Kontinuitet ravnodušnosti prema zločinima

Tada je na čelu SRJ bio Dobrica Ćosić. Mesec dana pre nego što se desila otmica, znalo se šta će se dogoditi i to je utvrđeno na sudu na osnovu nalaza koje su dali ljudi iz Železničkog transportnog preduzeća. Do danas su pronađena tela samo triju osoba, a nije im ni priznat status civilnih žrtava rata pod bednim legalističkim izgovorom da su nastradali na teritoriji druge države. Kao da mi ne znamo ko je tu formaciju logistički, vojno i materijalno pomagao i koja ne bi ni postojala da nije bilo udruženih oružanih napada na BiH i vlastite državljane samo zato što su se drugačije zvali

Dvadesetu godišnjicu zločina u Štrpcima srbijanske nevladine organizacije obeležile su u sredu popodne skupom ispred Glavne železničke stanice u Beogradu, odakle je pre dve decenije krenuo voz smrti iz kojeg su ubice okupljene oko paravojne formacije “Osvetnici” izvele 19 civila nesrpske nacionalnosti i pobile ih.

Aktivistkinje i aktivisti Žena u crnom, Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) su u tišini, sa transparentima poput “Zaborav zločina je zločin” i “Pamtimo zločin u Štrpcima” poručili da ne zaboravljaju žrtve, ali ni ulogu države Srbije u organizaciji i zataškavanju masakra.

 

Zločin se desio u prisustvu vlasti, objašnjava za naš portal Staša Zajović iz Žena u crnom, i dodaje da ubistvo u Štrpcima pokazuje da država nema elementarnog poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama.

“Tada je na čelu SRJ bio Dobrica Ćosić. Mesec dana pre nego što se desila otmica, znalo se šta će se dogoditi i to je utvrđeno na sudu na osnovu nalaza koje su dali ljudi iz Železničkog transportnog preduzeća. Do danas su pronađena tela samo triju osoba, a nije im ni priznat status civilnih žrtava rata pod bednim legalističkim izgovorom da su nastradali na teritoriji druge države. Kao da mi ne znamo ko je tu formaciju logistički, vojno i materijalno pomagao i koja ne bi ni postojala da nije bilo udruženih oružanih napada na BiH i vlastite državljane samo zato što su se drugačije zvali”, podseća Zajovićeva.

Prema njenim rečima, tragedija je što Haški tribunal nikada nije pokrenuo suđenja za ovaj slučaj.

“Tu je takođe i odgovornost Crne Gore, budući da su državljani ove zemlje i Srbije tako združeno i bratski ubijali po Bosni i Hercegovini i Dubrovniku. Na nama, građanima i građankama te dve države, je da tražimo odgovornost za to”, kaže Staša Zajović.

 

 

Za zločin u Štrpcima do danas je osuđen samo Nebojša Ranisavljević na 15 godina zatvora, što prema rečima izvršne direktorke FHP Sandre Orlović na najbolji način pokazuje opravdanost kritika koje nevladine organizacije već godinama upućuju na račun srbijanskih pravosudnih institucija.

“U do sada jedinom postupku koji je vođen čulo se dosta podataka o ljudima koji su bili tog dana zajedno sa Nebojšom Ranisavljevićem i Milanom Lukićem, ali evo do sada imamo samo jednu osuđenu osobu koja je, ne treba to zaboraviti, već odslužila kaznu i danas je slobodan čovek”, ističe Sandra Orlović.

 

Na skupu koji su, kao i svaki put kada mirovna udruženja organizuju javni protest, obezbeđivale jake policijske snage, aktivistkinje i aktivisti delili su prolaznicima letke u formi replike vozne karte, u kojima se navodi da su 27. februara ’93. “pripadnici oružane formacije Osvetnici, Vojske Republike Srpske, u stanici Štrpci, u 15.48h, iz voza broj 671, na relaciji Beograd – Bar, oteli putnike nesrpske nacionalnosti, sve državljane SFRJ – 18 muslimana i jednog Hrvata”, te da su ih “pretukli, zatim ubili u baraci kod Višegrada i bacili u Drinu”.

“Sram vas bilo! Zašto ne govorite o zločinima nad nama?!”, bio je jedan od retkih komentara prolaznika. Staša Zajović ističe da je ovaj zločin zaboravljen ne samo na nivou državnih institucija, već u u društvu.

“Ne postoji nikakvo znanje o onome što se desilo, a čak ni potreba da se zna. To pokazuje da postoji jedan totalni kontinuitet ravnodušnosti prema zločinima počinjenih u naše ime”, kaže Staša Zajović.

Ona dodaje da u ovoj državi žive ljudi koji su pretrpeli ogromno poniženje i da je opravdan njihov strah da će se to ponovo dogoditi, budući da je na čelu Srbije “onaj koji nosi titulu četničkog vojvode i koji izgleda nema nameru da se toga odrekne”.

“To izaziva ogroman strah kod ljudi drugačijeg imena i kod nas antifašista, jer znamo da su pod tim znamenjem ubijani ljudi”, kaže Zajovićeva.

 

 

Jedan od problema je, prema rečima Maše Milutinović iz YIHR, to što mladi ljudi koji su u Srbiji rođeni devedesetih godina, uglavnom ne znaju šta se u tom periodu dešavalo u Hrvatskoj, BiH ili na Kosovu.

“Jedino što oni znaju i što stalno ponavljaju je da mrze ove druge ljude, a na pitanje, da li ste ikad bili u Sarajevu, Zagrebu ili Prištini, oni će vam reći da nisu. Ali su, na žalost zahvaljujući najviše medijima, naučili da mrze sve u svom regionu”, kaže Maša Milutinović.

Share