pritvoru u Srbiji proveli od pet do 12 meseci, gde su mučeni, prebijani. Dobili su nadoknadu od suda u iznosu od 125.000 dinara. Sa druge strane, sudovi u Srbiji su dosuđivali abnormalno visoke odštete u nekim drugim slučajevima nezakonitog pritvora, poput Ace Tomića ili Radeta Bulatovića. To je ono što je moralno nakaradno u našem društvu.

Dragan Popović, Centar za praktičnu politiku
Gotovo je sa reformom pravosuđa

Dve takozvane reforme pravosuđa sprovedene od 2009. u ovoj zemlji su napravile potpuni haos. Time je ionako načet pravosudni sistem rasturen potpuno. Svaka od te dve reforme bila je loša na svoj način. Mi smo ovde imali reformu i kontrareformu: počelo je sa idejom da se lociraju prepreke za pristup pravdi. Ispostavilo se da je jedna od glavnih prepreka sudski kadar, da mi imamo dobar broj sudija koji nisu dostojni te funkcije. Sudijska funkcija je nešto što mora da izaziva poštovanje i uliva poverenje. Kod nas, kad čitate obrazloženja presuda, vidite da su ona polupismena. Tu nema pravde, a samim tim, nema ni jednakog pristupa pravdi. Nažalost, reforma pravosuđa se završila tako što su partijski ljudi sklanjani i postavljani, a 2012. kad je došla nova vlast, svi su vraćeni. Najgora posledica je što u dogledno vreme nijedna vlast neće smeti ni da pomisli na reformu pravosuđa. Ostali smo zaglavljeni tu gde jesmo, pa na mestima sudija imamo ljude protiv kojih se vode krivični postupci.

Pristup pravdi nije osnovno ljudsko pravo, ali vladavina prava to jeste. Svako demokratsko društvo počiva na tri stuba: demokratsko državno uređenje, vladavina prava i zaštita ljudskih prava. Kod nas se sva ta tri stuba klimaju. I sudije i tužioci se postavljaju kao čuvari budžeta. U bilo kom slučaju koji podrazumeva povredu ljudskih prava i zahteva odštetu od države, tužilac se postavlja kao pravobranilac i štiti državu.

Mi Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći čekamo više od deset godina. Bilo je zakona čije smo donošenje čekali nerazumno dugo, ali ovaj je zaista ekstreman primer. Borba za ovaj zakon je počela još 2004. Ovaj Nacrt je čak u jednom trenutku trebalo da uđe u proceduru, ali je skinut sa dnevnog reda sednice Vlade Srbije, jer je to bio jedan od zahteva advokata u štrajku. Ne možemo da kažemo ni da nije bilo javne rasprave, jer toliko dugo o njemu pričamo da je ovo perverzija javne rasprave. Trenutno, mi ne znamo ni u kojoj je fazi Nacrt, da li je u proceduri, u kojoj fazi procedure, do sad je bilo više od 20 verzija nacrta.

Irena Vojačkova Solorano, šefica Kancelarije UN u Srbiji
Pristup pravdi biće cilj UN

Mnogo je pitanja koja su ovde postavljena, mnogo ih je koja još nisu došla na red, a tu je i velika konfuzija oko toga kako su zakoni interpretirani i kako se primenjuju. Zato bi ovakve razgovore trebalo organizovati bar jednom nedeljno i zato je ovo okupljanje vrlo važno. Što se tiče Ujedinjenih nacija, ciljevi posle 2015. godine odnosiće se na održivi razvoj. Ako se do septembra ništa ne promeni, jednak pristup pravdi će se naći među njima i to pod rednim brojem 16. Za sada, on je tu, svet se složio da je važan i njegov tačan naziv glasi “jednak pristup pravdi za sve”. Sa druge strane, Povelja o ljudskim pravima postavila je ovaj cilj još 1948, kada je usvojena. Srbija, zapravo, ondašnja Jugoslavija, jedna je od prvih zemalja koje su promovisale koncept jednakog pristupa pravdi.

Ponekad, kada se govori o nejednakom pristupu pravdi, mnoga društva koriste izgovore poput “znate, to je deo naše kulture”. Radila sam u mnogim zemljama. Nikada nije deo kulture, uvek je izgovor. Onog momenta kada se društvo saglasi sa Poveljom o ljudskim pravima, narušavanje ljudskih prava više ne može da bude deo kulture. Kada je reč o samoj primeni, tu su stvari komplikovanije, jer se situacija razlikuje od slučaja do slučaja.

Ovde u Srbiji, privodimo kraju petogodišnji plan saradnje sa Vladom Srbije, što je praksa UN u svim zemljama, kako bismo znali šta vlade žele da UN radi u njihovim zemljama. Sa Srbijom, taj plan je u finalnoj fazi i jedno od pitanja na koje vlada želi da se fokusiramo jeste vladavina prava. Zato mislim da ovde postoji svest o tome da usvojeni zakoni moraju da budu primenjeni. Zakoni koji postoje u Srbiji pokrivaju većinu problema koje bi i trebalo. Naravno “poliranje” je uvek dobrodošlo, ali to uvek mora da bude rezultat javne rasprave, jer ako toga nema, društvo ne zna ili ne razume šta je usvojeno. Neophodno je debatovati, raspravljati i sve ovo o čemu pričamo prilagoditi jeziku koji većina društva razume. Tek tada možemo reći da smo doneli održivu odluku. Osim vladavinom prava, u narednih pet godina, počev od 2016, UN u Srbiji baviće se i nejednakošću. Veliki deo društva nema jednak pristup ne samo pravosudnom sistemu, već i socijalnim službama i drugim servisima koji bi im omogućili dostojanstven život.

Share