Preispitati oslobađanje generala Perišića i Gotovine

Preispitati oslobađanje generala Perišića i Gotovine

danas_logoDuboko verujem da je presuda Nikoli Šainoviću i generalima otvorila pravni prostor za preispitivanje pravosnažne oslobađajuće presude generalu Momčilu Perišiću. Bilo bi pošteno da se nađu pravni razlozi i za preispitivanje oslobađajuće presude generalu Anti Gotovini.

Takođe, očekujem da oslobađajuća presuda bivšem načelniku Službe Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću neće biti potvrđena u žalbenom postupku. Nažalost, pravne greške koje je napravio Haški tribunal naneo je velike štete tom sudu i međunarodnom sistemu pravde. Najviše nama, jer su te pravne odluke, greške, pojačale tendenciju, prisutnu u postjugoslovenskim državama, da se sudi počiniocima, a ne i generalima, što ne daje tačnu sliku događaja, nego otvara polje za razne političke interpretacije, kaže za Danas Nataša Kandić, koordinatorka projekta REKOM.

Serž Bramerc, tužilac Haškog tribunala, zatražio je reviziju slučaja Perišić jer je sud u tom i u slučaju Šainović zauzeo potpuno različite stavove o istim pitanjima, pa je tako jedan osuđen, dok je drugi pušten na slobodu. Ima li Tribunal dvostruke aršine?

– Žalbena presuda Šainoviću i generalima je poražavajuća u odnosu na Srbiju, ali ako je prihvatimo kao istorijsku opomenu, može da nam pomogne da sagledamo šta je ta naša država učinila drugima, a na kraju i Srbima sa Kosova, samo zbog teritorije. Ceo bivši državni vrh Srbije je osuđen, a ne samo Slobodan Milošević – koji se u Srbiji predstavlja kao jedini krivac – a to znači i brojni generali i oficiri, koji se skrivaju iza podrške vlastima, juče Borisu Tadiću, danas Aleksandru Vučiću. Tu mislim posebno na generala Ljubišu Dikovića, te Gorana Radosavljevića Gurija. Dakle, nije reč o dvostrukim aršinima, nego je Haški tribunal u poslednjoj fazi pokazao da se priklonio političkim interesima velikih država koje su prisutne u ratovima na teritoriji drugih žrtava. Dobro je da je bilo hrabrih sudija koji su se odlučno suprotstavili tom pokušaju.

Kako komentarišete informaciju koja se ovih dana pojavila u slučaju „Štrpci“, da su policajci iz Srbije – pratioci voza „Beograd-Bar“ iz kojeg je 27. februara 1993. oteto 20 putnika, zajedno sa otmičarima učestvovali u ovom zločinu?

– Otmica putnika, Muslimana, nije mogla biti izvedena bez podrške državnih organa. Činjenica je da su državni organi angažovali pripadnike policije za izvršenje nezakonitih dela kao što su otmice i ubistva. Tužilaštvo za ratne zločine nije spremno da se time bavi, jer im je dat politički zadatak, preciziran u vezi sa pripremom odbrane u predmetu BiH protiv SRJ, pred Međunardnim sudom pravde, da su svi zločini incidenti i da ne smeju da podržavaju dokaze koji upućuju na veze između pojedinačnih zločina i državnih organa. Tako će i u slučaju „Štrpci“ policajci učesnici biti predstavljeni kao pojedinci koji su se „oteli kontroli“.

Zašto nikada nisu istraženi zločini Željka Ražnatovića Arkana i njegove Srpske dobrovoljačke garde (SDG)? Kažete da su se mnogi „tigrovi“ kasnije nalazili u drugim jedinicama – Crvenim beretkama, JSO i drugim, ali da nikada nijedan od njih nije optužen za zločine.

– Prema mojoj proceni, oko 300 specijalaca za posebne zadatke je prelazilo iz jedne u drugu jedinicu koje je formirala Služba državne bezbednosti Srbije. Tako su u „Crvene beretke“ raspoređivani „okaljeni borci“ iz SDG, da bi nakon pasiviziranja SDG, neki njeni pripadnici prešli u „Škorpione“ i Vojsku bosanskih Srba, a većina pripadnika „Crvenih beretki“, preimenovane u JSO, danas su u Jedinici za zaštitu svedoka, u obezbeđenjima državnih funkcionera i u pojedinim ambasadama Srbije. Njima se ne sudi. Pripadnici JSO su pratili suđenje optuženima za ubistvo braće Bitići i tokom suđenja, od 2008. do 2010, moglo se videti da njihovo prisustvo izaziva strah svedoka, pripadnika MUP-a iz običnih jedinica, koji su bili na treningu u policijskom kampu u Petrovom selu.

Šta je sa zločinima SDG u opštini Zvornik?

– Zločini u opštini Zvornik, za koje se, pred Većem za ratne zločine u Beogradu, sudilo bivšem predsedniku opštine i pripadniku DB Srbije, raspoređenom na mesto komandanta TO, pokazali su da je Zvornik „oslobodila“ SDG tako što su u aprilu 1992. ušli u grad i iz kuća izveli, a potom pobili najuglednije Muslimane. Tokom višegodišnjeg suđenja prikupljeno je dosta vrednih dokaza koji su mogli svakom profesionalnom Tužilaštvu poslužiti da istraže ta ubistva, obrazac DB Srbije, primenjen i u drugim mestima BiH, kao na primer u Tesliću i Sanskom Mostu, što bi dovelo do otkrivanja uloge i autora zločina koje je Arkanova jedinica počinila. Nažalost, to se nije dogodilo, nego je nametnut utisak da je Arkanov oficir, zvani Peja, „čuvao“ Muslimane u Kozluku.

Svet je obišla i fotografija na kojoj se vidi vojnik Arkanove jedinice sa podignutom nogom iznad žene koja leži na pločniku u Bijeljini, ali ni taj slučaj nije istražen, iako se pretpostavljalo o kome je reč. Šta vama to govori?

– Fotografija Rona Haviva, koja je i na koricama knjige Slavenke Drakulić, jeste dokaz o nama kao društvu i našim državnim institucijama. U međunarodnoj javnosti je stvorena percepcija da Arkanov vojnik ubija Muslimanku, a potom je gazi nogama. I u delu domaće javnosti postoji ta percepcija, ali nije bilo jakog civilnog pritiska na Tužilaštvo da pokrene postupak. Verujem da tužioci tog Tužilaštva nisu ni čuli za Rona Haviva i Slavenku Drakulić. Na osnovu raznih izvora o identitetu tog vojnika, rekla bih da je vrlo verovatno da je na slici izvesni Bojović sa nadimkom Bojke, mada ne mogu da isključim ni navode da je u pitanju Maks, beogradski „patriota“ u liku di-džeja, koji je bio pritvoren pre dve godine zbog nekog klasičnog krivičnog dela. Ne znam ishod, ali je jasno da nema istrage u vezi sa zločinima u Bijeljini, među kojima je i ubistvo žene koja leži na ulici, a iznad nje, „Bojke“ ili „Maks“, a iza kamiona Pejkan Pejkanović, o kojem postoje neke informacije da radi u OUP-u u Zemunu.

Suđenja pred nacionalnim sudovima

Da li će suđenja pred nacionalnim sudovima doneti pravdu?

– Ne, jer su fokusirani na počinioce, a žrtve su u funkciji dokazivanja krivice. Ludela sam na suđenjima kada tužilac, sudija i odbrana optuženih zaustave iskaz preživelog rečima: „Pređite na optužnicu, mi se ne bavimo vašim osećanjima, nego nam recite da li vi nešto znate o delima optuženog.“ Zato ja i Koalicija za REKOM zagovaramo osnivanje REKOM-a koji jedini može da doprinese da ustanovimo standard empatije i poštovanja drugih, bez čega nema pravde i sigurnosti na ličnom i ljudskom nivou.

Share