Naša priča: Prošlost još uvek traje

Naša priča: Prošlost još uvek traje

Beograd – U ratovima u bivšoj Jugoslaviji, tokom devedesetih godina, ubijeno je ili nestalo oko 5.000 dece. Decu su ubijale granate, snajperi, glad. Ubijani su u pojedinačnim i masovnim egzekucijama, mučeni i seksualno zlostavljani, zajedno sa svojim porodicama i vršnjacima. Takođe, deca su tokom rata bila svedoci ubistava, mučenja, seksualnog nasilja i prisilnog odvođenja svojih bližnjih. Mnogi od njih su na silu mobilisani. Oni su žrtve o kojima se, po pravilu, retko govori.

Ovih dana u Beogradu je govorilo sedam mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova i Srbije, koji su sami ili zajedno sa članovima svojih porodica preživeli teške zločine i tragedije. Nakon rata, svako od njih je krenuo u borbu za istinu, pravdu i priznanje onoga što im se dogodilo.

Saranda, Fatos i Jehona Bogujevci su kao deca preživeli događaj u martu 1999, kada su pripadnici policijske jedinice „Škorpioni“ pucali na grupu od 19 žitelja Podujeva albanske nacionalnosti i ubili njih 14. Tokom suđenja „Škorpionima“, Bogujevci su se suočavali sa onima koji su pucali u njih i njihovu porodicu. Bili su prva deca žrtve koja su svedočila u postupku za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.

– Nakon onoga što sam doživela, dugo sam pokušavala da shvatim kako je moguće da jedno ljudsko biće može da učini tako nešto drugom ljudskom biću. Takođe, shvatila sam da postoje i dobri ljudi. Često mi postavljaju pitanje – da li mrziš Srbe? Ne mogu to da kažem zato što ne dele svi iste vrednosti i nisu svi želeli da se desi ono što se desilo. Kada bih ja, koja sam to doživela, tako razmišljala, ne bih bila drugačija od ljudi koji su počinili zločin, kaže Saranda.

Nakon što je napunio 18 godina, Sudbin Musić je 1992, zajedno sa majkom, bratom i sestrama, bio zatočen u logoru Trnopolje, kod Prijedora. Oca su mu ubili na samom početku rata. Tokom nekoliko meseci zatočenja bio je svedok torturi, izgladnjivanju i ponižavanju stražara nad bošnjačkim zatvorenicima. Nakon dva meseca, oslobođeni su iz logora. Tri godine po završetku rata odlučio je da se vrati u Prijedor, kao jedan od prvih povratnika. Od tada do danas, u gradu koji je postao simbol zabranjenog sećanja, Sudbin svojim glasom svakodnevno podseća svoje sugrađane na zlo pred kojim su zatvorili oči i uči ih istini koju bi najradije da zaborave.

On za Danas ističe da se pričom o prošlosti zapravo bori za budućnost, te da se region nije puno odmakao od devedesetih.

– Mi dugujemo budućnosti, ali moramo najpre završiti s prošlošću. Nažalost, prošlost još uvek traje. Primećujem mržnju kod novih, mladih generacija. Nismo se dovoljno posvetili mladima. Takođe, delim mišljenje sa svima koji misle da temi ratnih zločina moramo imati regionalni pristup. Jer, nemoguće je govoriti o Prijedoru a da ne govorimo o Beogradu, Skoplju, Crnoj Gori, Kninu, Vukovaru, naglašava Musić.

Priča Igora Matijaševića počinje u jesen 1991, kada je, kao četrnaestogodišnjak, sa majkom i bratom izbegao iz rodnog Sotina kod Vukovara. Njegov otac, baka i deda su ostali u kući. U decembru iste godine, pripadnici srpske Teritorijalne odbrane i milicije ušli su u selo. Ubili su više meštana. Igorovog oca su izveli iz kuće i odveli u nepoznatom pravcu. Od povratka u Sotin 1998, angažovao se na traganju za nestalim ocem i drugim nestalim meštanima. Iako među najmlađima, Igor je okupio sve porodice nestalih u neformalno udruženje porodica i postao njihov predstavnik.

– Danas je puno teže tražiti istinu nego pre deset godina. Da su institucije odradile svoj posao, mi bismo sada živeli drugim životom. No, rad je dao rezultate. Jer, kada se suočimo sa osobom koje su počinile ratni zločin, kada dođu pred sud, kada sednem sa čovekom koji mi je odveo oca, onda se u meni samom nešto prelomi, i to mi daje snage da krenem dalje, jer istina polako izlazi na videlo, kaže Matijašević.

Ove godine je njegov trud dao rezultat – pronađena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 13 meštana, među kojima je pronašao i svog oca. Sada nastavlja potragu za još 18 meštana Sotina koji se vode kao nestali.

Radomir Nevajda je 4. avgusta 1995, kada je započela operacija „Oluja“, bio sa porodicom u kući u Glini. Nakon granatiranja grada, sa porodicom je krenuo u Srbiju, gde su se smestili u Vranjskoj banji. Nakon nekoliko dana, naoružani policajci su ga sproveli u selo Luč u Baranji, u kamp specijalne jedinice MUP-a, gde je bio izložen maltretiranju. Iako je sve vreme pokušavao da objasni da je student i da nije služio vojsku, Radomir je upućen na ratište. Nakon mesec i po dana, uspeo je da pribavi potvrdu da je student i pušten je da se vrati u Srbiju. Posle višegodišnjeg suđenja, sud je utvrdio da je Srbija prekršila njegovo pravo na slobodu i dosudio mu nadoknadu za pretrpljenu patnju.

– Informacije o počinjenim ratnim zločinima nisu stigle do većine ljudi u našem društvu. Ali ostaje nada da će istina izaći na videlo, kaže Nevajda.

 

Oprostio sam osuđenima

Zijo Ribić je, kao osmogodišnjak, 1992. preživeo zločin u rodnom selu Skočići, kod Zvornika. Pripadnici jedinice „Simini četnici“ su tog dana ubili njegovu porodicu, rođake i druge seljane i njihova tela bacili u jednu jamu. Zijo je, iako teško ranjen, uspeo da pobegne iz jame u koju su bačena tela 27 ubijenih. Pred sudom u Beogradu u postupku protiv pripadnika „Siminih četnika“, svedočio je o svemu što je preživeo i video. „Ja sam oprostio ljudima koji su osuđeni. Samo sam hteo da dokažem to i da oni odsluže kaznu“, kaže Ribić.

Boban Karović

Share