Povodom oslobađanja bivših šefova Državne bezbednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića

Pretresno veće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) donelo je oslobađajuću presudu za Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, čelnike Službe državne bezbednosti Srbije (SDB), kojom je ustanovljeno da nisu krivi ni po jednoj tački optužnice za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH) od strane jedinica pod kontrolom SDB u periodu od 1991–1995. godine. Fond za humanitarno pravo (FHP) smatra da je ovom presudom MKSJ uloga Simatovića i Stanišića u ratu u Hrvatskoj i BiH, a time i tadašnjeg rukovodstva Srbije, trivijalizovana.

Jovica Stanišić, nekadašnji načelnik SDB i Franko Simatović, komandant JSO, bili su optuženi za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj da prisilno i trajno ukloni Hrvate sa teritorija u Hrvatskoj i bosanske Muslimane i bosanske Hrvate sa teritorija u BiH, i time izvrši etničko čišćenje velikih prostora Hrvatske i BiH, koji su se u to vreme nalazili pod kontrolom srpskih snaga.

Izdvojeni zaključci Pretresnog veća MKSJ

I Na prostorima obuhvaćenim optužnicom (teritorije pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i opštine Doboj, Bosanski Šamac, Bijeljina, Zvornik, Sanski Most i Trnovo), nesrpsko stanovništvo je bilo izloženo široko rasprostranjenim napadima. U tim napadima počinjeni su zločini deportacije, prisilnog premeštanja i ubistava po diskriminatornoj osnovi, što predstavlja zločine protiv čovečnosti.

II Zločine su počinili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde (SDG), Jedinice za specijalne operacije (JSO), Škorpiona, Milicije Srpske Autonomne Oblasti Krajine (Milicija SAO Krajine) i drugih formacija.

III Stanišić i Simatović su u periodu koji obuhvata optužnica, usmeravali i organizovali formiranje, finansiranje, logističku podršku i druge vidove podrške JSO, te organizovali njeno učešće u više operacija u Hrvatskoj i BiH. Takođe, Stanišić i Simatović su, u saradnji sa Milanom Martićem, bivšim predsednikom Republike Srpske Krajine (RSK), usmeravali i organizovali formiranje Milicije SAO Krajine, kao i njeno kasnije finansiranje i logističku podršku.

IV U pogledu veza Simatovića i Stanišića sa drugim jedinicama koje su po optužnici okarakterisane kao jedinice pod kontrolom SDB (SDG, Škorpioni i druge), Pretresno veće nalazi da na osnovu predočenih dokaza nije moguće izvesti zaključak da su Stanišić i Simatović formirali ili komandovali ovim jedinicama, a da su dokazi da su ih podržavali limitirani.

V Pretresno veće je utvrdilo da se na osnovu dokaza Tužilaštva ne može doneti zaključak koji bi bio van razumne sumnje, da su Stanišić i Simatović delili nameru ostvarivanja cilja udruženog zločinačkog poduhvata u pogledu etničkog čišćenja teritorija u Hrvatskoj i BiH.

  • Pretresno veće je zaključilo da je JSO počinila zločine jedino tokom angažovanja u operacijama u Doboju i Bosanskom Šamcu, te da je Stanišić organizovao učešće JSO u ovim operacijama ali njome nije lično komandovao.
  • Stanišićeva uloga u formiranju, finansiranju i podršci JSO, kao i u učešću JSO u operacijama u kojima je ova počinila zločine (Doboj i Bosanski Šamac), nije dovoljna za zaključak van razumne sumnje da je Stanišić imao nameru da svojim aktivnostima doprinese zločinačkom cilju prisilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva, već može razumno uputiti i na zaključak da su ove aktivnosti bile usmerene na uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad teritorijama u Hrvatskoj i BiH.
  • Stanišić je pružanjem podrške Miliciji SAO Krajine i saradnjom sa Milanom Martićem, čija mu je namera da sa teritorija pod kontrolom hrvatskih Srba prisilno ukloni Hrvate morala biti poznata, preuzeo rizik da bi Milicija SAO Krajine mogla izvršiti zločine nad nesrpskim stanovništvom. Međutim, preuzimanje i prihvatanje tog rizika nije dovoljno da se Stanišiću pripiše učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.
  • Iako je Simatović u najmanju ruku bio svestan Martićeve namere da prisilno ukloni hrvatske civile iz sela Lovinac u junu 1991. godine i bio prisutan na sastanku pre kao i na proslavi nakon pada Vukovara, ove Simatovićeve aktivnosti nisu dovoljne da ukažu na njegovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu. Druge operacije u kojima je Simatović učestvovao imale su karakter vojnih operacija i tokom suđenja nisu predstavljeni dokazi koji bi ukazali na počinjenje zločina u tim akcijama.

VI Veće je našlo da Stanišić i Simatović nisu odgovorni ni po osnovu komandne odgovornosti. Prema zaključcima Pretresnog veća, Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da su Stanišić i Simatović planirali ili naredili neki od zločina iz optužnice, niti da je njihovo učešće u formiranju JSO, njenom finansiranju i podršci bilo usmereno na činjenje zločina, već da se te aktivnosti mogu razumeti i kao podrška u uspostavljanju i održavanju vojne kontrole nad određenim teritorijama.

FHP ističe da je ovom presudom MKSJ uskratio društvima u bivšoj Jugoslaviji istinu o stvarnoj ulozi SDB i tadašnjeg rukovodstva Srbije u sukobima u Hrvatskoj i BiH. Primenom visokih standarda dokazivanja učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, odnosno komandne odgovornosti, Stanišić i Simatović su abolirani u odnosu na počinjene zločine uprkos tome što su imali presudan uticaj na stvaranje odnosno upravljanje jedinicama koje su te zločine činile. Tako je, recimo, Pretresno veće ulogu Stanišića i Simatovića – a time i SDB – prikazalo kao ključnu u uspostavljanju i višegodišnjem podržavanju Milicije SAO Krajine, koja je sprovela u delo etničko čišćenje 1991. godine u Hrvatskoj. Međutim, zbog primene visokih standarda dokazivanja, Pretresno veće ne nalazi bilo kakvu odgovornost Stanišića za posledice tog etničkog čišćenja, iako je on znao za nameru da se etničko čišćenje sprovede.

O postupku

Postupak izvođenja dokaza je trajao četiri godine, od 2008. do 2012. godine. Zbog Stanišićevih navodnih zdravstvenih problema, postupak je često prekidan. Pretresno veće kojim je predsedavao holandski sudija Alphons Orie, a u čijem su sastavu bile sudije Michele Picard iz Francuske i Elizabeth Gwaunza iz Zimbabvea, saslušalo je ukupno 95 svedoka, od kojih je Tužilaštvo izvelo 62, Stanišićeva odbrana 19, a Simatovićeva 14 svedoka. Ukupno je izvedeno oko pet hiljada dokaza.

Suđenje je obeležilo često uskraćivanje prava javnosti da prati izvođenje dokaza. Razlozi su bili zaštita bezbednosti svedoka, ali i zahtevi Republike Srbije da zbog navodne ugroženosti interesa nacionalne bezbednosti, određeni dokumenti, identitet i svedočenje jednog broja svedoka budu skriveni od javnosti.

Share